|
U prvom dijelu mojih sećanja opisao sam, uglavnom, doživljaje i situacije, humorističkog sadržaja. Dosta slučajeva nisu bili prožeti humorom, ali su bili zanimljivi, nesvakidašnji, evo nekih.
Iz razumljivih razloga, neka imena su izmišljena, a doživljaji i situacije su istinite. Početkom školske godine, u prvim razredima, održao bih predavanja o pojavama vezanim za učenje. Na početku bih prozivao učenike i sa svakim bi kratko porazgovarao. Kada sam prozvao jednog mladića, rekao je da se zove Krhan Helmut. Začudilo me je ime Helmut, ali nisam reagovao da ga ne bih uvrijedio. Uspio sam saznati porijeklo tog imena. Seljak Smajo Krhan vidio je kako je neki stranac, hvatajući ribe okliznuo se, pao u Neretvu i počeo da se davi. Ne razmišljajući, Smajo je skočio, rizikujući i sopstveni život. Uz veliki napor i borbom sa Neretvom, uspio je spasiti sebe i stranca. Oduševljenju i zahvalnosti stranca nije bilo kraja. Pao je dogovor, ako Smajo dobije sina daće mu ime po spašenom strancu – Helmut, a ako stranac dobije sina daće mu ime Smajo. Tako je sudbina htjela da ima dječak, Helmut Krhan i dječak Smajo Šmit.
Profesorica stranog jezika žalila se, da jedan učenik ima sve ocjene jako dobre, a iz njenog predmeta ima nedovoljan, redovno odgovara: nisam spreman, ne znam. Pozvao sam učenika na razgovor i saznao sam razlog. Taj dječak od početka svoga školovanja, uvijek je bio u svim predmetima odličan. Nastavnik stranog jezika otišao je na bolovanje, a zamjena – drugi nastavnik kada je došao rekao je da je on vrlo strog i treba mnogo znati za dobru ocjenu, bio je ponosan na svoju strogost. Prozvao je tog dječaka, postavio mu je pitanja drugačije od prethodnog nastavnika, tako da on nije znao šta treba odgovoriti. Nastavnik je sa zadovoljstvom dječaku dao ocjenu jedan – nedovoljan. Od tada učenik je stekao kompleks i odbojnost prema tom predmetu, i odbijao je da ga uči. Uz veliki trud predmetnog nastavnika, roditelja i mene, uspjeli smo otkloniti problem tog dječaka, uzrokovan nepromišljenošću novog nastavnika.
Jedan učenik ljutit, nervozan došao je u moju kancelariju i zatražio da se ispiše iz Škole, te da mu dam njegove dokumente i to odmah. Sva moja nastojanja pa i molba, nisu pomogla, da makar odgodi tu svoju odluku. Sa žaljenjem sam ga morao ispisati. Nekoliko godina kasnije kada sam u nekom skladištu kupovao gajbe voća, fizički radnik koji je donosio gajbe bio je taj učenik. Ja sam se bolno iznenadio, on je rekao da se je oženio i bez školske spreme nije mogao naći povoljniji posao. Rekao je: ”Kako sam glupost učinio i nisam završio tehničku školu, eto to sada skupo plaćam”. Bio sam tužan, radi tog mog učenika i moga neuspjeha da ga odvratim od ispisa iz Škole. Drugi učenik, pri kraju trećeg razreda, zatražio je od mene da se ispiše rekavši da se on bavi poljoprivredom i zarađuje znatno više od poljoprivrede nego bilo koji tehničar. Ja sam ga upitao: da li će mu smetati da se i kao tehničar bavi poljoprivredom, može doći vrijeme da tehničar zarađuje više, pa će tada moći birati šta mu bolje odgovara. Taj je učenik odustao od ispisa i završio je tehničku školu, danas je vrstan stručnjak i uspješan privrednik, tehničke struke.
