|
Lijepi mladic' Adonis zavolio je chobanicu. Sin kiparskog kralja jednog jutra dugo je lutao shumom. Ustao je rano, probudio ga zvuk frule. Charobna muzika uvukla mu se u san i prenula ga. Kao zacharan vodjen njenim tragom krenuo je u legendu. Osjec'ao je chudne promjene na svom tijelu u posljednje vrijeme, pocheo je sa unutrashnjom vatrom koja ga je tjerala neodoljivom snagom na pokret, na lutanje. Trazhio je neshto a da sam nije znao shta je to. Iz tople postelje zagazio je rosnu travu. Zastao je pred jednom brezom, tek obasjanom sunchevim kapima. Zagrlio ju je i poljubio u glatku koru koja je mirisala na zhudnju.
– Shta je meni? – pitao se.
Umilna muzika dopirala je do njega. Sad je bila josh jacha i blizha.
Tad je izbio na proplanak.
Ugledao ju je kako sjedi na kamenu i chuva svoje stado. Nosila je na glavi vijenac od cvijec'a, na dojkama dvije treshnje, dolje smokvin list, niz kichmu se pruzhila lijana pletenice. U ruci joj frula i muzika koja ga je primamila.
Chekala ga je rashirenih ruku, chekala ga je zatvorenih ochiju, chekala ga je sa usnama spremnim na poljubac.
Mladost je bila u njima, ljubavna chezhnja im kljuchala u srcima. Bez otpora, bez rijechi, pruzhila mu je svoje ruke i stopili su se u jedno.
Posmatrala je to boginja ljepote. Ponekad i bogovi imaju neshto ljudsko u sebi tako se i u njoj javi osjec'aj ljubomore i zavisti. Ona je najljepsha, ona je boginja, ona mozhe imati svakoga. Odluchi da zavede Adonisa.
Dugo je kovala plan.
Prikazala se pred njim jednom u suton dok je Adonis ishao svojoj chobanici. Pojavila se kao lak oblachak, njezhno spustila na zemlju i preprijechila mu put. Oko nje se pootvarashe latice cvjetova, spusti se jato ptica, zaplesashe leptiri.
Adonis je zastao. Pred njim je stajala naga, izazovna ljepotica, stotinu puta ljepsha od njegove chobanice.
– Kamo si naumio, ljepotane? – proshaputa izazovnim glasom.
– Svojoj voljenoj Chobanici!
– Ne idi joj. Uzmi mene, ja ti se nudim, mojim charima nitko zhiv ne mozhe odoljeti! Ja ti nudim nasladu koju ni sa jednim zhivim bic'em nec'esh dozhivjeti.
Njenom pohotnom i izazovnom polozhaju tijela koji je bila zauzela teshko se moglo oduprijeti ali Adonisu to nije nishta vrijedilo. On je u svojim mislima nosio dvije slatke treshnje, smokvin list i duge pletenice.
– Moje srce je u chobanice, ona vlada njime! – odgovorio je Adonis i proshao mimo boginje. Ispred njega se protezala poljana omedjena trnovitim zhbunjem visokim kao i on.
– Vrati se! – povikala je boginja drhtavim, ljutitim glasom.
Adonis je ubrzavao korake i povremeno se osvrtao.
– Kaznit c'u te! Kaznila sam i Narcisa, kaznit c'u i tebe. Proklet c'u te! Bit c'esh svachiji! Postat c'esh znamen ljubavi i nesklada!
On je ubrzavao korake ne obaziruc'i se na njene rijechi. Kad se okrenuo, prema njemu je jurio divlji vepar, iskezhene njushke, izbachenih kljova, iz usta mu kapala krvava pljuvachka i pjena. Adonis se dao u panichni bijeg, trchao je prema zhivici koja se isprijechila pred njim. Preplasheno je pogledao u prijetec'e oruzhje sazdano od oshtrih kandzhi trnja, vremena je bivalo sve manje, vepar se priblizhavao, zemlja je tutnjala pod teretom njegovih nogu. Adonis zazhmiri.
Silovito jurnu kroz gustu mrezhu. Oshtro trnje dochepalo se plijena, iskidalo je mlado tek propupalo tijelo. Crne kapljice krvi koje su ostale na trnju naglo pocheshe rasti, pretvarati se u crvenu boju. Iskidana kozha i meso se zavrtishe, oblikovashe se u krvavo crvene ljubavne virove.
– Sad nec'esh biti nichiji! – reche ljutita boginja.
Chobanica je chekala.
Nije se pojavio tog dana, ni sutra, nikada vishe. Tuzhna, chuvala je svoje stado. U sumrak, kad je potjerala ovce kuc'i, zastala je pred chudom prirode, zastala je opchinjena ljepotom crvenog vira na oshtrim kandzhama orla. Chobanica je od tuge sjedila i plakala pored ruzhe. Ubrala je jednu ruzhu i prinijela je nosu.
Iz nje je chula Adonisa i njegov shapat. Zavirila je u rosne latice i nestala u njima.
Pod mekim laticama od tada sjedi chobanica i svira u frulu. Umjesto muzike iz njene frule izlazi zanosni erotski miris.
– Nishta na svijetu nije tako moc'no kao shto je zhenska osveta, a najmoc'nija je osveta boginje. Bit c'esh vjechan, bit c'esh uvijek medju ljubavnicima ali sam nikada nec'esh osjetiti ljubav.
Boginja je ponovo postala oblachak, podigla se i nestala na nebu. Cvijec'e se povilo, ptice razletjele a leptiri rasprshili, ostala je samo staza kojom je Adonis hodao.
Svi su se chudili nevidjenoj ljepoti ruzhina cvijeta. Okolno zhbunje i raslinje sa zavishc'u je gledalo te krvave cvjetove koji su mirisali mirisom ljubavi, koji su mamili i izazivali u onom tko je pomirishe ljubavne chezhnje i nagone. Prvo su se okupile gorske nimfe, primamljene mirisom cvijeta opkolile su zhbun i zaplesale oko njega. Jedna od njih pozheljela je ubrati jedan cvijet i staviti ga u kosu, polako ga je otrgla i potom vrisnula od bola. Na dlanu je ostao cvijet a iz prsta je bolno virio jedan trn. Ishchupala ga je i bacila a crvenu tachku iz koje je iscurila jedna kap krvi stavila je u usta i isisala.
– Nikada dva dobra ne idu zajedno! – rekla je i potom zadjenula ruzhin cvijet u kosu.
Na zemlji je ostao trn. Razmishljao je kako je zhivot nepravedan.
Jedino je on bio tuzhan i nije se radovao, nije mu se dopalo shto crveni cvjetovi kvare njegov prvobitni izgled. Oni su ukrali njegovu ljepotu i njegove orlovske kandzhe izgubile su svoj znachaj i postale bezvrijedne i svima na smetnji. Odluchio je da svakog tko pokusha ubrati ruzhin cvijet ubode svojim shiljkom.
– A bio sam tako lijep? – shaputao je trn.
(fragment iz romana Paganski poeta)
|