|
Kada se 1995, u jeku ratnih dejstava, pojavila nevelika zbirka sasvim nepoznatog autora, ona je u rijetkim chitaocima izazvala bifurkatnu zapitanost. Iako se u okruzhenju razlijegao smrtonosni dijalog oruzhja od chije su tutnjave prskali bubnjic'i i letjele glave, muza Ljiljane Vujic' Tomljanovic' je propjevala ”Ritmom dushe”, vrisnula iz svog bola i svoje ljudske osujec'enosti, gorko i nezaustavljivo poput sputane vode koja je najzad nashla procjep izmedju stijela i prelila se iz svoje tamnice u susret iskushenjima svjetlosti. Ono shto je u svemu tome iznenadjivalo bila je chinjenica da se Ljiljana Vujic' Tomljanovic' nikada ranije nije oglashavala kao stvaralac, da je njena pjesma, izrasla sama iz sebe, bila oslobodjena svih psiholoshkih i kreativnih atributa svojstvenih ”zhenskom rukopisu”, da su njene minijature, lishene zhelje za dopadljivoshc'u, odmah posjedovale neporecivu kompaktnost mentalnih slika, amalgam kolektivnog pamc'enja i vlastitog iskustva.
U probudjenoj snazi rijechi autorica je otkrila moguc'nost kidanja okova shto joj ”dushu od postanka stezhu”. Ti okovi nisu bili iskovani samo ratom (ili ratovima) nego i svim onim neostvarenostima na koje nikad nije zheljela da pristane, ali nije u sebi osjec'ala dovoljno snage da se pobuni, krene novom stazom, ”po trnju i kamenju”, ciljevima koje je samo ona slutila. U prelomnoj tachki odluke Tomljanovic'eva je jurnula silovito, svim energijama bic'a, naporom uma, dushe i srca, svom fizichkom snagom, bez kajanja i bez obaziranja, odluchna da na putu uspona koji je izabrala josh u godinama shutnje uspije ili propadne, ali da se ne vrac'a u okrilje praznog zhivota, monohromiju trajanja na margini pravih i intenzivnih dogadjanja.
Tomljanovic'eva je u borbi sa nepogodama i obeshrabrujuc'om ravnodushnoshc'u, u sukobima promjenljivog intenziteta, unosila sav svoj zhivotni i stvaralachki zhar, hvatala se rukama, nogama, noktima, zubima da iznese iz nepriznatog podnozhja svoje djelo na vidjelo, objelodani svoja stvaralachka jutrenja i bdijenja, zvoni na uzbunu i pobunu makar ostala sama u gomili koja se dushi u zhivom blatu svakidashnjice.
Za samo deset godina Tomljanovic'eva je iz sebe iscijedila chak deset zbirki (”Ritmom dushe” 1995, ”Plameno ogledalo” 1998, ”Slovo izlaska” 1999, ”Mjesec nad gradom” 1999, ”Dalje od mlijeka” 2002, ”Osamljeni putnik” 2002, ”Trec'e sjec'anje” 2004, i ”Latice mogranja” 2005) da bi 2006. zavrshila ”Zhivim zidom” u kojem je osjetila potrebu da rezimira iskustva i prvi put se, bez bojazni, okrene strminama i serpentinama puta, bogata u svemu, rasipna ali razumna, mada uvijek nekako shkrta na rijechima, odgovorna i nepovjerljiva u njihovu nosivost, konzistenciju i unutarnji znachenjski potencijal. Nije zato chudo shto je haiku predstavljao njeno naredno stvaralachko iskushenje. Inache, ovaj minijaturni oblik nastao u zemlji izlazec'eg sunca, sav od jednog trepeta, pogleda i jednog uzbudjenja, chija je misaona i emotivna napetost obuzdana malom formom ne orahove ljuske nego makovog zrna, chija se ”duzhina” mjeri ne brojem stihova nego brojem slogova imala je za pjesnike ovog podneblja opcharavajuc'u privlachnost. Haiku je Lj. Tomljanovic' bio oblik po mjeri. Vizuelna i akustichka percepcija, jedan dah, treptaj, jedan otkucaj srca su ”plamtec'a ogledala” u kojima se, u sitnoj prashini rijechi, odslikava kosmos dushe. Kao i ranije Dragan Studen i Ljiljana Vujic' Tomljanovic' je uspjela da se uspne na tron haiku slavodobnika, najvjeshtijih majstora, gravera stiha i osvoji u Japanu znachajno medjunarodno priznanje.
