Od ranog jutra se spustila gusta magla, pa shto sati vishe odmichu, magla postaje gushc'om. Idem kroz tu maglu, tumaram i nastojim da drzhim jedan isti pravac. Duzh ulica svijetle neke tamno zhute svjetiljke, ali se njihova svjetlost primijeti tek iz neposredne blizine.
”Dan li je – noc' li je?” – pitam se dok teshko hodam po ulici i velikim naslagama leda. Ali polahko idem dalje…
Domalo vidim idu djeca iz shkole. Neki su na biciklima, i voze polahko. Drugi, opet, pjeshache pored svojih bicikla, drzhec'i se chvrsto i pazec'i da ne okliznu.
Nastavih dalje nesigurnim korakom, shto od leda pod nogama, shto od magle, od koje ne vidim skoro nishta. Uhvatila sam pravac stazom za pjeshake, i tumaram dalje.
Stigoh tako do mora, iako nisam ni znala da ova ulica vodi u tom pravcu.
Produzhih dalje obalom i posmatrah… Vidljivost preko mora je samo nekoliko desetina metara od obale… Tamo dalje se izjednachila magla sa oblacima, a oblaci s morem. Sve je tamno, sve je sivo. Imam dojam kao da tu okolo i nema zhivota.
Dok stojim i posmatram, ne osjec'am hladnoc'u, ali se ipak sva tresem od nekog ruzhnog osjec'anja. Mozhda od svega ovoga shto gledam, od sve ove magle, ovih tmurnih oblaka i sivila. Chini mi se da sam i sama postala siva od sveg ovog sivila koje me okruzhilo.
Nikoga ne vidim, shto od magle koja me opasala, shto od toga da su i prolaznici rijetki. Kao da stojim negdje na samom kraju svijeta… Ovakvo podneblje djeluje na chovjeka sumorno i teshko, i stvara neku tugu u dushi.
I dok gledah tu tamnu koprenu oko sebe i osjec'ah da od tog svega ne mogu ni da dishem, u mislima se javi sjec'anje na moj rodni kraj… Lete slike kao na filmskoj traci… Uzdahnuh: ”Ta divna sjec'anja!” Uskoro c'e tamo pocheti proljec'e sa svojim drazhima kad cvjetaju zhute mimoze i behara badem i drenovina… I kao da ugledah procvale bashche oko Radobolje… ”Nemoguc'e”, rekoh tiho. Ali, ispred mene su uzburkani valovi Oresundskog mora, gromade leda kojeg valovi nose dalje, pa mi u mislima ponovo zatreperi i bljesnu slika onog nasheg neba plavog i suncem obasjanog.
Uchini se da mi taj osjec'aj ugrija tijelo i dushu. Suze se pojavishe u ochima, a kletva predje preko smrznutih usana. Proshaptah: ”Bash je nostalgija teshka bolest od koje se crkaje!”
Dugo josh stajah na obali. Razmishljah o putevima ljudskog zhivota na kojima se nesrec'ni chovjek nadje ni sam ne znajuc'i kako, a uvijek po zhelji i odredjenju nekog drugog. Zashto moj zhivot nije stvarno moj?
Onda se sjetih jedne anegdote koju sam nekad davno negdje prochitala – kako je neki vezir po sultanovom naredjenju bio premjeshten u Bosnu, shto je bilo kao kazna.
Shaljuc'i izvjeshtaje – fermane sultanu, vezir je pisao o stanju u bosanskom vilajetu, i o tamoshnjoj klimi. Izmedju ostalog je bilo napisano: ”U Bosni je klima pola godine za medvjeda, a pola godine nije ni za njega…”
Shta bi tek nesrec'ni vezir rekao da je kojim sluchajem doshao u Dansku!
Zehra Hamzic'-Mujic', Danska
|