|
I.Studija ”Ethnos i demokratija” na govornom podruchju bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika donosi prvu zaokruzhenu rekonstrukciju bosanskohercegovachkog puta u etnokratski oblik vladavine sa preciznim opisima fenomena etnizacije bosanskog drushtva i drzhavne zajednice. Polazna teza je da se Bosna i Hercegovina, kao jedna od jugoslovenskih republika, nashla u tranziciji ka demokratiji koju je kontrolirao Zapad. Na toj pozadini je otvoreno pitanje odgovornosti zapadnih drushtava za ”tranziciju” koja je preko teritorijalizacije etnichkog principa, etnichkog chishc'enja zavrshila s genocidom: Da li Zapad djeluje u skladu sa vlastitim principima, sa principima koje su u podruchju globalnog obavezivnja ljudskim pravima stvorile moralnu obavezu na intervenciju radi zashtite ljudskih prava? Odgovor je morao uzeti u obzir angazhman domac'ih politichkih snaga i od te se tachke pojavio problem analitichkog rekonstruiranja uzajamnog odnosa demokratije i etnokratije, demosa i etnosa, onako kako su ove fenomene u komplementarnom odnoshenju uoblichavale bosanske prilike i medjunarodni akteri. Autor ovu vezu postavlja kao pitanje nachina na koji etnichke chinjenice utichu na uredjenje jedne demokratske politichke zajednice, rjeshava ga kao problem primjene liberalno-demokratskih nachela na etnichki separiranu drzhavu. U osnovi, rijech je o analizi koja objashnjava socioloshke i politoloshke korijene etno-psihologija po kojima funkcioniraju socijalni i politichki rituali u Bosni.
Po sebi je razumljivo, da takva analiza ne mozhe ostati na razini rekonstrukcije unutrashnjih dogadjaja. Tako je ”unutrashnja” perspektiva dopunjena analizama ”vanjskih” dimenzija bosanskog sluchaja, a internacionalni aspekti objashanjavaju putanje unutrashnjih dogadjaja. Ovdje je rijech o rekonstrukciji i objashnjenju logike po kojoj su djelovale i djeluju strukture medjunarodnog poretka i unutrashnje politichke snage. Uzajamni odnos ethnosa i demokratije se u tom smislu dovodi u vezu sa teorijom legitimiteta, sa doktrinama suvereniteta, sa pitanjima kolektivnih i individualnih prava, konachno, sa pitanjem uloge medjunarodnog prava i na njemu zasnovanog poretka vrijednosti – sve skupa je u sluzhbi objashnjavanja funkcionalne forme modernih demokratija, uzajamnih odnosa proceduralno legitimiranih pravnih poredaka i pozicije postdejtonske Bosne. Zbog toga autor u analitichkom postupku kombinira politoloshke rekonstrukcije sa pravnim stavovima, stapa socioloshke natuknice sa historijskim rekonstrukcijama. Metod je upotrebljiv, rezultati su ubjedljivi i podsticajni. Etablirane vojnopolitichke strukture zapadnih demokratija se tako pokazuju kao novi tip suverene vlasti, a pozicija bosanskih politichkih aktera zadobija realniju formu: oni su jednaki u jednoj tachki – pozivaju se na ekskluzivne predstavnike jedne etnichke zajednice i na toj empirijski neprovjerljivoj premisi uoblichavaju etnokratski sistem vladavine koji okonchava u konsenzualnoj demokratiji dejtonskog ustavnog modela. Rezultati otrezhnjuju i rushe ustaljene, u dobroj mjeri, dogmatizirane poglede na bosanskohercegovachku drzhavnu involuciju.
II.Knjiga je podijeljena u dva medjusobno povezana dijela. Analizi prethodi ”rijech na pochetku” kojom autor vlastite motive pojashanjava biografskim napomenama. Slijedi instruktivan ”Uvod” u kojem se predstavljaju tematski okvir i nosec'e teze dijelova koji slijede.
