|
… I tog sam jutra ponovila svoj mali ritual: pomilovala cvjetove hibiskusa u dvorishtu kuc'e gdje sam stanovala, protrchala kroz maslinjak, mahnula prodavcu voc'a koji je iznosio gajbe svjezhe ubranih smokava i grozhdja, skochila sa zidic'a pored ceste i sishla moru. Izula sam papuche, zarovila prstima po vlazhnom shljunku i zagledala se u daleku crtu na horizontu, gdje se vishe ne razaznaje gdje prestaje more, a pochinje nebo. Gledala sam pjenu na vrhovima valova i, ne znam zashto, sjetila se bajke o Maloj Sireni, lijepe priche o ljubavi koju sam bila zaboravila. Ponovo sam je se sjetila kad je kc'i mog brata porasla dovoljno da joj se prichaju bajke. Kad je jednom chula prichu, stalno je trazhila da joj pricham ponovo, ali nikad i da je dovrshim. Kako se blizhio kraj, njene su se ochi punile suzama, uspinjala je donju usnicu i, jedva savladjujuc'i plach, govorila: ”E sad neku dlugu.” Sjetila sam se toga vidjevshi zapjenjene valove. Kako bi bilo lijepo da sam ponovo dijete! Onda bih mogla vjerovati da se Mala Sirena radi svoje neizmjerne ljubavi pretvorila u morsku pjenu. I ostac'e tako zauvijek, osim ako se moc'ni bog mora na smiluje, dirnut njenom sudbinom, i ne pretvori je u djevojku. Pa da zhivi sretno do kraja zhivota.
”Dobro jutro.”
Kad sam zachula tihi pozdrav shvatila sam da vec' neko vrijeme nisam sama. Glava mi je bila naslonjena na koljena, pa sam prvo ugledala noge. Iznoshene papuche, izoblicheni listovi po kojima su modre zgrushane vene chinile share, nalik geografskoj karti. Umorne noge stare zhene. Polagano sam podigla pogled. Dochekalo me blago lice starice, s osmijehom kao da se izvinjava i kao da c'e istog trena nastaviti dalje, ako smeta. Sve je na njoj bilo dotrajalo. Isprana, bezoblichna haljina, zapushtena kosa, ostarjelo tijelo. Samo su ochi bile plave i neobichno bistre, kao dva safira u pustinji, kao dva blistava prozora u svijet koji u njoj postoji, a koji je nemjerljivo bolji i chishc'i od ovog koji dijelimo. Pomislih da me s nekim zamijenila, pa sam je, odgovorivshi joj na pozdrav, pogledala ravno u ochi, ochekujuc'i da c'e otkriti zabunu. Ali, ona je i dalje stajala i toplo se smijeshila. U njenom izrazu bilo je necheg djetinjeg.
Ne znam zashto, ali uvijek kad mi se, bez ikakvog razloga, obrati neko potpuno nepoznat bude mi nekako nelagodno. Ali, starica koja je stajala ispred mene nije u meni izazvala takav osjec'aj. Nije pokvarila moj mir. Ochito je zheljela razgovarati, zapravo trebala je nekog ko c'e je slushati.
”Vidim te svako jutro ovdje. Odakle si?”, pitala je.
”Iz Bosne.”
”Ja sam iz Slavonije. Stanujem ovdje, u kolektivnom centru. Od devedeset prve.”
Glas joj je utihnuo, a pogled odlutao nekud prema kopnu. Sigurno je u mislima prebirala svoje ushtirkane stolnjake, posrebreni escajg koji se iznosio samo za praznike, pozhutjelu sveshchicu sa receptima za kolache. Pomislih kako li izgleda soba u kojoj sada zhivi, sa koliko drugih ljudi je dijeli. Pomislih na pocijepane charshafe kojima su zastrti njeni prozori i zapljusnu me snazhan talas sazhaljenja.
”Daju nam hranu, tri obroka. Primam i penziju, mala je, ali opet je dobro. Ne daj, Bozhe, gore.”
Iznos koji je navela kao penziju bio je smijeshan.
”A jeste li radili negdje prije rata?”, pitala sam dirnuta njenom staroshc'u.
”Na poljoprivrednom dobru. Od pola pet ujutro. Pa sam i ljeti nosila chizme. Gumene. Zbog rose.”
Josh je neshto govorila. Ali, nije se zhalila. Preprichavala je svoj zhivot.
Pogled mi se ponovo spustio do njenih nogu. Kvrgave, izoblichene radom i godinama. Ona, vjerovatno, nikad nije nosila elegantne sandale sa tankim kaishima. Nikad je niko nije izveo u restoran, nije joj pridrzhao kaput ni primaknuo stolicu. Mozhda joj je davno, uz nedjeljnu kafu, neka dokona, a vidovita komshinica prorekla, gledajuc'i u sholju, da c'e starost provesti u nekom gradic'u na moru i da nishta nec'e raditi. Ona se, sigurno, na sve to nasmijala, odmahnula rukom i rekla: ”Ma, ne shali se sa mnom. Zar da mene snadje takva srec'a?”
Eh, pusti snovi.
Opet sam se vratila njenom licu. I dalje se blago smijeshila, samo su joj se ochi malo zamutile kad je rekla:
”I tako … prodje zhivot.”
