|
U prvom dijelu mojih sec'anja opisao sam, uglavnom, dozhivljaje i situacije, humoristichkog sadrzhaja. Dosta sluchajeva nisu bili prozheti humorom, ali su bili zanimljivi, nesvakidashnji, evo nekih.
Iz razumljivih razloga, neka imena su izmishljena, a dozhivljaji i situacije su istinite. Pochetkom shkolske godine, u prvim razredima, odrzhao bih predavanja o pojavama vezanim za uchenje. Na pochetku bih prozivao uchenike i sa svakim bi kratko porazgovarao. Kada sam prozvao jednog mladic'a, rekao je da se zove Krhan Helmut. Zachudilo me je ime Helmut, ali nisam reagovao da ga ne bih uvrijedio. Uspio sam saznati porijeklo tog imena. Seljak Smajo Krhan vidio je kako je neki stranac, hvatajuc'i ribe okliznuo se, pao u Neretvu i pocheo da se davi. Ne razmishljajuc'i, Smajo je skochio, rizikujuc'i i sopstveni zhivot. Uz veliki napor i borbom sa Neretvom, uspio je spasiti sebe i stranca. Odushevljenju i zahvalnosti stranca nije bilo kraja. Pao je dogovor, ako Smajo dobije sina dac'e mu ime po spashenom strancu – Helmut, a ako stranac dobije sina dac'e mu ime Smajo. Tako je sudbina htjela da ima djechak, Helmut Krhan i djechak Smajo Shmit.
Profesorica stranog jezika zhalila se, da jedan uchenik ima sve ocjene jako dobre, a iz njenog predmeta ima nedovoljan, redovno odgovara: nisam spreman, ne znam. Pozvao sam uchenika na razgovor i saznao sam razlog. Taj djechak od pochetka svoga shkolovanja, uvijek je bio u svim predmetima odlichan. Nastavnik stranog jezika otishao je na bolovanje, a zamjena – drugi nastavnik kada je doshao rekao je da je on vrlo strog i treba mnogo znati za dobru ocjenu, bio je ponosan na svoju strogost. Prozvao je tog djechaka, postavio mu je pitanja drugachije od prethodnog nastavnika, tako da on nije znao shta treba odgovoriti. Nastavnik je sa zadovoljstvom djechaku dao ocjenu jedan – nedovoljan. Od tada uchenik je stekao kompleks i odbojnost prema tom predmetu, i odbijao je da ga uchi. Uz veliki trud predmetnog nastavnika, roditelja i mene, uspjeli smo otkloniti problem tog djechaka, uzrokovan nepromishljenoshc'u novog nastavnika.
Jedan uchenik ljutit, nervozan doshao je u moju kancelariju i zatrazhio da se ispishe iz Shkole, te da mu dam njegove dokumente i to odmah. Sva moja nastojanja pa i molba, nisu pomogla, da makar odgodi tu svoju odluku. Sa zhaljenjem sam ga morao ispisati. Nekoliko godina kasnije kada sam u nekom skladishtu kupovao gajbe voc'a, fizichki radnik koji je donosio gajbe bio je taj uchenik. Ja sam se bolno iznenadio, on je rekao da se je ozhenio i bez shkolske spreme nije mogao nac'i povoljniji posao. Rekao je: ”Kako sam glupost uchinio i nisam zavrshio tehnichku shkolu, eto to sada skupo plac'am”. Bio sam tuzhan, radi tog mog uchenika i moga neuspjeha da ga odvratim od ispisa iz Shkole. Drugi uchenik, pri kraju trec'eg razreda, zatrazhio je od mene da se ispishe rekavshi da se on bavi poljoprivredom i zaradjuje znatno vishe od poljoprivrede nego bilo koji tehnichar. Ja sam ga upitao: da li c'e mu smetati da se i kao tehnichar bavi poljoprivredom, mozhe doc'i vrijeme da tehnichar zaradjuje vishe, pa c'e tada moc'i birati shta mu bolje odgovara. Taj je uchenik odustao od ispisa i zavrshio je tehnichku shkolu, danas je vrstan struchnjak i uspjeshan privrednik, tehnichke struke.