II.1.Prvi dio je posvec'en razlichitim aspektima bosanskohercegovachke drzhavne involucije. Problem je kompleksan i analiza mu izlazi u susret rekonstrukcijom odgovarajuc'ih aspekata: politichkog i drzhavnog odnosa muslimanskih intelektualaca prema raspletu jugoslovenske krize, drzhanja zapadnih politichara prema ratu u Bosni i stavova zapadnih intelektualaca prema bosanskoj historiji i velikodrzhavnim ideologijama koje su podupirale rat za Bosnu.
Na pochetku analize stoje dva dokumenta. Oba je savremena ustavna znanost zajedno s politologijom i dnevnom politikom skoro u potpunosti potisnula iz misaonog vidokruga i odstranila iz sjec'anja. Rijech je o Rezoluciji muslimanskih intelektualaca iz 1991. i Platformu za djelovanje Predsjednishtva BiH u ratnim uslovima iz 1992. godine. Precizna rekonstrukcija izneshenih stavova je upotpunjena instruktivnim analogijama. Autor pokazuje da su oba dokumenta udarila temelj legalizaciji konstitutivnih naroda. Oni do tada nisu postojali kao politichki subjekt, pa tako nisu mogli ni postojati entiteti pojedinih naroda. Posljedice koje je takva legalizacija proizvela na unutrashnjem planu autor predstavlja kao proces u kojem etnichka pripadnost postaje izvorom opshtih politichkih prava. Ovaj proces pretpostavlja prethodnu etnichku identifikaciju gradjana radi pristupa javnoj vlasti. Zakljuchak ima sasvim praktichne konotacije: Gradjani mogu ”postati drzhavni sluzhbenici samo s pristankom jedne od stranaka koje imaju monopol imenovanja svaka za svoju etniju” (str. 61). Jasno je da je sa ovakvom konstitucionalizacijom naroda anticipirana i teritorijalna organizacija buduc'e Bosne i Hercegovine. No, navedeni dokumenti, autor to na vishe mjesta istiche, nisu izazvali etnichku separaciju Bosne, ona je zapochela via facti. Ali, Rezolucija je ponudila teorijske osnove etnichkoj podjeli teritorija, a platforma pravno-politichke osnove ustavnom ponishtavanju drzhave (in conclusio str. 63). Sve u svemu, rekonstrukcija ”dva bosanska dokumenta” pokazuje onu, danas zaboravljenu mjeru po kojoj su muslimanske intelektualne elite zajedno sa samoproglashenim politichkim predstavnikom muslimanskog naroda, Strankom demokratske akcije, obavile pionirski rad na razaranju bosanskohercegovachkog drzhavnog naroda. Da je time bitno olakshano srpsko-hrvatsko razaranje politichke zajednice gradjana i da je drzhava povedena prema dejtonskom projektu etno-konsenzualne demokratije, ne mozhe biti sporno.
