|
… I tog sam jutra ponovila svoj mali ritual: pomilovala cvjetove hibiskusa u dvorištu kuće gdje sam stanovala, protrčala kroz maslinjak, mahnula prodavcu voća koji je iznosio gajbe svježe ubranih smokava i grožđa, skočila sa zidića pored ceste i sišla moru. Izula sam papuče, zarovila prstima po vlažnom šljunku i zagledala se u daleku crtu na horizontu, gdje se više ne razaznaje gdje prestaje more, a počinje nebo. Gledala sam pjenu na vrhovima valova i, ne znam zašto, sjetila se bajke o Maloj Sireni, lijepe priče o ljubavi koju sam bila zaboravila. Ponovo sam je se sjetila kad je kći mog brata porasla dovoljno da joj se pričaju bajke. Kad je jednom čula priču, stalno je tražila da joj pričam ponovo, ali nikad i da je dovršim. Kako se bližio kraj, njene su se oči punile suzama, uspinjala je donju usnicu i, jedva savlađujući plač, govorila: ”E sad neku dlugu.” Sjetila sam se toga vidjevši zapjenjene valove. Kako bi bilo lijepo da sam ponovo dijete! Onda bih mogla vjerovati da se Mala Sirena radi svoje neizmjerne ljubavi pretvorila u morsku pjenu. I ostaće tako zauvijek, osim ako se moćni bog mora na smiluje, dirnut njenom sudbinom, i ne pretvori je u djevojku. Pa da živi sretno do kraja života.
”Dobro jutro.”
Kad sam začula tihi pozdrav shvatila sam da već neko vrijeme nisam sama. Glava mi je bila naslonjena na koljena, pa sam prvo ugledala noge. Iznošene papuče, izobličeni listovi po kojima su modre zgrušane vene činile šare, nalik geografskoj karti. Umorne noge stare žene. Polagano sam podigla pogled. Dočekalo me blago lice starice, s osmijehom kao da se izvinjava i kao da će istog trena nastaviti dalje, ako smeta. Sve je na njoj bilo dotrajalo. Isprana, bezoblična haljina, zapuštena kosa, ostarjelo tijelo. Samo su oči bile plave i neobično bistre, kao dva safira u pustinji, kao dva blistava prozora u svijet koji u njoj postoji, a koji je nemjerljivo bolji i čišći od ovog koji dijelimo. Pomislih da me s nekim zamijenila, pa sam je, odgovorivši joj na pozdrav, pogledala ravno u oči, očekujući da će otkriti zabunu. Ali, ona je i dalje stajala i toplo se smiješila. U njenom izrazu bilo je nečeg djetinjeg.
Ne znam zašto, ali uvijek kad mi se, bez ikakvog razloga, obrati neko potpuno nepoznat bude mi nekako nelagodno. Ali, starica koja je stajala ispred mene nije u meni izazvala takav osjećaj. Nije pokvarila moj mir. Očito je željela razgovarati, zapravo trebala je nekog ko će je slušati.
”Vidim te svako jutro ovdje. Odakle si?”, pitala je.
”Iz Bosne.”
”Ja sam iz Slavonije. Stanujem ovdje, u kolektivnom centru. Od devedeset prve.”
Glas joj je utihnuo, a pogled odlutao nekud prema kopnu. Sigurno je u mislima prebirala svoje uštirkane stolnjake, posrebreni escajg koji se iznosio samo za praznike, požutjelu sveščicu sa receptima za kolače. Pomislih kako li izgleda soba u kojoj sada živi, sa koliko drugih ljudi je dijeli. Pomislih na pocijepane čaršafe kojima su zastrti njeni prozori i zapljusnu me snažan talas sažaljenja.
”Daju nam hranu, tri obroka. Primam i penziju, mala je, ali opet je dobro. Ne daj, Bože, gore.”
Iznos koji je navela kao penziju bio je smiješan.
”A jeste li radili negdje prije rata?”, pitala sam dirnuta njenom starošću.
”Na poljoprivrednom dobru. Od pola pet ujutro. Pa sam i ljeti nosila čizme. Gumene. Zbog rose.”
Još je nešto govorila. Ali, nije se žalila. Prepričavala je svoj život.
Pogled mi se ponovo spustio do njenih nogu. Kvrgave, izobličene radom i godinama. Ona, vjerovatno, nikad nije nosila elegantne sandale sa tankim kaišima. Nikad je niko nije izveo u restoran, nije joj pridržao kaput ni primaknuo stolicu. Možda joj je davno, uz nedjeljnu kafu, neka dokona, a vidovita komšinica prorekla, gledajući u šolju, da će starost provesti u nekom gradiću na moru i da ništa neće raditi. Ona se, sigurno, na sve to nasmijala, odmahnula rukom i rekla: ”Ma, ne šali se sa mnom. Zar da mene snađe takva sreća?”
Eh, pusti snovi.
Opet sam se vratila njenom licu. I dalje se blago smiješila, samo su joj se oči malo zamutile kad je rekla:
”I tako … prođe život.”
