|
Vratimo se nakratko ”Prokletoj avliji”. U njoj su najbolje realizirani forma tzv. istochnjachkog vishestrukog pripovijedanja, koju je pisac preuzeo iz starih franjevachkih kronika kako bi vjeshto vodio pripovjedachevu naraciju iz ”er” pozicije, i dominantna preokupacija Andric'eve proze.
Ta uklopljena pripovijest strukturirana je po ovoj formuli: fra. Rastislav pricha o fra. Petru, fra. Petar o Haimu, Haim o C'amilu, a ovaj, najzad, o Dzhem sultanu. Prokleta avlija polako prestaje biti konkretan carigradski zatvor koji je sa svojim zlokobnim Karadjozom uzrok svakoj patnji, a sve vishe objashnjava svoju alegoriju. Patnja je sveljudska, a njezin glavni uzrok i nije represija jedne konkretne drzhave, nego tegoban put do potpune samospoznaje. Dzhem sultan je ta najjasnija tochka samospoznaje. Samospoznaja sama svoja i sama po sebi. I po cijenu fizichkog integriteta!
Alegorija je josh jedan od zanimljivih stilskih postupaka. Pisac katkad zheli prichu desocijalizirati, izgurati je iz nuzhde povijesno-politichkog kontinuiteta, tada je oblachi u alegorijsko ruho, ali, chini se, ideja uvijek ostaje ista.
Jedna od najpoznatijih alegorijskih pricha jest zasigurno ”Aska i vuk”. No, je li ju dovoljno razumjeti kao pobjedu umjetnosti nad nasiljem? Mozhe li ona biti puno vishe od toga? Medjutim, u tom smislu meni se zanimljivijom chini upravo pripovijest ”C'orkan i Shvabica”. I nju bi se moglo interpretirati na jedan sasvim nov nachin. Ona bi se vec' prvim chitanjem mogla odchitati kao politichka alegorija. Naime, C'orkan (ili Onaj Shto Ne Vidi), sin Ciganke i Anadolca nije samo ”pomalo luda cijele kasabe” vec' njezin simbol. Zapravo, teshko je razluchiti dokle sezhu C'orkanove, a dokle osobine njegove sredine. Ona c'e pokushati suzbiti njegov ”sevdah i kenjchiluk”, ali C'orkan je istovjetan svojemu okruzhju. Nad njim je Shvabica, igrachica na zhici. Ona je iznad, a on ispod i to nije sluchajno. Shvabica je u ovom odnosu simbol jedne dolazec'e carevine koja c'e pokushati otrgnuti bosanskog chovjeka iz krila otomanskog kulturnog konteksta. Taj c'e manevar istovremeno impresionirati i traumatizirati domac'eg chovjeka nesviklog na promjene. Dakle, iznad je Austro-Ugarska Carevina, a ispod zemljica Bosna. Bosna koja vegetira. I ovdje mi se zanimljivim chini povuc'i paralelu, a tomu alegorije sluzhe, s danashnjim vremenom kada tobozhnji prosperitet Bosne jamchi dominacija Europske Unije, jednako nedefinirane zemlje. Dolazak strane ”sile” pisac c'e prokomentirati sarkastichno:
”Komedija je doshla tiho i bezazleno.”
Pa c'e i pojachati:
”Ta jevtina igrachica iz malog cirkusa porasla je u kasabi do kobne i tajanstvene velichine.”
A C'orkan, pravi nash chovjek:
”On je sluzhio svakom i za svaki posao.”
U njemu je strastveno udivljenje za neshto tako daleko, neshto shto mu ne pripada. On ne mozhe ovladati svojim emocijama, zapravo shvatiti svoje stvarne potrebe. Dijagnoza katastrofalna, posljedice nesagledive, a pozicija shizofrena. Iz tog polozhaja predanosti i osjec'aja potpune inferiornosti svedene na puku vegetaciju, iz te poze potpunog ”knock downa” nishta se jasno ne mozhe vidjeti, kamoli uchiniti, za vlastitu dobrobit pa da tezhnja svidjeti se drugom, dalekom, europskom, emancipiranom, civiliziranom BIC'U ne bude samo – ”sevdah i kenjchiluk”.
Nacionalne knjizhevne historiografije (chitaj ideologije) nisu bile nachisto kamo i kako svrstati bosanskohercegovachke pisce pa su taj posao ostavile za neka druga, bolja, vremena, a kad se tomu nije moglo izbjec'i, kao u sluchaju Ive Andric'a, onda pripadajuc'e knjizhevne kritike nisu bile u stanju pravilno vrednovati njegov knjizhevni rad. Bosna se smatrala perifernom drzhavom (drzhavom?), a njezin knjizhevni izraz perifernim poslom, nastao nedajbozhe u satima dokolice. Tako je za karakteristichnu tezhnju romanopisaca shto su pisali u realistichnom kodu da prichu socijalno i povijesno kontekstualiziraju (Andric', Selimovic', Jergovic', Lovrenovic'…) bila postulirana ridikulozna sintagma ”bavio se Bosnom”. Sintagma je toliko chesta da mozhe postati izraz – ”baviosebosnom”(!). No izraz nije bezvraga. Bavljenje Bosnom tu istu Bosnu uobjekc'uje, odnosno oduzima joj svaki subjektivitet. Bosna je ”bavljena”, smjeshtena u pasiv i neka je ondje. S druge strane, ta opc'edrushtvena pasivnost je bolno istinita i ona nema snage ustolichiti genezu karakteristichnog bosanskog knjizhevnog izraza koji, makar silom prilika, mora postojati.
Ovaj moj danak, ili neskromno, esejic' zheli dati poticaj za razumijevanje djela pisca Ive Andric'a s pogledom iz centralne bosanske perspektive. Bosna i Bosanci nisu samo puki knjizhevni interes ili nedajbozhe dekor pisca iz Beograda, vec' je Andric'eva knjizhevna fizionomija potpuno srasla s fizionomijom bosanske zemlje. Pisac se bavi problematikom koju smatra duboko svojom. U svom knjizhevnom djelu gotovo u cjelini zheli prikazati sve poteshkoc'e u samorealizaciji i samorazvoju domac'eg chovjeka do potpune njegove aktualizacije. Taj knjizhevno obradjeni problem i danas realan i aktualan koliko i jucher zapravo je i sam prepreka zrelijem poimanju knjizhevnog djela bosanskog nobelovca.
Probao sam, mozhda i neskromno, pokazati puteve koje treba raskrchiti do potpunog i od sviju prihvac'enog knjizhevnog znachaja Ive Andric'a. Jedino shto je nesagledivo tezhe, a mora se nuzhno prethodno napraviti, je pronac'i put do sama sebe, svaki pojedinac ponaosob, osmisliti puninu svog osobnog zhivota na ovom tlu i to ne kao privremenu nuzhnost, nego kao bogomdanu realnu trajnost. Ivo Andric' je to odlichno znao. A dok ne spoznamo sva visheglasja i Andric'eve proze i vlastite nam domovine, nasha himna bit c'e mukla mutava shutnja. U beskraj.
|