Slijedec'i korak je rekonstrukcija ”zapadnog uma”, kako ga otjelotvoruju ovdje predstavljeni publicisti, filozofi i politichari Edgar Morin, Georg Soros, Alain Finkielkraut, Bernard Henri Levy, Henry Wynaendts i Alain Juppé. Ni jedno od imena nije sluchajno izabrano. Radi se o lichnostima koje su o Bosni pisale afirmativno, sa simpatijama, i tako pokushavale uticati na centre odluka ukazujuc'i na konkretne nedosljednosti i neproduktivne poteze. Sva imena su, u najmanju ruku, suodredjivala zapadno drzhanje u ”jugoslovenskoj stvari”, ali su istovremeno profilirali osjec'anja i samosvijest lokalnih aktera. Haveric'eva rekonstrukcija ih dovodi na pravo mjesto: njihove opservacije su negdje izmedju solidnog diletantizma i ”iskrenih namjera”; zasigurno u miljeu nekompetentnih i predrasudama obojenih procjena koje zamuc'uju zdravorazumska zapazhanja. Najcheshc'e upotrebljavan obrasci za objashnjenje bosanskih prilika jesu ”bosanska multietnichnost” i ”vjechna uzajamna mrzhnja”. Autor upravo ovdje insistira na korektnom razumijevanju pozadine: figura etnichnosti mora biti napushtena kao referentna tachka u pravnoj izgradnji drzhave – ako se jedna drzhava (kao Bosna) dovede u pitanje izvana, racionalno zasnivanje njene odbrane bi se utemeljilo na tipu uredjenja chiji je samo jedan proizvod multietnichnost, a ne na odbrani multietnichnosti same. Zakljuchak opominje i poduchava: ”(…) ako se samo Bosnu i Hercegovinu uznosi u nebo kao ’multikulturnu idilu’ to je stoga shto se ona namjerno iskljuchuje iz sfere kojoj pripadaju Sjedinjene Drzhave, Shvajcarska ili Velika Britanija, izrazito ’multikulturna’ drushtva. Posljedica toga iskljuchenja jest da se, u javnom prostoru zapadnih demokratija ’linija odbrane’ bosanske stvarnosti znatno razlikuje od one koja bi bila usvojena kada bi se spomenuta drushtva nashla na udaru topovske vatre” (str. 172). Drugi obrazac o ”vjechnoj mrzhnji” ima literarne i historijske korijene – no on u percepciji zapadnih ”mislilaca” sluzhi praktichnim potrebama: ako teritorijalna podjela, koju je Evropa predlozhila bude usvojena, pokazac'e se prednosti etnichkog separiranja. Jer, samo se tako mozhe ophoditi sa chinjenicom uzajamne mrzhnje, a narodi natjerati da zhive jedni s drugima. Haveric' ovakvu strukturu argumenata ubjedljivo obesnazhuje i pokazuje da slichna zapazhanja predstavljaju shkolske primjere pseudo-normativnog diskursa koji sakriva c'orsokak u kojem se nashla medjunarodna zajednica trazhec'i razloge za neintervenciju.
Rekonstrukcije ovog dijela su zachinjene detaljnom analizom jednog napisa objavljenog u rubrici Pisma chitalaca pariskog Le Monde iz 1995. i izvjeshtaja Medjunarodne komisije za Balkan iz 1995. godine (kod nas preveden kao ”Nedovrsheni mir”, HHO/Pravni centar, 1997). ”Pismo” je predstavljeno kao ilustraciju sazhetog iznoshenja predrasuda, ali i kao metod prikrivanja stvarnih argumenata lapidarnim stilom. ”Izvjeshtaj” je predstavljen kao analiza koja je ispod razine zdravorazumskog poimanja bosanskohercegovachke stvarnosti. Izvodjenja su i ovdje, kao i u cijeloj studiji, uklopljena u briljantne rekonstrukcije, chije chitanje osvjezhavaju duhovite analogije, a pratec'a argumentacija osvaja pazhnju i ubjedjuje.
