|
A most?
Mostar je most. Stari most. Sultan Sulejmanov most, Sultan Sulejmana Velichanstvenog, Sulejmana Zakonodavca. Hajrudinov. Veliki most. Mostarski most, naprosto.
Ovaj most je sagradjen potpuno kao luk duge, stajalo je na kamenoj plochi kao kronogram. Mozhda i kao luk snage. Mozhda. Vitak, tanak, kao da lebdi… izvija svoj lik u obliku kamiljih leda, upisa francuski slikar.
…
Gorostasni okamenjeni galeb. Bijel. Ne odlijec'e ni kada se galebovi povuku ka moru. Lebdi nad rijekom. Pronosi putnike, a oni i ne zamjec'uju da su na krilima galeba.
…
Neimar Hajrudin, kazhe drugo predanje, nije vidio svoj most ljeta 1566. Devet ga je godina podizao. Skela re dizala nad rijekom, kamen vadio, oblikovao, teglio. Ne zadrijema u milini mediteranskoj. Bijashe budan sve vrijeme, da se shto ne propusti, da se kamenoresci ne premore, ali i da ne uspore, da se pastrmke nasiti i jegulje koju mu donosishe u sepetu iz Hutova. Silazio je prvotno Hajrudin do one pec'ine nad Neretvom. Dugo se tamo bavio. Nitko nije ishao za njim. Kanda je prichao neshto sam. Prichao li je rijeci? Znao je on, samo on, shto li mu je rijeka odgovarala. Zar je? Tako nedjeljama, mjesecima. Nitko zadugo nije znao tko li je stranac, suh, povijen pomalo u ramenima. Ne ide u ribu. Ne donosi je. Ne kupa se. Slazi rijeci i vrac'a se praznih ruku. Shto li od one pec'ine hoc'e? Uhoda li je? Dervish li je nekog neznanog reda? Tko li je?... Dizdar se umio samo pokatkad zatvoriti sa strancem. Uhoda, eto, ne bi. Dugo, dugo su neshto razgovarali. Ni dizdar nije zborio o strancu, o razgovorima…
…
Sluzhio je most i za prva plivachka, znana nam, nadmetanja. Shta li ono 1660. zapisa Evlija Chelebi: ”Mnoga smiona djeca shehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrche i skoche s mosta padaju dolje u rijeku i lebde u zraku kao ptice, pravec'i svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije…
Jedni skachu strmoglav; drugi sjedec'i ala turka, a neki opet skachu u vodu udvoje, utroje i odmah srec'no izlaze ne obalu, uspinjuc'i se uz stijene i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove od vezira i prvaka. Mnogi shegrti nosec'i jelo svojim majstorima u duc'ane ne idu mostom, nego stave jelo na glavu, a tasove i hljeb uzmu u ruke, pa idu smiono klizhuc'i se uzanom ivicom mosta (korkalukom).”
Bijashe li to neki osobeni mostarski c'uprijski bob, plazanje bez sanki, hodnja nad bezdanom rijechnim. Tko li ono prvi u Neretvu s mosta skochi? Gurnu li ga netko? Tko?
Druge neke sportove uz most kao i da ne znamo. Kajem XVI i pochetkom XVII stoljec'a opjevao je Husein Chatranja akrobacije nekoga Shahina-pehlivana. Preshao je Shahin-pehlivan sa svojim uchenicima po uzhetu preko Neretve. Uzhe je bilo prebacheno s jedne na drugu kulu, shto se nalaze s obje strane Starog mosta. Koje li hrabrosti? Koje li vjeshtine? I ne bi mrezha ispod da ushchuvaju pehlivana ako noga zadrhti, ako ruka malaksa, ako se zamanta u glavi. Ne bi. Sretno se zavrshi i Chatranja pjesmu sastavi. Koja li atrakcija bijashe? Koliko li se svijeta iskupi? Koja li nagradu dobi Shahin-pehlivan?