Nastojao sam da Školu približim realnim situacijama budućeg poziva, pa sam od nastavnika zahtijevao da daju školske radove, zadaće-zadatke, bliske stvarnoj životnoj praksi, te da dozvole upotrebu knjiga, priručnika, listića sa formulama itd. čak da to i preporučuju. Mnogi su nastavnici to i usvojili, ali bilo je i onih koji su uporno insistirali da na pismenom smije biti samo list papira na kojem se radi zadaća, ništa više. Tim nastavnicima su se izmišljale razne tehnike skrivanja važnih formula i prepisivanja, kao npr. djevojke bi ispisivale formule na butinama, ceduljica privezana gumenom trakom u rukavu, kada se primakne nastavnik pusti se ceduljicu i ona uleti u rukav itd. Evo jednog dobro smišljenog đačkog pothvata.
Radi skučenosti prostora jedan dio hodnika pregradili smo daskama i tako smo dobili privremenu učionicu. Na jednoj dasci bio je frš koji je otpao, pa je ostala rupa, kroz koju se moglo viriti u odjeljenje. Na pismenom, angažovani su bolji učenici iz starijih razreda, kao pomoć. Pomoć-učenici kroz rupu vidjeli su zadatke i izradili ih. Kroz tu rupu ubacili su ceduljicu, što je nastavnik vidio, zahtijevao je da svi učenici stave ruke na klupe, da se ne miču, a učenik iz zadnje klupe da donese ceduljicu. Ceduljica je bila čist papirić, učenici su se tome nasmijali. Pošto je koš bio na kraju razreda dao je učeniku koji je donio ceduljicu, da papirić baci u koš. Isto se ponovilo poslije par minuta, opet je bio čist papirić. Kada se to ponovilo treći put, učenik je samoinicijativno uzeo ceduljicu i pošao put nastavnika, koji je tada rekao: ”Baci to u koš” ne pogledavši ceduljicu. Nastavnik nije primijetio da je učenik bacio pripremljeni papirić, a ceduljicu sa riješenim zadacima zadržao u ruci uspješno je prepisao on i još nekoliko učenika. Zar nisu bili dobri psiholozi ti učenici, jer tek na trećoj ceduljici bili su izrađeni zadaci!
Jednom prilikom došao je jedan dječak u moju kancelariju i rekao mi, da je sestra učenika (rekao je ime, prezime i razred učenika) doživjela tešku saobraćajnu nesreću, da je na hirurgiji i ne zna se da li će ostati živa. Dječak je izgledao vrlo uzbuđen i rekao je daje on blizak komšija. Poslao sam poslužiteljicu u odjeljenje da zamoli nastavnika da pusti tog učenika da ode u bolnicu. Kada je učenik čuo šta se dogodilo, počeo je da plače i izletio je iz odjeljenja. Nastavnica je bila vrlo ožalošćena, dok su se neki učenici počeli smijuljiti. Nastavnica se zapanjila kako je moguće da se u takvoj situaciji smiju. Kada se smijeh nastavio i poslije ukora, od strane nastavnika, jedan učenik je rekao, pa taj učenik nema sestru! To je bila uspjela gluma da bi otišao vidjeti neki film.
Iz druge tehničke škole došao je dječak koji je u toku godine bio izbačen iz te škole ”radi lošeg vladanja”, ali je imao predmetne ocjene jako dobre. U popratnom pismu je dosta loše pisao o njegovom vladanju. Kada mi je učenik uručio svoja dokumenta, rekao je: ”Znam da o meni i mom vladanju piše loše, vjerujte tu su upleteni intimno-lični odnosi u posebnoj situaciji, o kojoj ja ne želim govoriti. Obećajem vam da neću praviti nikakve probleme i da ću biti uzoran učenik”. Učenika smo primili.
Taj učenik bio je jedan od izuzetno dobrih, mislim čak i najbolji đak generacije, ali ne samo u učenju nego i u sveukupnom svom djelovanju. Njegovim pozitivnim uticajem ukupni uspjeh razreda se poboljšao. Nisam saznao razlog izbacivanja iz prethodne škole.