Uz sve to je, kao posebno poglavlje (IV, str. 111 i dalje), obradjena tema ustavnog preobrazhaja Bosne. U njemu se postavlja prva orijentacija glede ustavnog razvitka od Republike do Anexa 4. Kako je ovaj temat smjeshten otprilike u sredinu prvog dijela istakao bih njegovu pojmovno-orijentacionu funkciju. Ovdje su postulirani okviri i kategorije koje c'e u drugom dijelu biti razvijene u zaokruzhene teorijske koncepte. Uz to, prikazanje organizacioni dio ”komunistichkog ustava” kako bi se odredili jasni javnopravni okviri etnichkom separiranju drzhave. Jer, suprotno stavovima srpskih struchnjaka za ustavno pravo (npr. Kuzmanovic', Lukic', Fira, Dmichic') koji su danas postali opshtim mjestom ne samo ”srpske nauke o Ustavnom pravu”, nego su dijelom preuzimani u radovima eksperata za Balkan, posljednji republichki Ustav nije predvidjao dogovor triju naroda za donoshenje politichke odluke. Haveric' sasvim tachno utvrdjuje da se radi o potpunoj izmishljotini i objashnjava da su se odluke donosile vec'inom glasova ukupnog broja delegata, osim u sluchajevima organskih zakona i promjene ustava za koje je potrebna kvalificirana vec'ina. Ovo objashnjenje je konstitutivno za razumijevanje opshte etnizacije drzhavne zajednice, ali i za razumijevanje fenomena koji na pozadini etnizacije javnog prava mozhemo oznachiti pojmom ”etnizacija Ustavnog prava”. Ni jedno ni drugo nije u centru Haveric'evih rekonstrukcija, nego fungira kao neophodan analitichki nus-produkt koji omoguc'uje shvatanje razlike izmedju gradjanskog ustrojstva i prve legalizacije etnije kao ustavotvorca iz Vashingtonskog sporazuma. Takav nus-produkt predstavlja granichno podruchje u kojem se prozhimaju pravna znanost i znanost o politici. I upravo se ovdje otvaraju pitanja etnizacije drushtva i etnizacije javnog prava, dakle, problemi koji su u drugom dijelu obradjeni u formi teorijskog diskursa i predstavljeni unutar izabranih pojmovnih jedinica.
II.2.Drugi dio je, dakle, posvec'en sistematizaciji rekonstrukcija iz prvog dijela i osiguranju jasnije teorijske potpore osnovnim tezama. Izabrani toposi dijelom zadiru u pitanja opshte teorije drzhave i prava, dijelom osvjezhavaju premise savremenog politoloshkog diskursa; u svakom sluchaju, vrac'aju chitaoca na ”sluchaj Bosna” i podsjec'aju da pravnodrzhavne doktrine zhive od proklamacija chije provodjenje nije moguc'e jamchiti.
Nakon poglavlja ”Narod i nacija” u kojem se zaokruzhuje razlika izmedju drzhavnog naroda (nacije) i kulturno-bioloshkog naroda (etnije) slijedi unekoliko neizdiferencirano predstavljanje suvereniteta. Dolazi kratko i vrlo pojednostavljeno razmatranje pojmova drzhava i granice, a zatim uz opis centralnih problema politologije i teorije drzhave i prava, legalnost i legitimnost, preispitivanje historijske situacije u kojoj su ovi problemi doshli na dnevni red kao pitanja raspada Jugoslavije, vazhnosti i vazhenja ustavnog i medjunarodnog prava. Kao logichan nastavak se namec'u pitanja demokratije i demokratizacije, sve u svjetlu problema volje i predstavljanja, a potom ispitivanje ”dijalektike manjina”, ovdje kao analiza njihovog obrazovanja i normativnog tretiranja manjina u Jugoslaviji. To je mjesto na kojem se konkretizira recepcija doktrinalnog stava o manjinama u jugoslovenskim prilikama. Jasno se istiche obrazac srpskih komunistichkih rukovodilaca preobrac'enih u nacionaliste: srpska nacionalna manjina ne postoji ako srpski narod iskoristi svoje pravo da zhivi u jednoj drzhavi – nachin da se ovo pravo realizira jeste voluntaristichko tumachenje prava naroda kojim se samo jednom, srpskom narodu omoguc'uje da definira druge, a ”etnichko chishc'enje” priziva kao priznat metod stvaranja drzhave.
”Trpeljivost” i ”Identitet. Kultura” su naslovi zakljuchnih poglavlja drugog dijela. Trpeljivost je rekonstruirana na osnovu pitanja da li je fenomen kao moralni ideal spojiv s politichkim idealom drzhave. Zakljuchak upuc'uje da su u ”bosanskoj sredini” shanse za prevazilazhenje formule trpeljivosti bile otvorene sa moguc'noshc'u uspostavljanja pravnodrzhavnog uredjenja. Ta je prilika, medjutim, kratko po urushavanju komunizma, propushtena – povratak ka trpeljivosti kao nosec'em principu bosanske drzhavnosti je uspostavljen formama etnizacije javnopravnog odnosa. No, ovim nije dostignut ideal zajednishtva apstraktnih gradjana, drzhavljana, nego je uspostavljena zajednica kulturno-historijski definiranih etnija. Tako bosanski povratak paradigmi trpeljivosti, prema autorovom mishljenju, predstavlja eklatantan primjer historijske regresije.