Poshto je, dakle, postigla najvishe shto se tu moglo, vratila se onim stanjima i raspolozhenjima, postupcima u kojima se maksimalno ostvaruje istovjetnost pjesme i pjesnika, a rasute chestice okupljaju u reinkarniranu cjelovitost bic'a, onu ispunjenost koja kreativnom alhemijom chak i vlastitu bol prepobrazhava u zamah Ikarovog leta prema visinama. Osjec'ajuc'i da je sada sva svoja, sva u sebi, autorica vlastitu psihichku i stvaralachku situaciju docharava arhetipskim slikama jagnjeta-laneta i vuka chija je najpoznatija interpretacija ona koju je dao Andric' u ”Aski i vuku”. Taj vuk nije nestao niti je izgubio na snazi i krvozhednosti, ali je lane, zashtic'eno magijom umjetnichkog china, izashlo iz dimenzija chiju konkretnost obiljezhavaju vuchje kandzhe i ochnjaci. Zlo nije niti mozhe biti uklonjeno, ali se pred njim ne zaustavlja korak niti zatvaraju ochi. Neko mora istini da pogleda u lice, pa ma ona bila poput himere od koje se chovjeku ledi krv. Pjesnikova izdvojenost, visina uspona do kojeg je krochila njegova noga chine ga pozvanim da vidi i saopshti ono shto sitan svijet podnozhja ni ne nasluc'uje:
”pjesnik odbija da siluje mozak, a
sumrak rasvijetliti mora neko”.
U tom rasvjetljavanju Lj. V. Tomljanovic' otkriva jednu gotovo surovu dosljednost, i to kako prema sebi tako i prema svemu shto je okruzhuje: ”perom treba u srce, greshkom u mrak bezdana”. Imuna na slatku epidemiju kicha ona sada povlachi oshtru granicu izmedju sebe i stvorenja kontaminiranih ovim opasnim virusom, ohladjenih chula i ugaslih radoznalosti:
”Ne pokushavajte da se ogrejete
na zharu mog pepela
.................................
mogli biste se izgubiti tamo gdje idem
tamo gde nikad niste bili”
Pa iako se vrac'a stvarima koje njoj, ali i njenoj pjesnichkoj sabrac'i imaju posebnu, ako ne i presudnu (specifichnu) tezhinu, kao shto su: rijech, chin i chinjenje, ljepota, istina, umjetnichko postignuc'e, iako svoju viziju obogac'uje pigmentom novih zhivotnih uvjerljivosti, autorica je ”zhivim zidom” pruzhila dodatne razloge nasheg chitalachkog povjerenja.
