|
Izvedena dilema mozhda i nije toliko interesantna, ali povezana sa trec'im likom, sa trec'om osobom istog imena i prezimena, josh jednim zabiljezhenim Radovcem Vukanovic'em, zasigurno c'e zaintrigirati buduc'e istrazhivache. Ta trec'a osoba je struchnoj javnosti daleko poznatija, interesantnija i odvec' problemska. Naime, jedan ochuvani epigrafski natpis uklesan u zhivoj stijeni u Novkovic'a klancu u Hutovu u blizini Hadzhibegova ribnjaka, uz srednjovjekovni put koji vodi iz Hutova u Velju Medju navodi izvjesnog Radovca Vukanovic'a, carinika kod, opet, izvjesnog vojvode.7 Natpis glasi: ”Ase pishe Radovac’ Vukanovic'’ kuji znah’ c’rinu u vojevode i dog’ mu ne sgrishih’ prijetele ne izgubih’”.8
Na osnovu ovog natpisa Marko Vego je sachinio konstrukciju o ’plochi sramote’ i nesretnoj sudbini carinika Radovca Vukanovic'a za koju je sam bio kriv.9 Osnovica Vegine priche o ’plochi sramote’ stoji u tumachenju navedenog ”dog’” koje je protumachio sa ”dok”. Tako protumachena zaista bi mogla sluzhiti kao opomena putnicima koji kraj nje prolaze (”Ase pishe Radovac’ Vukanovic'’ kuji znah’ c’rinu u vojevode i dok mu ne sgrishih prijetelje ne izgubih”). No ukoliko bi navedeno ”dog” protumachili sa ”dug” dobili bi potpuno drugachiju, nimalo sramotnu sliku po Radovca Vukanovic'a (”Ase pishe Radovac’ Vukanovic'’ kuji znah’ c’rinu u vojevode i dug’ mu ne sgrishih’ prijetele ne izgubih’”). Bilo bi tada da je Radovac svoj posao primjerno radio, da je svoj posao poshteno zavrshio te da vojvodi nije ostao duzhan niti da je svojim osjetljivim poslom carinika zakidao druge i ostajao omrazhen. No, je li ’dog’ oznaka za ’dug’ ili ’dok’. Ukoliko dilema nije intrigantna u ovom pravcu, noviji pristup ovom natpisu bi mogao barem razrijeshiti pitanje egzistiranja ’plocha sramote’ i njenih pratec'ih dimenzija i implikacija, prije svega javnih poruka o moralnim vrijednostima u srednjovjekovnim drushtvenim sredinama. Pricha Marka Vega je zaista idealna za shira promishljanja, pa ukoliko bi se mogla potvrditi bila bi koristan primjer, izmedju ostalog i za sagledavanje pravnog sistema. Svakako u tom pravcu nije eksploatirana.
U pokushaju da dodje do vremenskog odredjenja ovog natpisa Marko Vego je orijentaciju nashao u njegovom sadrzhaju, gdje je kljuchni momenat bilo pominjanje ”vojvode”. Odbacivshi u problemu carina prepoznatljivog kneza Grgura Nikolic'a, a on je bio samo knez, Vego se odluchio za vojvodu i ’carinika koji je bio u sluzhbi Hranic'a’ napominjuc'i da se tome ’ne protive ni paleografske osobine slova u natpisu’, mada ih po nekim karakteristikama uopc'e ne navodi. U cjelini, otuda smo i bili hrabri u razgovoru sa vrsnim epigraficharom u dilemi ’dog’. Donju granicu za datiranje ovog natpisa Vego je imao u 1404. godini kada Kosache posjedaju Popovo, a pored Sandalja Hranic'a, za koga se decidno nije opredijelio kao okvira za gornju granicu, Vego je pominjao i njegovog nasljednika vojvodu Stjepana Vukchic'a.10
Ovoj otvorenoj problemskoj cjelini prilazio je i Pavao Andjelic'. Drzhec'i da je carina u sredishtu rjeshenja, Andjelic' se zalozhio za vidjenje da se radi o poznatoj carini vlastele Nikolic'a na Zablatku u Hutovu, a da se pominjani vojvoda ne treba vezivati za vojvodu Sandalja Hranic'a vec' za vojvode Radoja ili Vukashina Nikolic'a.11
Teshko je znati tko je i koliko je u pravu. Preciznosti svakako nema. Moguc'nosti su i shire nego ih podrazumijevaju dati okviri dvojice vrhunskih istrazhivacha. Bezimeni vojvoda, Radovac Vukanovic', carinik i carina mogli bi se pripisivati i drugim, ne samo Kosachama i Nikolic'ima, nego i Sankovic'ima i, mada u skromnim vremenskim okvirima i Pavlovic'ima. Na primjer, nismo sigurni na koga je mislio knez Grgur Vukosalic' (Nikolic') 1418. godine kada je odgovornost za carinu na Zablatku pripisivao ’navodu zla chlovika’12, da li vojvode Sandalja Hranic'a ili, mozhda, vojvode Petra Pavlovic'a. I neke druge problemske situacije mogu pokazivati da je vishe aktera u igri.
I bez toga dilema ostaje. Drzhimo da bi paleografske osobine mogle da profiliraju situaciju i dovedu u vezi sa moguc'im vojvodom barem na hronoloshki stabilnoj liniji: Sankovic'i do 1404, Sandalj Hranic' do 1435, dalje Stjepan Vukchic' i Nikolic'i.
