|
Lijepi mladić Adonis zavolio je čobanicu. Sin kiparskog kralja jednog jutra dugo je lutao šumom. Ustao je rano, probudio ga zvuk frule. Čarobna muzika uvukla mu se u san i prenula ga. Kao začaran vođen njenim tragom krenuo je u legendu. Osjećao je čudne promjene na svom tijelu u posljednje vrijeme, počeo je sa unutrašnjom vatrom koja ga je tjerala neodoljivom snagom na pokret, na lutanje. Tražio je nešto a da sam nije znao šta je to. Iz tople postelje zagazio je rosnu travu. Zastao je pred jednom brezom, tek obasjanom sunčevim kapima. Zagrlio ju je i poljubio u glatku koru koja je mirisala na žudnju.
– Šta je meni? – pitao se.
Umilna muzika dopirala je do njega. Sad je bila još jača i bliža.
Tad je izbio na proplanak.
Ugledao ju je kako sjedi na kamenu i čuva svoje stado. Nosila je na glavi vijenac od cvijeća, na dojkama dvije trešnje, dolje smokvin list, niz kičmu se pružila lijana pletenice. U ruci joj frula i muzika koja ga je primamila.
Čekala ga je raširenih ruku, čekala ga je zatvorenih očiju, čekala ga je sa usnama spremnim na poljubac.
Mladost je bila u njima, ljubavna čežnja im ključala u srcima. Bez otpora, bez riječi, pružila mu je svoje ruke i stopili su se u jedno.
Posmatrala je to boginja ljepote. Ponekad i bogovi imaju nešto ljudsko u sebi tako se i u njoj javi osjećaj ljubomore i zavisti. Ona je najljepša, ona je boginja, ona može imati svakoga. Odluči da zavede Adonisa.
Dugo je kovala plan.
Prikazala se pred njim jednom u suton dok je Adonis išao svojoj čobanici. Pojavila se kao lak oblačak, nježno spustila na zemlju i prepriječila mu put. Oko nje se pootvaraše latice cvjetova, spusti se jato ptica, zaplesaše leptiri.
Adonis je zastao. Pred njim je stajala naga, izazovna ljepotica, stotinu puta ljepša od njegove čobanice.
– Kamo si naumio, ljepotane? – prošaputa izazovnim glasom.
– Svojoj voljenoj Čobanici!
– Ne idi joj. Uzmi mene, ja ti se nudim, mojim čarima nitko živ ne može odoljeti! Ja ti nudim nasladu koju ni sa jednim živim bićem nećeš doživjeti.
Njenom pohotnom i izazovnom položaju tijela koji je bila zauzela teško se moglo oduprijeti ali Adonisu to nije ništa vrijedilo. On je u svojim mislima nosio dvije slatke trešnje, smokvin list i duge pletenice.
– Moje srce je u čobanice, ona vlada njime! – odgovorio je Adonis i prošao mimo boginje. Ispred njega se protezala poljana omeđena trnovitim žbunjem visokim kao i on.
– Vrati se! – povikala je boginja drhtavim, ljutitim glasom.
Adonis je ubrzavao korake i povremeno se osvrtao.
– Kaznit ću te! Kaznila sam i Narcisa, kaznit ću i tebe. Proklet ću te! Bit ćeš svačiji! Postat ćeš znamen ljubavi i nesklada!
On je ubrzavao korake ne obazirući se na njene riječi. Kad se okrenuo, prema njemu je jurio divlji vepar, iskežene njuške, izbačenih kljova, iz usta mu kapala krvava pljuvačka i pjena. Adonis se dao u panični bijeg, trčao je prema živici koja se ispriječila pred njim. Preplašeno je pogledao u prijeteće oružje sazdano od oštrih kandži trnja, vremena je bivalo sve manje, vepar se približavao, zemlja je tutnjala pod teretom njegovih nogu. Adonis zažmiri.
Silovito jurnu kroz gustu mrežu. Oštro trnje dočepalo se plijena, iskidalo je mlado tek propupalo tijelo. Crne kapljice krvi koje su ostale na trnju naglo počeše rasti, pretvarati se u crvenu boju. Iskidana koža i meso se zavrtiše, oblikovaše se u krvavo crvene ljubavne virove.
– Sad nećeš biti ničiji! – reče ljutita boginja.
Čobanica je čekala.
Nije se pojavio tog dana, ni sutra, nikada više. Tužna, čuvala je svoje stado. U sumrak, kad je potjerala ovce kući, zastala je pred čudom prirode, zastala je opčinjena ljepotom crvenog vira na oštrim kandžama orla. Čobanica je od tuge sjedila i plakala pored ruže. Ubrala je jednu ružu i prinijela je nosu.
Iz nje je čula Adonisa i njegov šapat. Zavirila je u rosne latice i nestala u njima.
Pod mekim laticama od tada sjedi čobanica i svira u frulu. Umjesto muzike iz njene frule izlazi zanosni erotski miris.
– Ništa na svijetu nije tako moćno kao što je ženska osveta, a najmoćnija je osveta boginje. Bit ćeš vječan, bit ćeš uvijek među ljubavnicima ali sam nikada nećeš osjetiti ljubav.
Boginja je ponovo postala oblačak, podigla se i nestala na nebu. Cvijeće se povilo, ptice razletjele a leptiri raspršili, ostala je samo staza kojom je Adonis hodao.
Svi su se čudili neviđenoj ljepoti ružina cvijeta. Okolno žbunje i raslinje sa zavišću je gledalo te krvave cvjetove koji su mirisali mirisom ljubavi, koji su mamili i izazivali u onom tko je pomiriše ljubavne čežnje i nagone. Prvo su se okupile gorske nimfe, primamljene mirisom cvijeta opkolile su žbun i zaplesale oko njega. Jedna od njih poželjela je ubrati jedan cvijet i staviti ga u kosu, polako ga je otrgla i potom vrisnula od bola. Na dlanu je ostao cvijet a iz prsta je bolno virio jedan trn. Iščupala ga je i bacila a crvenu tačku iz koje je iscurila jedna kap krvi stavila je u usta i isisala.
– Nikada dva dobra ne idu zajedno! – rekla je i potom zadjenula ružin cvijet u kosu.
Na zemlji je ostao trn. Razmišljao je kako je život nepravedan.
Jedino je on bio tužan i nije se radovao, nije mu se dopalo što crveni cvjetovi kvare njegov prvobitni izgled. Oni su ukrali njegovu ljepotu i njegove orlovske kandže izgubile su svoj značaj i postale bezvrijedne i svima na smetnji. Odlučio je da svakog tko pokuša ubrati ružin cvijet ubode svojim šiljkom.
– A bio sam tako lijep? – šaputao je trn.
(fragment iz romana Paganski poeta)
|