|
Vratimo se nakratko ”Prokletoj avliji”. U njoj su najbolje realizirani forma tzv. istočnjačkog višestrukog pripovijedanja, koju je pisac preuzeo iz starih franjevačkih kronika kako bi vješto vodio pripovjedačevu naraciju iz ”er” pozicije, i dominantna preokupacija Andrićeve proze.
Ta uklopljena pripovijest strukturirana je po ovoj formuli: fra. Rastislav priča o fra. Petru, fra. Petar o Haimu, Haim o Ćamilu, a ovaj, najzad, o Džem sultanu. Prokleta avlija polako prestaje biti konkretan carigradski zatvor koji je sa svojim zlokobnim Karađozom uzrok svakoj patnji, a sve više objašnjava svoju alegoriju. Patnja je sveljudska, a njezin glavni uzrok i nije represija jedne konkretne države, nego tegoban put do potpune samospoznaje. Džem sultan je ta najjasnija točka samospoznaje. Samospoznaja sama svoja i sama po sebi. I po cijenu fizičkog integriteta!
Alegorija je još jedan od zanimljivih stilskih postupaka. Pisac katkad želi priču desocijalizirati, izgurati je iz nužde povijesno-političkog kontinuiteta, tada je oblači u alegorijsko ruho, ali, čini se, ideja uvijek ostaje ista.
Jedna od najpoznatijih alegorijskih priča jest zasigurno ”Aska i vuk”. No, je li ju dovoljno razumjeti kao pobjedu umjetnosti nad nasiljem? Može li ona biti puno više od toga? Međutim, u tom smislu meni se zanimljivijom čini upravo pripovijest ”Ćorkan i Švabica”. I nju bi se moglo interpretirati na jedan sasvim nov način. Ona bi se već prvim čitanjem mogla odčitati kao politička alegorija. Naime, Ćorkan (ili Onaj Što Ne Vidi), sin Ciganke i Anadolca nije samo ”pomalo luda cijele kasabe” već njezin simbol. Zapravo, teško je razlučiti dokle sežu Ćorkanove, a dokle osobine njegove sredine. Ona će pokušati suzbiti njegov ”sevdah i kenjčiluk”, ali Ćorkan je istovjetan svojemu okružju. Nad njim je Švabica, igračica na žici. Ona je iznad, a on ispod i to nije slučajno. Švabica je u ovom odnosu simbol jedne dolazeće carevine koja će pokušati otrgnuti bosanskog čovjeka iz krila otomanskog kulturnog konteksta. Taj će manevar istovremeno impresionirati i traumatizirati domaćeg čovjeka nesviklog na promjene. Dakle, iznad je Austro-Ugarska Carevina, a ispod zemljica Bosna. Bosna koja vegetira. I ovdje mi se zanimljivim čini povući paralelu, a tomu alegorije služe, s današnjim vremenom kada tobožnji prosperitet Bosne jamči dominacija Europske Unije, jednako nedefinirane zemlje. Dolazak strane ”sile” pisac će prokomentirati sarkastično:
”Komedija je došla tiho i bezazleno.”
Pa će i pojačati:
”Ta jevtina igračica iz malog cirkusa porasla je u kasabi do kobne i tajanstvene veličine.”
A Ćorkan, pravi naš čovjek:
”On je služio svakom i za svaki posao.”
U njemu je strastveno udivljenje za nešto tako daleko, nešto što mu ne pripada. On ne može ovladati svojim emocijama, zapravo shvatiti svoje stvarne potrebe. Dijagnoza katastrofalna, posljedice nesagledive, a pozicija shizofrena. Iz tog položaja predanosti i osjećaja potpune inferiornosti svedene na puku vegetaciju, iz te poze potpunog ”knock downa” ništa se jasno ne može vidjeti, kamoli učiniti, za vlastitu dobrobit pa da težnja svidjeti se drugom, dalekom, europskom, emancipiranom, civiliziranom BIĆU ne bude samo – ”sevdah i kenjčiluk”.
Nacionalne književne historiografije (čitaj ideologije) nisu bile načisto kamo i kako svrstati bosanskohercegovačke pisce pa su taj posao ostavile za neka druga, bolja, vremena, a kad se tomu nije moglo izbjeći, kao u slučaju Ive Andrića, onda pripadajuće književne kritike nisu bile u stanju pravilno vrednovati njegov književni rad. Bosna se smatrala perifernom državom (državom?), a njezin književni izraz perifernim poslom, nastao nedajbože u satima dokolice. Tako je za karakterističnu težnju romanopisaca što su pisali u realističnom kodu da priču socijalno i povijesno kontekstualiziraju (Andrić, Selimović, Jergović, Lovrenović…) bila postulirana ridikulozna sintagma ”bavio se Bosnom”. Sintagma je toliko česta da može postati izraz – ”baviosebosnom”(!). No izraz nije bezvraga. Bavljenje Bosnom tu istu Bosnu uobjekćuje, odnosno oduzima joj svaki subjektivitet. Bosna je ”bavljena”, smještena u pasiv i neka je ondje. S druge strane, ta općedruštvena pasivnost je bolno istinita i ona nema snage ustoličiti genezu karakterističnog bosanskog književnog izraza koji, makar silom prilika, mora postojati.
Ovaj moj danak, ili neskromno, esejić želi dati poticaj za razumijevanje djela pisca Ive Andrića s pogledom iz centralne bosanske perspektive. Bosna i Bosanci nisu samo puki književni interes ili nedajbože dekor pisca iz Beograda, već je Andrićeva književna fizionomija potpuno srasla s fizionomijom bosanske zemlje. Pisac se bavi problematikom koju smatra duboko svojom. U svom književnom djelu gotovo u cjelini želi prikazati sve poteškoće u samorealizaciji i samorazvoju domaćeg čovjeka do potpune njegove aktualizacije. Taj književno obrađeni problem i danas realan i aktualan koliko i jučer zapravo je i sam prepreka zrelijem poimanju književnog djela bosanskog nobelovca.
Probao sam, možda i neskromno, pokazati puteve koje treba raskrčiti do potpunog i od sviju prihvaćenog književnog značaja Ive Andrića. Jedino što je nesagledivo teže, a mora se nužno prethodno napraviti, je pronaći put do sama sebe, svaki pojedinac ponaosob, osmisliti puninu svog osobnog života na ovom tlu i to ne kao privremenu nužnost, nego kao bogomdanu realnu trajnost. Ivo Andrić je to odlično znao. A dok ne spoznamo sva višeglasja i Andrićeve proze i vlastite nam domovine, naša himna bit će mukla mutava šutnja. U beskraj.
|