|
Izvedena dilema možda i nije toliko interesantna, ali povezana sa trećim likom, sa trećom osobom istog imena i prezimena, još jednim zabilježenim Radovcem Vukanovićem, zasigurno će zaintrigirati buduće istraživače. Ta treća osoba je stručnoj javnosti daleko poznatija, interesantnija i odveć problemska. Naime, jedan očuvani epigrafski natpis uklesan u živoj stijeni u Novkovića klancu u Hutovu u blizini Hadžibegova ribnjaka, uz srednjovjekovni put koji vodi iz Hutova u Velju Među navodi izvjesnog Radovca Vukanovića, carinika kod, opet, izvjesnog vojvode.7 Natpis glasi: ”Ase piše Radovac’ Vukanović’ kuji znah’ c’rinu u vojevode i dog’ mu ne sgriših’ prijetele ne izgubih’”.8
Na osnovu ovog natpisa Marko Vego je sačinio konstrukciju o ’ploči sramote’ i nesretnoj sudbini carinika Radovca Vukanovića za koju je sam bio kriv.9 Osnovica Vegine priče o ’ploči sramote’ stoji u tumačenju navedenog ”dog’” koje je protumačio sa ”dok”. Tako protumačena zaista bi mogla služiti kao opomena putnicima koji kraj nje prolaze (”Ase piše Radovac’ Vukanović’ kuji znah’ c’rinu u vojevode i dok mu ne sgriših prijetelje ne izgubih”). No ukoliko bi navedeno ”dog” protumačili sa ”dug” dobili bi potpuno drugačiju, nimalo sramotnu sliku po Radovca Vukanovića (”Ase piše Radovac’ Vukanović’ kuji znah’ c’rinu u vojevode i dug’ mu ne sgriših’ prijetele ne izgubih’”). Bilo bi tada da je Radovac svoj posao primjerno radio, da je svoj posao pošteno završio te da vojvodi nije ostao dužan niti da je svojim osjetljivim poslom carinika zakidao druge i ostajao omražen. No, je li ’dog’ oznaka za ’dug’ ili ’dok’. Ukoliko dilema nije intrigantna u ovom pravcu, noviji pristup ovom natpisu bi mogao barem razriješiti pitanje egzistiranja ’ploča sramote’ i njenih pratećih dimenzija i implikacija, prije svega javnih poruka o moralnim vrijednostima u srednjovjekovnim društvenim sredinama. Priča Marka Vega je zaista idealna za šira promišljanja, pa ukoliko bi se mogla potvrditi bila bi koristan primjer, između ostalog i za sagledavanje pravnog sistema. Svakako u tom pravcu nije eksploatirana.
U pokušaju da dođe do vremenskog određenja ovog natpisa Marko Vego je orijentaciju našao u njegovom sadržaju, gdje je ključni momenat bilo pominjanje ”vojvode”. Odbacivši u problemu carina prepoznatljivog kneza Grgura Nikolića, a on je bio samo knez, Vego se odlučio za vojvodu i ’carinika koji je bio u službi Hranića’ napominjući da se tome ’ne protive ni paleografske osobine slova u natpisu’, mada ih po nekim karakteristikama uopće ne navodi. U cjelini, otuda smo i bili hrabri u razgovoru sa vrsnim epigrafičarom u dilemi ’dog’. Donju granicu za datiranje ovog natpisa Vego je imao u 1404. godini kada Kosače posjedaju Popovo, a pored Sandalja Hranića, za koga se decidno nije opredijelio kao okvira za gornju granicu, Vego je pominjao i njegovog nasljednika vojvodu Stjepana Vukčića.10
Ovoj otvorenoj problemskoj cjelini prilazio je i Pavao Anđelić. Držeći da je carina u središtu rješenja, Anđelić se založio za viđenje da se radi o poznatoj carini vlastele Nikolića na Zablatku u Hutovu, a da se pominjani vojvoda ne treba vezivati za vojvodu Sandalja Hranića već za vojvode Radoja ili Vukašina Nikolića.11
Teško je znati tko je i koliko je u pravu. Preciznosti svakako nema. Mogućnosti su i šire nego ih podrazumijevaju dati okviri dvojice vrhunskih istraživača. Bezimeni vojvoda, Radovac Vukanović, carinik i carina mogli bi se pripisivati i drugim, ne samo Kosačama i Nikolićima, nego i Sankovićima i, mada u skromnim vremenskim okvirima i Pavlovićima. Na primjer, nismo sigurni na koga je mislio knez Grgur Vukosalić (Nikolić) 1418. godine kada je odgovornost za carinu na Zablatku pripisivao ’navodu zla človika’12, da li vojvode Sandalja Hranića ili, možda, vojvode Petra Pavlovića. I neke druge problemske situacije mogu pokazivati da je više aktera u igri.
I bez toga dilema ostaje. Držimo da bi paleografske osobine mogle da profiliraju situaciju i dovedu u vezi sa mogućim vojvodom barem na hronološki stabilnoj liniji: Sankovići do 1404, Sandalj Hranić do 1435, dalje Stjepan Vukčić i Nikolići.
