Kada bi se mogli dodiri zadržati,
izvan sjećanja
ili uspomena,
pobrani i nošeni sa sobom,
kao kada se tijela u sebi
sahranjuju,
a onda tako sjedinjeni
da uskrsnu u neprestanu
dodirljivost,
da li bi onda nestao
kao drhat s mamca
taj neulovljivi ostatak?
Ponoćno klonuće
lice prekriveno
maramom bjelijom
od snjega
duša sakrivena
duboko
u glavi
mirno,
premirno
zatvaraju se
te premorne oči.
Kao
rečenica prva
nakon duge priče
dođe
sumrak,
i nasta noć.
Nekog nemir
Budnog
drža.
Opet kao
nekog tuđa priča.
Iako je bila samo izmišljena.
Svjež sok od narandže i
medeno zaslađena vruća čokolada
za doručak prije svitanja.
Za koga
to ne bi bilo
sjećanje na djetinjstvo?
Ne,
ne reci:
”Za mene!”
Neću
da smo stranci
prije samog počeka.
Ja sam više
poezija nego
sve mi pjesme
Jedno lice
u ruci,
Ja,
od gladi nepošteđen,
od samotnje stješnjen,
ja,
dokazan, ne
slućen.
Ja,
ne vi.
Ja,
plug i kolac,
noć i zamka,
zrak i osmjeh.
Moj spas
Ja.
Ja, ta ideja:
”Ja, taj smisao!”
Ja, ne smisao. Be-
smisao, smisao, ne
obrnuto. Ja sam
oboje, ti i ja,
više od tog samo jednog
mi.
Ko ništa
nema reći,
taj priča o sebi
stidi li se stablo
kad u jesen
s njeg lišće opada i golo stoji
da ga prolaznici ismjejavaju?
Da li je jesen nesramna,
zato što mu bez stida,
kao s Krasuljka,
list po list otkida?
Lahko je, reći,
biti drvo, ne živjeti,
u ove dane, ova praznina,
bez svojih tragova.
Trebam li se sramiti za svoju
poštenu sudbinu,
svoje štake i
svoje štule?
Šarene kućice nisu za mene,
princip mi ne da da glasno pjevam,
osim kada sam pijan ili
sam – kao na primjer sada.
Neko drugi
drugačiji sam.
Njemu sličan.
Ja – Neja.
Stidim
se, kao
što se
treba.
Samo ponekad mi se čini
da sam kao Dedamraz:
koji poklonima natovaren
ulazi u neku praznu kuću.
|