Jedan ponavljač pristojnog vladanja i ponašanja, ponovo je imao veliki broj nedovoljnih ocjena i postojala je opasnost da padne na godinu, a po tadašnjem zakonu, gubi pravo na daljnje redovno školovanje. Obišao sam njegovo prebivalište na porodičnom imanju i vidio sam da je to složna, vrijedna i radina porodica. Vrlo stara, ali još vitalna baka mi je rekla da njen unuk čita lekciju nekoliko puta i kada mu ona kaže da ponovi, on ne zna, a ona starica zna i, može uspješno ponoviti. Na radu u radionicina praktičnoj nastavi bio je najbolji. On je bio osoba koja nije mogla da nauči iz knjige, a što vidi učini perfektno, isključivo je vizuelan tip. Uz razgovore, trud, razumijevanje i pomoć mnogih nastavnika omogućili smo mu da uspješno završi zanat, postao je vrijedan i cijenjen majstor u jednom preduzeću.
Poslije završenog upisa učenika u prvi razred, i popunjenog planiranog broja upisanih, došla je jedna seljanka sa sitnim dječakom, bojažljivog i prestrašenog pogleda, zamolila me je da joj upišem sina. Nije mogla i znala da dođe na vrijeme. Vrlo je siromašna, samohrana majka, iz zabitog sela iz okoline Nevesinja. Dječak je bio odličan učenik sa posebnom pohvalom za uspjeh u učenju i vladanju. Pošto je upis bio zaključen, nije bilo dozvoljeno naknadno upisivati. Ipak je tak učenik upisan, na moju vlastitu odgovornost. Mnogo godina kasnije, jedan krupan, lijepog izgleda, mladić potapšao me je po ramenu i upitao: ”Sjećate li se mene profesore?” Nisam ga se sjetio ni prepoznao. Rekao mi je da je on onaj mali dječak kojeg sam naknadno upisao. Ne samo da je Tehničku školu završio odličnim uspjehom, nego je u Beogradu radio razne poslove, kako bi mogao studirati, pored toga bio je odličan student i zadržan je na fakultetu kao asistent. Bio sam sretan što sam ga upisao u Tehničku školu. Dugo smo prijateljski razgovarali.
Svakom draga, simpatična, kućepaziteljka, te glavna čistačica – duša Škole, Derviša, hodala je jednom hodnikom plačući. Na moje pitanje zašto plače, odgovorila je da je učenica X diplomirala i završila školovanje. Začuđen, upitao sam, da li to plače od radosti, odgovorila je: ”Ma ne, kakva mi je Tehnička škola bez učenice X”, ko će me sada razveseliti i nasmijati, s kim ću se o svemu lijepo ispričati, mnogo će mi faliti, tužno mi je bez nje, kako da ne plačem?” Učenica X bila je simpatična inteligentna a naročito društvena, vesela i duhovita, svi su je voljeli. Nije baš voljela učiti pa je skoro svaki razred ponavljala i postala je inventar i zabavljač Škole. Evo jednog od njenih duhovitosti. Prilikom ljekarskog pregleda učenika, ljekar joj je rekao: ”Moja djevojko ne mogu da čujem tvoje srce, kao da ga nema.” Normalno da ga nema kada ga tražite na krivom mjestu, ja kada sam vas vidjela toliko sam se prepala da mi je srce sišlo u petu, tu ga tražite tu je ono! Ta učenica je mnogima nedostajala, ne samo Derviši.
Pored mnogih sekcija, društava, klubova, u Školi, bio je i debatni klub, na kojemu su učenici držali predavanja, poslije kojih bi se odvijale diskusije. Bio sam prijatno iznenađen, kako su stručno, kvalitetno i zrelo izlagali ti moji učenici, kako stručne tako i umjetničko-kulturne, pa i političke teme. Mnogi od tih učenika postali su doktori nauka, dobri stručnjaci, neki su poznati i priznati novinari, bilo ih je i među političarima, kao i važne osobe u ambasadama itd. Mislim da je važno, da su skoro svi čestiti, pošteni i humani ljudi sa kojima se ja ponosim kao bivši njihov profesor, a sigurna može se njima ponositi i grad Mostar.
Cezar Danon, London
|