* * *
Vraćajući se našem tematskom pravcu, različito poimanje sadržaja epigrafskog natpisa povezujemo sa ranije pominjanim u istom imenu i prezimenu. Konstatiramo da je teško dovesti u jasan sklad svu trojicu, dvojicu ili možda ovdje prezentiranu jednu osobu – Radovca Vukanovića, a da zadovoljimo sva pitanja koja u cjelini proizilaze iz tragova koji su predočeni. Vego i Anđelić nisu pred sobom imali pokazatelje iz prva dva primjera, osim pomenutog natpisa. Preostaje da nagađamo kako bi se danas prema svemu postavili.
Pored navedenog nemamo novih podataka koji bi pomogli rasvjetljavanje ove kontroverzne situacije. Prema našim podacima ime Vukan je ostalo dosta rijetko zabilježeno u dubrovačko-bosanskim okvirima, a izvedeno prezime Vukanović, znakovito za buduća istraživanja, imamo pred sobom kao poznato samo u ovim slučajevima uz ime ovdje navođenog Radovca Vukanovića.
Moglo bi stajati da je prvi primjer, koji pruža najmanje polazišta, upravo mogući okvir za povezivanje sa drugim primjerom. Prvi primjer je pogodan za povezivanje i sa trećim primjerom. U cjelini, idealan hronološki sklad po kojem bi se radilo o jednoj osobi kroz sva tri primjera, a koji je ostao zabilježen u različitim situacijama smetaju obrisi nepoznanica širih tokova društvenih kretanja. Radi rješenja, zauzimanjem za određeni pravac, a koje se jasnije ne razaznaje u našoj ponudi, ovoj maloj misteriji ne oduzimamo ništa od izvorne jedinstvenosti već, nemoćno, produžujemo životnost otvaranjem ovog izazova za buduće istraživače.
____________________
1 ”Dobrecho de Vergato homo ser Aluisii Mar. de Goze … Eo quia de domo ipsius Doberchi noctis tempore sibi furtiue accepius fuit irchis unus de quo furto dixit suspicare supra Iuan et Radad Oliuerouich de vlachis Cressoeuich propter informationem sibi datam per Radouaç Vochanouich hominem Sandagl” (12.10.1427. g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Lamenta de foris, VII, 234.
2 ”Radouaç Vulchanouich vlach Primilouch … Dobruoy Pribilouich Subaç yperperos nonaginta” (15.09.1429. g.), DAD, Debita Notariae, XIV, 333.
3 ”Radoueç Vochanouich de Primilouith et Budisauus Radoeuich de Poscogliani de Cerba homo Raichi” (06.09.1430. g.), DAD, Debita Notariae, XIV, 427.
4 ”Radouaç Vochanouich ex vlachis Primilouich et Budissauus Radoeuich de Neuesigne” (08.10.1430. g.), DAD, Debita Notariae, XIV, 438v.
5 ”Ego Radovaç Vuchanouich vlachus de Primilouich” (27.04.1431. g.), DAD, Debita Notariae, XV, 55.
6 ”Ego Radovaç Vochanouich vlachus Primilouich … Radossauo Rutoseuich yperperos centum decem usque ad festum Sancte Marie de mense septembris proxime futuris” (29.07.1432. g.), DAD, Debita Notariae, XV, 239.
7 Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga 1, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1962., 48-49.
8 M. Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga 1, 48-49.
9 ”Sadržaj natpisa želi da naglasi da je na kamenoj ploči upisao svoje ime carinik Radovac Vukanović koji je jedno vrijeme redovno i bez greške isplaćivao nekom vojvodi carine, i dok se držao svih propisa, imao je mnogo prijatelja. Kad je Radovac pogriješio, tj. kada nije isplaćivao uredno carine koje su pripadale vojvodi, tada ga je vojvoda kaznio, i usljed toga je Radovac izgubio svoje prijatelje. Iz natpisa se razabire da je vojvoda prisilio Radovca Vukanovića da napiše pomenuti tekst u natpisu da bi ga putnici mogli pročitati kada prolaze tim putem. Takva ploča smatrana je pločom sramote”, M. Vego, Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine (Arheologija) 15-16 (1960-1961), Sarajevo 1961., 259-286, 282.
10 M. Vego, Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine, 282.
11 Pavao Anđelić, Srednjovjekovna župa Žaba, Hercegovina 3, Mostar 1983., 35-56, 49, i nap. 40 i 81 na str. 52 i 54.
12 ”ja knez’ Gr’gur’ Vukosalić’ daju va s’vidinie vsakomu kako po navodu zla človika postavih’ pri Ctonom’ na Zablatku carinu” (06.07.1418. g.), Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/1, Srpska kraljevska akademija, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Prvo odeljenje, Spomenici na srpskom jeziku 19, Beograd – Sremski Karlovci 1929., 541.
|