* * *
Vrac'ajuc'i se nashem tematskom pravcu, razlichito poimanje sadrzhaja epigrafskog natpisa povezujemo sa ranije pominjanim u istom imenu i prezimenu. Konstatiramo da je teshko dovesti u jasan sklad svu trojicu, dvojicu ili mozhda ovdje prezentiranu jednu osobu – Radovca Vukanovic'a, a da zadovoljimo sva pitanja koja u cjelini proizilaze iz tragova koji su predocheni. Vego i Andjelic' nisu pred sobom imali pokazatelje iz prva dva primjera, osim pomenutog natpisa. Preostaje da nagadjamo kako bi se danas prema svemu postavili.
Pored navedenog nemamo novih podataka koji bi pomogli rasvjetljavanje ove kontroverzne situacije. Prema nashim podacima ime Vukan je ostalo dosta rijetko zabiljezheno u dubrovachko-bosanskim okvirima, a izvedeno prezime Vukanovic', znakovito za buduc'a istrazhivanja, imamo pred sobom kao poznato samo u ovim sluchajevima uz ime ovdje navodjenog Radovca Vukanovic'a.
Moglo bi stajati da je prvi primjer, koji pruzha najmanje polazishta, upravo moguc'i okvir za povezivanje sa drugim primjerom. Prvi primjer je pogodan za povezivanje i sa trec'im primjerom. U cjelini, idealan hronoloshki sklad po kojem bi se radilo o jednoj osobi kroz sva tri primjera, a koji je ostao zabiljezhen u razlichitim situacijama smetaju obrisi nepoznanica shirih tokova drushtvenih kretanja. Radi rjeshenja, zauzimanjem za odredjeni pravac, a koje se jasnije ne razaznaje u nashoj ponudi, ovoj maloj misteriji ne oduzimamo nishta od izvorne jedinstvenosti vec', nemoc'no, produzhujemo zhivotnost otvaranjem ovog izazova za buduc'e istrazhivache.
____________________
1 ”Dobrecho de Vergato homo ser Aluisii Mar. de Goze … Eo quia de domo ipsius Doberchi noctis tempore sibi furtiue accepius fuit irchis unus de quo furto dixit suspicare supra Iuan et Radad Oliuerouich de vlachis Cressoeuich propter informationem sibi datam per Radouaç Vochanouich hominem Sandagl” (12.10.1427. g.), Drzhavni arhiv u Dubrovniku, Lamenta de foris, VII, 234.
2 ”Radouaç Vulchanouich vlach Primilouch … Dobruoy Pribilouich Subaç yperperos nonaginta” (15.09.1429. g.), DAD, Debita Notariae, XIV, 333.
3 ”Radoueç Vochanouich de Primilouith et Budisauus Radoeuich de Poscogliani de Cerba homo Raichi” (06.09.1430. g.), DAD, Debita Notariae, XIV, 427.
4 ”Radouaç Vochanouich ex vlachis Primilouich et Budissauus Radoeuich de Neuesigne” (08.10.1430. g.), DAD, Debita Notariae, XIV, 438v.
5 ”Ego Radovaç Vuchanouich vlachus de Primilouich” (27.04.1431. g.), DAD, Debita Notariae, XV, 55.
6 ”Ego Radovaç Vochanouich vlachus Primilouich … Radossauo Rutoseuich yperperos centum decem usque ad festum Sancte Marie de mense septembris proxime futuris” (29.07.1432. g.), DAD, Debita Notariae, XV, 239.
7 Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga 1, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1962., 48-49.
8 M. Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga 1, 48-49.
9 ”Sadrzhaj natpisa zheli da naglasi da je na kamenoj plochi upisao svoje ime carinik Radovac Vukanovic' koji je jedno vrijeme redovno i bez greshke isplac'ivao nekom vojvodi carine, i dok se drzhao svih propisa, imao je mnogo prijatelja. Kad je Radovac pogrijeshio, tj. kada nije isplac'ivao uredno carine koje su pripadale vojvodi, tada ga je vojvoda kaznio, i usljed toga je Radovac izgubio svoje prijatelje. Iz natpisa se razabire da je vojvoda prisilio Radovca Vukanovic'a da napishe pomenuti tekst u natpisu da bi ga putnici mogli prochitati kada prolaze tim putem. Takva plocha smatrana je plochom sramote”, M. Vego, Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine (Arheologija) 15-16 (1960-1961), Sarajevo 1961., 259-286, 282.
10 M. Vego, Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine, 282.
11 Pavao Andjelic', Srednjovjekovna zhupa Zhaba, Hercegovina 3, Mostar 1983., 35-56, 49, i nap. 40 i 81 na str. 52 i 54.
12 ”ja knez’ Gr’gur’ Vukosalic'’ daju va s’vidinie vsakomu kako po navodu zla chlovika postavih’ pri Ctonom’ na Zablatku carinu” (06.07.1418. g.), Ljubomir Stojanovic', Stare srpske povelje i pisma, I/1, Srpska kraljevska akademija, Zbornik za istoriju, jezik i knjizhevnost srpskog naroda, Prvo odeljenje, Spomenici na srpskom jeziku 19, Beograd – Sremski Karlovci 1929., 541.
|