Glas joj se obojio tugom, chezhnjom za svim onim o chemu je sanjala, a nikad se nec'e dogoditi. Nikoga nije optuzhivala za svoju sudbinu, na njenom licu nije bilo ni mrzhnje, ni gorchine, ni zavisti prema onima koji su od zhivota dobili vishe. Kao da je odbolovala sebe, kao da je sve vec' odavno zavrsheno i samo cheka da se ugasi ovo istrosheno tijelo koje je, nekom greshkom, nadzhivjelo dushu. Mozhda me je, bash zato, zaboljela ova obichna rechenica, mozhda se zato sve u meni pomjerilo. Pozheljela sam joj rec'i neshto lijepo i utjeshno, ali mi se sve chinilo neumjesno, nekako kao kad bih doshla na sahranu pjevushec'i. Ona nije ni trazhila utjehu. Samo je zheljela nekome rec'i o sebi, da ostane neki trag o njoj, prije nego shto nestane. Odjednom mi je postalo hladno. Bog zna shta je vidjela u mom pogledu, vjerovatno sam u tom trenutku ostarila. Starica je lagano slegnula ramenima, kao da se izvinjava shto je zasmetala, rekla ”do vidjenja” i otishla. Jednostavno, kao shto je i doshla.
Ne znam koliko sam josh dugo bila sama. Onda su pocheli da pristizhu kupachi. Chula se djechja graja i smijeh, majke su opominjale djecu da ne plivaju predaleko, neka je zhena prodavala krofne… Dan kao i svaki ljetni dan na moru. Samo ja vishe nisam bila ista. Neshto me pritislo, nisam se mogla nasmijati. Gledala sam bezbrizhne kupache, zhene shto se mazhu mlijekom za sunchanje i bilo mi ruzhno od svega toga. Ustala sam i otishla proshetati. Dugo sam stajala pred odmaralishtem u kojem su izbjeglice. Kao da su zidovi od stakla, lijepo sam mogla vidjeti sumorne stare ljude kako stoje u redu za doruchak, kako jedu svoj bezlichni humanitarni obrok, gdje se jela razlikuju samo po imenu, a sva imaju isti ukus siromashtva. Vidjela sam njihova lica, otvrdnula od beznadja i nepravde i bilo me je stid.
… A napolju je zhivot. Momci se prshc'u vodom i gurkaju ispod tusheva, neko nudi izlet na Korchulu, gliseri paraju plavi kristal mora…
Svako sam jutro silazila do mora i prolazila ispred zgrade u kojoj je zhivjela, ali vishe nisam srela staricu iz Slavonije. A zheljela sam je sresti. Htjela sam joj rec'i da kod nas, u Bosni, ima mnogo ljudi nesretnih kao i ona. Da je njihova patnja sramota chovjechanstva. I, mozhda, da se uvjerim da ona zaista postoji, da nije bila samo prividjenje jednog ranog augustovskog jutra.
Ljetovanje je proshlo i ja sam se vratila kuc'i. Dugo kasnije iz sna su me budile starichine rijechi ”I tako… prodje zhivot.” Samo shto je u snu to zvuchalo nekako jezivo. Rijechi su se pretvarale u ogromno kameno brdo, svaki put sve vec'e i vec'e, koje se na mene obrushavalo. A ja nisam mogla pobjec'i jer sam bila pola zhena-pola riba. Budila sam se prestravljena, svo me tijelo boljelo od ogromnog napora da se u snu pomjerim i pobjegnem. Ko zna shta se sve deshava u nashim dushama? Zbog chega neshto pamtimo, a neshto zaboravljamo? Zbog chega sam toliko toga, i strashnijeg i vazhnijeg, pozaboravljala, a upamtila ovaj kratki susret sa jednom nesretnom staricom?
Zimske su noc'i duge, a nesan tezhak. Tada me pohode nijeme kolone nesretnika. Kosturi sa probijenim lobanjama, uprljani zemljom, krvavi ljudi ruku svezanih na ledjima, mali djechiji kosturi sa cuclama u ustima. Skeleti zveche dok pokushavaju uhvatiti raspadnute lichne karte koje raznosi novembarski vjetar, zajedno sa suhim lishc'em. Zhrtve koje pokushavaju rec'i svoja imena. Zhrtve koje trazhe molitve za svoje dushe. U neko doba, bezglasno i mirno, koloni ovih nesretnika iz Bosne pridruzhuje se i bezimena starica iz Slavonije, a meni se uchini da iza njenih ledja vidim ustalasana polja pshenice, chujem pjesmu kosaca u polju i osjetim miris tek pechenih hljebova umotanih u chiste stolnjake. Usnama modrim od straha izgovaram molitve za sve njih, onako kako znam, kako su me nauchile moje rahmetli nane, a Bog vec' zna kako da ih rasporedi, svakom prema njegovom zakonu i vjeri, ako je to uopc'e vazhno.
Kako li zaspu oni koji su pobili tolike ljude? I ako zaspu, shta sanjaju? Shta misle dok gledaju svoju djecu kako rastu? Shta misle dok gledaju svoje ruke? Zar im bash nikad ne krene iz utrobe onaj strashni strah od Bozhije kazne? Ili misle da se ovdje, na ovom svijetu sve zavrshava?
I tako… prodje zhivot. Sve mislim, kad dodje moj chas, pred mene c'e doshetati nasmijeshena starica iz Slavonije da me prevede preko Sirat-c'uprije. Da me bude manje strah. Ako se prije toga ne pretvorim u morsku pjenu.
|