Pored pratec'ih, uvodnih i zavrshnih pjesama, ona je u djelu ispisala svojevrsnu poemu, vijenac njezhnosti, gorchina i sjec'anja ispleten oko majchinog samrtnog odra. Lirska naracija prisutna vishe kao nevidljiva, virovita ponornica dosvjesnog nego kao povrshinski tok rijechi, slika, rima i ritmova ne nosi sobom logichku usmjerenost priche. Priche nema, postoje samo neki detalji, fragmenti neodredjenih sjec'anja, jasnih ili neodredljivih, vlastitih ili bog zna chijih, povezanih tajanstvenom shifrom asocijacija. Nespojivo se ostvaruje povezivanjem stvarnog imaginativnog, izmashtanog ili sachuvanog u pamc'enju krvi. Za sve je kriv usud, istorija i geografija, topografija kuc'e na drumu na koju jurishaju vojske i nad kojom ”knezovi neba… rat svoj vechni vode”:
”kao agavu na otvorenom na kamenu
u pukotini
podigao si nas Gospode na ovom pramchioku
neba balkanskog chudnog stradalnog”
I dok tamni andjeo prosipa zhar i kazhnjava i krive i neduzhne, pjesnikinja kao da se oslobodila straha jer je vec' u sudbini svoje majke ugledala njegovo golo, zastrashujuc'e lice. Osmogodishnja djevojchica iz nekog izmasakriranog kozarskog zbjega, zatochenica ustashkog djechjeg logora, gladju moren i shiban nejaki rabotar, sic'ushni, nezashtic'eni ljudski crv proshao je pakleno krugovlje crnog, zharkog andjela koji je pochetak i kraj njegovog zhivog vremena obiljezhio ratom. Ranjena do kosti, do dna svoje pobunjene ljudskosti pjesnikinja ne mozhe da nade dovoljno zhestoku rijech kojom bi srushila svijet lazhi i nasilja. Pa iako taj njen svijet izgleda kao gomila rushevina, zatrtih ljudskih stanishtem, polomljenih putokaza, sprzhene zemlje i zgnjechenih perspektiva, ona u sebi nije rushilac nego chovjek (zhena) kome su uskratili pravo na njezhnost, tople treptaje dushe. U chasu rastanka preko njenih ochajnih predjela, sasvim iznenada, kao dah nedochekanog proljec'a, uleprsha ”neki glas (shto) doshaptava joj nemoguc'e nade”, charoliju uspomena koje natkriljuju nashe sic'ushno ljudsko trajanje:
”blago se osmehujem i plachem
.................................
Ta ko bi tkao ove vrele pesme
da nije nje
da nije uspomene
na reci njenih rechi
uspomene i jesu zato
da traju duzhe od nas samih”.
Iznad svega, kao sunce chiji se zraci teshko probijaju kroz maglu i dim srushenog doba, vishe srcem nego ochima, nazire svjetlost Bozhije rijechi, kao daleko spasenje, obec'anje chije ispunjenje mora jednom doc'i. Zato se iznad njenih razorenih vidika obznanjuju biblijske rijechi mudrosti i milosti.
Ipak, u cjelini ”zhivi zid” pruzha poeziju grcha, prevrele emocije, zhestoke pobune i zapjenjene ogrchine. U visokoj temperaturi tope se veze medju rijechima, ostaju tvrde nagorjele sintagme, oshtrih bridova, neochekivanih preloma (opkorachenja) potrpane u stihove koji, ne obaziruc'i se na bilo kakve versifikacione uzuse, imaju funkciju ”zhivog zida”, zaklona, jedino moguc'e odbrane od mrzhnje i besmisla.
Ispisana zhenskom rukom, poezija Lj. V T. je ”mushka” u svojoj otresitosti, hrabrosti da se uhvati u koshtac sa zlom i zabludama, da sama ostane na ”strashnom mjestu”, da spremno dochekuje i zadaje udarce, ne prorachunato, vec' spontano, nerijetko nevjeshto, onako kako se mozhe i mora. Jer, za autoricu ”Zida” zhivot je borba, a poezija jedini zaklon i nachin da se zhivi i prezhivi, ako ne kao pobjednik a ono kao chovjek koji je uradio shta je mogao i koliko mogao nepomiren sa ”mrtvim morem” okruzhenja i ispraznog trajanja. Ono po chemu c'e se djelo pamtiti je neki gotovo ochajnichki poziv na budjenje, pokret, akciju. Uostalom, poezija i jeste pejzazh vidjen trec'im okom budne misli i zasanjane dushe, neshto chega nema ali je stvarnije i ubjedljivije od bilo koje konkretne stvarnosti.
|