Jedino su lastavica nesmetano nadlijetale most, i prolijetale ispod njega, gnijezda pod njim gradila. Selile su na jug juzhniji od mostarskog i s juga juzhnijeg se ovamo jugu povrac'ale. Da li se vrnu koja i onih mrkih proljec'a 1992, 1993, 1994, 1995. godine? Onog proljec'a godine 1941? Onih proljec'a kad krvi na kamenu ne manjka? Ne mislim da doletjeshe Starom mostu, munarama dzhamijskim, Pravoslavnoj crkvi, Mostaru… Vodjene nekim unutarnjim kompasom, odustashe od povratka. Odleprshashe da se nastane nekamo drugdje, nekome drugom…
Chudesni most je izazivao i chovjeka kada se vinuo u nebo, lastin let podrzhavao, avionom zaleprshao. Mamio je na podvig i chovjeka s tvrdim krilima, pilota koji nas iz ptichije perspektive promatra. Kada li se ono spustio prvi avion u Mostar? Kada li vidjeshe Mostarci prvi avion na svom kristalno plavom nebu? A pilot, gore negdje, vidi grad bijeli, rijeku i dugu nad vijugavim smaragdom. I?... Avionom ga nadletjeti je dozhivljaj, kako li je tek provuc'i se ispod luka nadnijetog nad rijeku. Proletjeti ispod mosta? Moguc'e li je? Avion sve mozhe u rukama vjeshtog pilota. Mozhe li i ispod Starog mosta?
I moglo je. Tko li bijashe prvi? …
…
Opchinjen Mostarom, Michel kazuje chitaocu: ”Moguc'e je Mostar s Venecijom porediti – Venecija je kao grad daleko u moru nastala, a Mostar je grad hercegovachkog kamenog mora.” Za njega se Venecija, ravna ljupkom biseru, obrazovala na rubu jadranske shkoljke, Mostar u sivilu krsha. Peez c'e gotovo dvije decenije ranije: ”Kao jedan plemeniti biser u shkoljci, tako pochiva Mostar, glavni grad Hercegovine, lezhec'i izmedju surih litica, koje grad sa svih strana zatvaraju, u srcu Hercegovine, na znachajnom mjestu jedinog velikog rijechnog toka u zemlji.”
Zatechen ostah i njegovim situiranjem geografskog polozhaja od onih nekih 18 stupnjeva geografske duzhine Mostara, koja je ”gotovo na istom meridijanu Shtokholma, Brindizija i Cape Towna (Capstadta)”. Zaustavljajuc'i se na paralelama globusa, dolazi da je ”grad na geografskoj shirini negdje oko 43,5 stupnjeva, shto je jednako kao Chumla u Bugarskoj, Siena, Marselj, Bayonnne, Coruña u Shpaniji ili jednake shirina kao svjetski poznatih vodopada Nijagare u Sjevernoj Americi”.
Sve je to neka kopcha svijeta s Mostarom i Mostara sa svijetom, ta ”udaljen je sedam sati putem od Metkovic'a, dva sata vozom od prve morske luke i dan (zheljeznicom ili zapregom) od Sarajeva”. Mjere su tadanje, dakako.
Neodgonetljiva zagonetka Mostara je ljubav (Padaju li ono zbog nje modre kishe nad Mostarom?). Njoj nije odolio ni mudri Osman Djikic'. Njegova lijepa Djaurka i on, turbe zidano opekom projektom Aleksandra Deroka, da neprestano gleda u Karadjoz-begovu dzhamiju kazuje i bez molitve o ljubavi, ljepoticama, Mediteranu i njegovoj Zorki Milojkovic' ostaloj da strazhari u groblju na Brankovcu, negdje povishe Shantic'a.
Josh malo pa tu vishe nicheg nec'e biti / Zid po zid, kamen po kamen, / pola u zemlju, pola u nebo, / otic'i c'e ove male kuc'e / tragom svojih nekadashnjih stanovnika. / Samo c'e po koji shipak / ili veoma stara smokva / tugovati pod bivshim prozorima…, chujem li ono Svetislava Mandic'a, shto o rodnim Bjelushinama pjeva…
Shta sve nije Mostar. To je onaj Eminin Shantic', tuzhni nesudjeni i osiromasheni trgovac shto stihove pisa. I danas poje: Moji vrti vishe ne chekaju na me… / Vratit se nec'u iz studene tame / Svog zhivota… / Sunce polagano gasne… / Hladni suton pada… Noc' sve blizhe ide… / Jednu crnu ruku moje ochi vide… I na pogrebu, koji zavrshi pod bakljama februarske noc'i, bijashe prisutna jedinstvena mu tuga Rodjenih: ”A narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se on Hrvat ili Srbin, podjednako je tuzhio i oplakivao svog velikana i pjesnika… ali kao da je najdirljivije uchinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cernichke dzhamije, toplim glasom otpjevao posljednju molitvu prashtanja.”
Ne, o ljubavi i sevdahu c'emo. Mostar to zavredjuje.
- (Ne)zaboravljeni Mostar
- – Zalud, nad Mostarom nema Varoshi…
- Cijena 46,89 eura (bez poshtarine)
- Mozhete naruchiti kod izdavacha:
- Knjizhara MI
- Tfn/Fax: ++43 1 524 6399
- e-mail: knjizara_mi@bigfoot.com
|