Glas joj se obojio tugom, čežnjom za svim onim o čemu je sanjala, a nikad se neće dogoditi. Nikoga nije optuživala za svoju sudbinu, na njenom licu nije bilo ni mržnje, ni gorčine, ni zavisti prema onima koji su od života dobili više. Kao da je odbolovala sebe, kao da je sve već odavno završeno i samo čeka da se ugasi ovo istrošeno tijelo koje je, nekom greškom, nadživjelo dušu. Možda me je, baš zato, zaboljela ova obična rečenica, možda se zato sve u meni pomjerilo. Poželjela sam joj reći nešto lijepo i utješno, ali mi se sve činilo neumjesno, nekako kao kad bih došla na sahranu pjevušeći. Ona nije ni tražila utjehu. Samo je željela nekome reći o sebi, da ostane neki trag o njoj, prije nego što nestane. Odjednom mi je postalo hladno. Bog zna šta je vidjela u mom pogledu, vjerovatno sam u tom trenutku ostarila. Starica je lagano slegnula ramenima, kao da se izvinjava što je zasmetala, rekla ”do viđenja” i otišla. Jednostavno, kao što je i došla.
Ne znam koliko sam još dugo bila sama. Onda su počeli da pristižu kupači. Čula se dječja graja i smijeh, majke su opominjale djecu da ne plivaju predaleko, neka je žena prodavala krofne… Dan kao i svaki ljetni dan na moru. Samo ja više nisam bila ista. Nešto me pritislo, nisam se mogla nasmijati. Gledala sam bezbrižne kupače, žene što se mažu mlijekom za sunčanje i bilo mi ružno od svega toga. Ustala sam i otišla prošetati. Dugo sam stajala pred odmaralištem u kojem su izbjeglice. Kao da su zidovi od stakla, lijepo sam mogla vidjeti sumorne stare ljude kako stoje u redu za doručak, kako jedu svoj bezlični humanitarni obrok, gdje se jela razlikuju samo po imenu, a sva imaju isti ukus siromaštva. Vidjela sam njihova lica, otvrdnula od beznađa i nepravde i bilo me je stid.
… A napolju je život. Momci se pršću vodom i gurkaju ispod tuševa, neko nudi izlet na Korčulu, gliseri paraju plavi kristal mora…
Svako sam jutro silazila do mora i prolazila ispred zgrade u kojoj je živjela, ali više nisam srela staricu iz Slavonije. A željela sam je sresti. Htjela sam joj reći da kod nas, u Bosni, ima mnogo ljudi nesretnih kao i ona. Da je njihova patnja sramota čovječanstva. I, možda, da se uvjerim da ona zaista postoji, da nije bila samo priviđenje jednog ranog augustovskog jutra.
Ljetovanje je prošlo i ja sam se vratila kući. Dugo kasnije iz sna su me budile staričine riječi ”I tako… prođe život.” Samo što je u snu to zvučalo nekako jezivo. Riječi su se pretvarale u ogromno kameno brdo, svaki put sve veće i veće, koje se na mene obrušavalo. A ja nisam mogla pobjeći jer sam bila pola žena-pola riba. Budila sam se prestravljena, svo me tijelo boljelo od ogromnog napora da se u snu pomjerim i pobjegnem. Ko zna šta se sve dešava u našim dušama? Zbog čega nešto pamtimo, a nešto zaboravljamo? Zbog čega sam toliko toga, i strašnijeg i važnijeg, pozaboravljala, a upamtila ovaj kratki susret sa jednom nesretnom staricom?
Zimske su noći duge, a nesan težak. Tada me pohode nijeme kolone nesretnika. Kosturi sa probijenim lobanjama, uprljani zemljom, krvavi ljudi ruku svezanih na leđima, mali dječiji kosturi sa cuclama u ustima. Skeleti zveče dok pokušavaju uhvatiti raspadnute lične karte koje raznosi novembarski vjetar, zajedno sa suhim lišćem. Žrtve koje pokušavaju reći svoja imena. Žrtve koje traže molitve za svoje duše. U neko doba, bezglasno i mirno, koloni ovih nesretnika iz Bosne pridružuje se i bezimena starica iz Slavonije, a meni se učini da iza njenih leđa vidim ustalasana polja pšenice, čujem pjesmu kosaca u polju i osjetim miris tek pečenih hljebova umotanih u čiste stolnjake. Usnama modrim od straha izgovaram molitve za sve njih, onako kako znam, kako su me naučile moje rahmetli nane, a Bog već zna kako da ih rasporedi, svakom prema njegovom zakonu i vjeri, ako je to uopće važno.
Kako li zaspu oni koji su pobili tolike ljude? I ako zaspu, šta sanjaju? Šta misle dok gledaju svoju djecu kako rastu? Šta misle dok gledaju svoje ruke? Zar im baš nikad ne krene iz utrobe onaj strašni strah od Božije kazne? Ili misle da se ovdje, na ovom svijetu sve završava?
I tako… prođe život. Sve mislim, kad dođe moj čas, pred mene će došetati nasmiješena starica iz Slavonije da me prevede preko Sirat-ćuprije. Da me bude manje strah. Ako se prije toga ne pretvorim u morsku pjenu.
|