Nastojao sam da Shkolu priblizhim realnim situacijama buduc'eg poziva, pa sam od nastavnika zahtijevao da daju shkolske radove, zadac'e-zadatke, bliske stvarnoj zhivotnoj praksi, te da dozvole upotrebu knjiga, priruchnika, listic'a sa formulama itd. chak da to i preporuchuju. Mnogi su nastavnici to i usvojili, ali bilo je i onih koji su uporno insistirali da na pismenom smije biti samo list papira na kojem se radi zadac'a, nishta vishe. Tim nastavnicima su se izmishljale razne tehnike skrivanja vazhnih formula i prepisivanja, kao npr. djevojke bi ispisivale formule na butinama, ceduljica privezana gumenom trakom u rukavu, kada se primakne nastavnik pusti se ceduljicu i ona uleti u rukav itd. Evo jednog dobro smishljenog djachkog pothvata.
Radi skuchenosti prostora jedan dio hodnika pregradili smo daskama i tako smo dobili privremenu uchionicu. Na jednoj dasci bio je frsh koji je otpao, pa je ostala rupa, kroz koju se moglo viriti u odjeljenje. Na pismenom, angazhovani su bolji uchenici iz starijih razreda, kao pomoc'. Pomoc'-uchenici kroz rupu vidjeli su zadatke i izradili ih. Kroz tu rupu ubacili su ceduljicu, shto je nastavnik vidio, zahtijevao je da svi uchenici stave ruke na klupe, da se ne michu, a uchenik iz zadnje klupe da donese ceduljicu. Ceduljica je bila chist papiric', uchenici su se tome nasmijali. Poshto je kosh bio na kraju razreda dao je ucheniku koji je donio ceduljicu, da papiric' baci u kosh. Isto se ponovilo poslije par minuta, opet je bio chist papiric'. Kada se to ponovilo trec'i put, uchenik je samoinicijativno uzeo ceduljicu i poshao put nastavnika, koji je tada rekao: ”Baci to u kosh” ne pogledavshi ceduljicu. Nastavnik nije primijetio da je uchenik bacio pripremljeni papiric', a ceduljicu sa rijeshenim zadacima zadrzhao u ruci uspjeshno je prepisao on i josh nekoliko uchenika. Zar nisu bili dobri psiholozi ti uchenici, jer tek na trec'oj ceduljici bili su izradjeni zadaci!
Jednom prilikom doshao je jedan djechak u moju kancelariju i rekao mi, da je sestra uchenika (rekao je ime, prezime i razred uchenika) dozhivjela teshku saobrac'ajnu nesrec'u, da je na hirurgiji i ne zna se da li c'e ostati zhiva. Djechak je izgledao vrlo uzbudjen i rekao je daje on blizak komshija. Poslao sam posluzhiteljicu u odjeljenje da zamoli nastavnika da pusti tog uchenika da ode u bolnicu. Kada je uchenik chuo shta se dogodilo, pocheo je da plache i izletio je iz odjeljenja. Nastavnica je bila vrlo ozhaloshc'ena, dok su se neki uchenici pocheli smijuljiti. Nastavnica se zapanjila kako je moguc'e da se u takvoj situaciji smiju. Kada se smijeh nastavio i poslije ukora, od strane nastavnika, jedan uchenik je rekao, pa taj uchenik nema sestru! To je bila uspjela gluma da bi otishao vidjeti neki film.
Iz druge tehnichke shkole doshao je djechak koji je u toku godine bio izbachen iz te shkole ”radi losheg vladanja”, ali je imao predmetne ocjene jako dobre. U popratnom pismu je dosta loshe pisao o njegovom vladanju. Kada mi je uchenik uruchio svoja dokumenta, rekao je: ”Znam da o meni i mom vladanju pishe loshe, vjerujte tu su upleteni intimno-lichni odnosi u posebnoj situaciji, o kojoj ja ne zhelim govoriti. Obec'ajem vam da nec'u praviti nikakve probleme i da c'u biti uzoran uchenik”. Uchenika smo primili.
Taj uchenik bio je jedan od izuzetno dobrih, mislim chak i najbolji djak generacije, ali ne samo u uchenju nego i u sveukupnom svom djelovanju. Njegovim pozitivnim uticajem ukupni uspjeh razreda se poboljshao. Nisam saznao razlog izbacivanja iz prethodne shkole.