Kritichko propitivanje nosec'ih teza multikulturalizma koje su nastale u okrilju debate o konstitutivnim principima i antinomijama multikulturnih zajednica (Kymlicka, Taylor, Walzer) slijedi u poglavlju o identitetu i kulturi. Analiza navodi na zakljuchak da univerzalno vazhenje multikulturalnih teza mora biti osporeno. Autor na primjeru raspada Jugoslavije i konstituiranja bosanske drzhavnosti utvrdjuje da je institucionalni pritisak konstitutivan za stvaranje i jachanje modernih kolektivnih identiteta. Jer, ”pripadanje nekoj skupini nije samo stvar slobodno izrazhene volje vec', takodjer, i vrlo chesto, stvar prinude” (str. 322). Kako ni nacionalni pokreti nisu nishta drugo do kultura ili bar njena bitna determinanta, odnosno, djelo narodnih masa koje egzistira unutar institucionalnog poretka, to je multikulturni stav da niko nije manipuliran ili prisiljen da prihvati kulturne vrijednosti koje predstavljaju javne ustanove, upitan. Haveric' ga obesnazhuje upotrebom primjera Jugoslavije i Bosne. Upravo su ovdje pojedinci izmanipulirani nepotpunim obavjeshtenjima o posljedicama svoga izbora i prisiljeni da se upuste u kolektivne projekte koji su zadobili formu zlochina. Zapadne demokratije, opredmec'ene u ”predstavnicima medjunarodne zajednice”, su iz perspektive ove analize jasna potvrda kako su ciljevi tranzicije, koje je ona potakla i usmjeravala, izigrani izborom i povlashtivanjem ratnih vodja i prije nego shto je rat zapocheo. Pouka koju autor izvodi glasi: u kulturno heterogenim autoritarnim drushtvima svako kolektivno pozivanje na realizaciju prava suprotstavlja individualnim pravima kojima zapravo mora biti data prednost.
Studija zavrshava pouchnim zakljuchkom u kojem se jasno zahtijeva da buduc'e intervencije za zashtitu osnovnih ljudskih prava budu postavljene kao pravilo, a nemjeshanje kao izuzetak. Ovaj stav zvuchi kao kategorichki imperativ svjetskoj politici, predstavlja, zapravo, koliko teorijski tachnu, toliko pravno jedva provodivu logichku izvedbu. Nadopunjuje je glavna pouka koju autor izvodi iz bosanskog sluchaja: Nikakvim se kolektivnim zahtjevima u kulturno inhomogenim drushtvima ne smije priznati vazhenje prije nego se u potpunosti osigura zashtita pojedinaca! Sa ovim se svaki razuman chitalac mora usaglasiti.
III.Studija razbija stereotipsko mishljenje i ne ostavlja ravnodushnim. Ona najprije demitologizira poziciju muslimanskih intelektualaca zajedno sa SDA-nomenklaturom i pokazuje vrstu njihove odgovornost za etnichku separaciju bosanskog drushtva. Ovim se stavlja tachka na debatu o ”raspodjeljenoj odgovornosti” za rat u BiH. Ona, zatim, nudi jasne parametre za uspostavljanje obaveza na strani internacionalnih aktera i egzaktno utvrdjuje vrstu i stepen odgovornosti zapadnoevropskih intelektualnih i politichkih krugova za ratne bilanse u BiH. Konachno, iz nje se mozhe dobiti znanstveno validan materijal za novo ustavno uredjenje i politichku reformu koja u Bosni cheka na razumne politichke snage. Njen bi osnovni princip morao glasiti: prvo definirati obim i vrsti individualno zashtic'enih i nedodirivih prava, koja bez izuzetka vrijede na cijelom drzhavnom teritoriju, a zatim utvrdjivati obim kolektivnih prava etnichkih grupa i nachin njihove zashtite.
