|
Neka prichaju shta hoc'e, govorio sam u sebi. Kad mine ova okupacijska furtutma, ljudi c'e zaboravljati shta je ko bio, a ja c'u onda, odvazhno i prkosno, izvuc'i iz shkrinje zabiljeshke o tome. Da se zna svachije vladanje i stradanje. Mjeshtani c'e lasno vidjeti da Jovash Crnic' nije seosko zanovijetalo, nego choek od mjere i vrline. To ja ne govorim tek onako. Govorim da ljudi ne zaborave kakav je bio ratni metezh i ono shto je doshlo poslije njega. Ajter je kad se zna svaka pojedinost o svemu.
Posebna je pricha o nashem groblju u Zacrnjeshu. To je ono groblje na maloj uzvisini u mome selu. Na njemu se chuva chast i tradicija nasha. Izukrshtane sablje na grobovima govore o ratnim zaslugama umrlih. Davno. Za turska vakta. Ali ja nec'u otvarati ta daleka vrata proshlosti. Dosta mi je da biljezhim ono shto sam vidio za vrijeme austro-ugarske okupacije. To c'u chiniti strpljivo. Rijech po rijech.
Da groblje umije biti i poganluk, saznao sam onog trenutka kada okupacijske vlasti nijesu dozvolile da se komita Jovisha Joknic' sahrani u krugu njegovih potijesnih medja. Fakmajstor Johan pismeno doznachi svima da onima koji su protivu bechkog cara nije mjesto tamo gdje se uzdizhe milostiva ruka Bozhija. Takvima je, recheno je u pismenici, mjesto izvan groblja. Tamo gdje vjetar na pustosh laje!
Jovishi Crnic'u odredili su tamo mjesto. Uz grobljansku ogradu. Ko da je pashche, a ne choek dobra glasa i plemenite naravi. Niko mu nije mogao osporiti ni chojstvo ni hrabrost. To chak nijesu mogli da uchine ni oni koji su ga iz zasjede ubili. Johanova druzhina i nekoliko nashih mjesnih puzigac'a. Onih koji su se brzo dodvorili okupacijskoj vlasti.
Kad se pronijela vijest o Jovishinoj pogibiji, zhene su udarile u ojkanje: Oj, joj nash Borisha, diko velja, junachino sa prochelja… Zbog mnogih vrlina zvali su ga za kuma. On je u tome nalazio zalogu privrzhenstva i ljudske cijene. Bio je uzornik mnogima u mjestu.
Donijeli su ga na pletenoj ljesi van grobljanske medje. Tamo pochinje ravan prostrane livade. Mislim da je livada Jovanova, ovdashnjeg popa. Dao je pristanak da se na njoj sahrani, iako sa Jovishom nije bio u brastvenichkoj ili kumovskoj vezi.
– Poshtenje je jache od brastvenichke veze! – rekao je pop, ne plashec'i se da c'e to neko zlurado protumachiti.
Na livadi se nashlo mnoshtvo svijeta. Tu su bili i Jovishini rodjaci. Njima je nalozheno da se pobrinu o sahranjivanju. Ostalima je nalozheno da se razidju. Medju pridoshlima nastalo je protivljenje.
– Ne mislimo se odavdje razilaziti dok ne sahranimo Jovishu! – rekoshe ljudi. Junaka c'emo ozhaliti kako to junashtvu prilichi. Podignute glave i chasne namjere!
Pop Jovan se slozhi sa time. To zape za oko Perishi, austro-ugarskom udvorici, inache seoskom kmetu.
– Zar i ti, pope, drzhish Jovishinu stranu? Komitima je mjesto gdje i psima!
– Drzhim, Perisha. Opoja c'u ga kao choeka koga je krasila ljuckost i poshtenje! – reche pop. Jovisha je bio choek ka i po jedan!
– Choek, nego shta! – rekoshe ljudi.
Perisha se povuche. Iz prikrajka je posmatrao shta se deshava. Javni isprac'aj komite Jovishe nije bio po Johanovoj i Perishinoj volji. Sila se nije smjela primijeniti jer bi obijesnici, Johan i Perisha, izvukli deblji kraj. Jovisha je spushten u raku. Narod je prilazio i bacao grumenje zemlje. U znak poshtovanja prema pokojniku. Perisha je bio izvan sebe. Vidi da njegova vladavina nije po volji seljana. A gdje bi bila kad se zagone da i mrtvima ne daju da se sahrane kao ljudi. Narod nije htio da se razidje ni poslije sahrane. Perishu je to razhestilo, ali se nije usudio da nasrc'e na prisutne.
Dan je bio topal. Jesenji.
Ja sam stajao uz samu medju groblja, plashec'i se da mi koji detalj ne promakne. Za hronopisca to ne bi bilo dobro, znam.
Ponovo se oglasi pop Jovan.
– Nesrec'a je velika shto se chasni ljudi moraju sahranjivati izvan groblja. Umjesto da to bude crkveno pravo, postalo je to pravo silnika. Onih kojima nije do obraza. Perisha je zaboravio shta je gospodnje, a shta je njegovo. Sjutra c'e se ljudi s njime shprkati!
– Umukni pope! – ljutito dobaci Perisha. Nije Perisha stariji od boga, ali jeste od popa. Hvalish odmetnike!
– Hvalim chestite, Perisha, chujesh li.
Pop i Perisha htjeli su da se dohvate shaka, ali su ljudi to sprijechili. Perishi nije drugo preostalo nego da napusti groblje. Za njim su se chule pogrde, nesoj, avetinja, puzigac'a.
Vrijeme je teklo. Perisha je bio neka vrsta austrijskog pandura koji je pratio shta se u selu deshava i ko psuje vlast, austrijsku. To je poslije dostavljao Johanu na dalju nadlezhnost.
Toliko je Perisha bio omrazhen u Zacrnjeshu da su mu uz ime uvijek dodavali – zverisha. Time su htjeli da kazhu da je slichan zvijeri i da su ga otpisali za svakad kao ljudskog stvora. Drzhali su se seljani pravila da zloba na dobro ne izlazi. Nijesu dugo chekali na potvrdu takve stvari. Kad je Perisha ishao preko jedne branjevine, jurnula je neka bijesna volchina na njega i dokusurila ga. Nije imao vremena da pushku na volchinu potegne. Sve se odigralo munjevito i po Perishu tragichno.
Sahranili su ga iduc'eg dana. U povorci nije bilo zhalbenika, sem nekoliko ljudi od blizhe rodbine. I pop je bio tu da obavi duzhnost. Vidjelo se da to chini teshka srca.
Medja je dijelila Perishin i Jovishin grob.
Nije proshlo ni nedjelju dana na Perishin grob neko je stavio kravlje rogove. Valjda da podsjete na vinovnika Perishine smrti. To je izgleda zamishljeno kao vrsta sprdakluka. To je uochio pop Jovan i rogove bacio sa Perishinog groba. Ni greshnom stvoru ne treba takve stvari priredjivati, mislio je.
Na Jovishinom grobu uvijek je bilo cvijec'a. Neko ga tajno tamo stavljao. Jovishi u slavu i pomen. Johanu to nije bilo pravo, ali nije htio da se raspituje ko bi to mogao biti.
Nije htio ni da istrazhuje ko je srushio grobljansku medju, tako da je Jovishin grob bio u sastavu groblja. Rado su se mjeshtani do njega sahranjivali. Chinilo im se da im je time vazhnost bila vec'a. Drzhali su mnogo do Jovishe kao do bastadura i choeka chasti. Chast se ne gasi smrc'u chovjeka. Ona tada postaje vec'a. Kao u sluchaju Jovishinom.
|