Jedan ponavljach pristojnog vladanja i ponashanja, ponovo je imao veliki broj nedovoljnih ocjena i postojala je opasnost da padne na godinu, a po tadashnjem zakonu, gubi pravo na daljnje redovno shkolovanje. Obishao sam njegovo prebivalishte na porodichnom imanju i vidio sam da je to slozhna, vrijedna i radina porodica. Vrlo stara, ali josh vitalna baka mi je rekla da njen unuk chita lekciju nekoliko puta i kada mu ona kazhe da ponovi, on ne zna, a ona starica zna i, mozhe uspjeshno ponoviti. Na radu u radionicina praktichnoj nastavi bio je najbolji. On je bio osoba koja nije mogla da nauchi iz knjige, a shto vidi uchini perfektno, iskljuchivo je vizuelan tip. Uz razgovore, trud, razumijevanje i pomoc' mnogih nastavnika omoguc'ili smo mu da uspjeshno zavrshi zanat, postao je vrijedan i cijenjen majstor u jednom preduzec'u.
Poslije zavrshenog upisa uchenika u prvi razred, i popunjenog planiranog broja upisanih, doshla je jedna seljanka sa sitnim djechakom, bojazhljivog i prestrashenog pogleda, zamolila me je da joj upishem sina. Nije mogla i znala da dodje na vrijeme. Vrlo je siromashna, samohrana majka, iz zabitog sela iz okoline Nevesinja. Djechak je bio odlichan uchenik sa posebnom pohvalom za uspjeh u uchenju i vladanju. Poshto je upis bio zakljuchen, nije bilo dozvoljeno naknadno upisivati. Ipak je tak uchenik upisan, na moju vlastitu odgovornost. Mnogo godina kasnije, jedan krupan, lijepog izgleda, mladic' potapshao me je po ramenu i upitao: ”Sjec'ate li se mene profesore?” Nisam ga se sjetio ni prepoznao. Rekao mi je da je on onaj mali djechak kojeg sam naknadno upisao. Ne samo da je Tehnichku shkolu zavrshio odlichnim uspjehom, nego je u Beogradu radio razne poslove, kako bi mogao studirati, pored toga bio je odlichan student i zadrzhan je na fakultetu kao asistent. Bio sam sretan shto sam ga upisao u Tehnichku shkolu. Dugo smo prijateljski razgovarali.
Svakom draga, simpatichna, kuc'epaziteljka, te glavna chistachica – dusha Shkole, Dervisha, hodala je jednom hodnikom plachuc'i. Na moje pitanje zashto plache, odgovorila je da je uchenica X diplomirala i zavrshila shkolovanje. Zachudjen, upitao sam, da li to plache od radosti, odgovorila je: ”Ma ne, kakva mi je Tehnichka shkola bez uchenice X”, ko c'e me sada razveseliti i nasmijati, s kim c'u se o svemu lijepo isprichati, mnogo c'e mi faliti, tuzhno mi je bez nje, kako da ne plachem?” Uchenica X bila je simpatichna inteligentna a narochito drushtvena, vesela i duhovita, svi su je voljeli. Nije bash voljela uchiti pa je skoro svaki razred ponavljala i postala je inventar i zabavljach Shkole. Evo jednog od njenih duhovitosti. Prilikom ljekarskog pregleda uchenika, ljekar joj je rekao: ”Moja djevojko ne mogu da chujem tvoje srce, kao da ga nema.” Normalno da ga nema kada ga trazhite na krivom mjestu, ja kada sam vas vidjela toliko sam se prepala da mi je srce sishlo u petu, tu ga trazhite tu je ono! Ta uchenica je mnogima nedostajala, ne samo Dervishi.
Pored mnogih sekcija, drushtava, klubova, u Shkoli, bio je i debatni klub, na kojemu su uchenici drzhali predavanja, poslije kojih bi se odvijale diskusije. Bio sam prijatno iznenadjen, kako su struchno, kvalitetno i zrelo izlagali ti moji uchenici, kako struchne tako i umjetnichko-kulturne, pa i politichke teme. Mnogi od tih uchenika postali su doktori nauka, dobri struchnjaci, neki su poznati i priznati novinari, bilo ih je i medju politicharima, kao i vazhne osobe u ambasadama itd. Mislim da je vazhno, da su skoro svi chestiti, poshteni i humani ljudi sa kojima se ja ponosim kao bivshi njihov profesor, a sigurna mozhe se njima ponositi i grad Mostar.
Cezar Danon, London
|