Napomenuo bih na ovom mjestu da c'e pravnichko chitanje zasigurno dovesti u pitanje materijalnu tachnost pojedinih stavova npr. o odnosu politike i (ustavnog) prava, o pojmu naroda ”koji su razvili pravnici”, o odnosu prava na samoopredjeljenje i suvereniteta, o pravnoj zashtiti kolektivnih prava ili izvodjenju konkretnih prava i obaveza iz ustavnopravnih principa. O ovim problemima postoji, kako u internacionalnom pravu tako i u nacionalnim pravima, primjenjivo i dogmatski utemeljeno stajalishte koje danas vrijedi kao vazhec'e standard pravne znanosti, ali u rukopisu nije uziman u obzir. No, treba imati u vidu da mijeshanje pravnih argumenata ovdje ima funkciju ”rezhijskih iskaza”: oni ne govore nishta o znanstvenom tretmanu pravnih problema i njihovoj zasnovanosti, nego obrazuju tematski okvir i nude polaznu argumentaciju kako bi se analizirani problem situirao u politichki i drzhavni kontekst. Samo se pod tim uslovom mijeshanje pravnih standarda i pravnichkih argumenata mozhe prihvatiti kao (josh uvijek) metodski prihvatljiv i argumentativno-tehnichki korektan postupak.
Sintetichki rezultati ove studije, obuhvatna razmatranja, preciznost i sofisticiranost argumentacije, kao i istanchan osjec'aj za pravac analize, ali i jednostavnost i jasnoc'a izlaganja, chine je jednim od najtemeljitijih i najznachajnijih istrazhivachkih radova u aktuelnoj bosanskohercegovachkoj politikoloshkoj produkciji. Josh jednom bih istakao da njenom znanstvenom kvalitetu doprinose metodoloshki konsekventne analize politichke prakse u Bosni i Hercegovini nakon ”prvih slobodnih izbora”. Uz to se premise liberalnih demokratija, odnosno, liberalno-demokratski ideali kao moralni regulativni cilj dovode u kontekst bosanskog drzhavnog razvoja. Oba aspekta – politichka praksa i ideali politichkog liberalizma – su iskorishteni kao analitichki most prema razumijevanju bosanskohercegovachke drzhavne involucije, odnosno, kao ontoloshka premisa za razumijevanje odgovornosti ratnih aktera i globalnog suverena, medjunarodne zajednice.
Studija ima josh jedan, ne manje vazhan, akademski nus-produkt: ona ilustrira mjeru u kojoj internacionalni eksperti fungiraju kao povrshni i nekompetentni prepisivachi socijalnih rituala i politichkih dogadjaja, ali i kao nosioci konkretnih ideologija kojima boje sopstvene analize Nakon ovog djela bi moralo postati jasno da kompetentne analize u ovom kulturnom krugu ne mozhe biti bez temeljitog poznavanja lokalnih jezika, bez odlichnog znanja politichke kulture i drzhavnopravne historije, konachno, bez perfektnog senzibiliteta za domac'u obichajnost i politichki ritual. Tarik Haveric' je na najbolji nachin zadovoljio sve kriterije – studiju ubuduc'e nec'e moc'i zaobic'i univerzitetski krugovi, ali je treba preporuchiti domac'oj politichkoj nomenklaturi kao bukvar iz demokratije. Preporuka je upuc'ena i shirokom krugu chitalaca, svima koji bi htjeli iskusiti objektivnu, ideoloshki neopterec'enu i znanstveno kompetentnu valorizaciju bosanskog politichkog i ustavnog modela.
____________________
* Autor je profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Leipzig (Njemachka)
|