|
Nije li velika istina da se chovjekov zhivot sastoji iskljuchivo od proshlosti? Evo dok ovo pishem prva rechenica je vec' ostala iza trenutka sadashnjeg koji je neuhvatljiv i prolazan poput trenutachnog bljeska svjetlosti. Svjedoci nasheg zhivljenja su samo slike koje su bile ali ih vishe nema. Izuzev shto se pomaljaju, uvijek izblijedjele, u pamc'enju i naknadnim prichama. Ali ta kazivanja o upamc'enom chine najtvrdje osnovno tkanje svakodnevnog zhivljenja. Stvaraju onu obaveznu potku za uplitanje niti i chvorova u tokove sadashnjosti i slike buduc'nosti. Jeste da je ta nasha projektovana buduc'nost samo pusti sanak. Jer nikad nismo sigurni da c'e uistinu biti ono shto umishljamo. Ali ti snovi nas uzdizhu u najvishe sfere duhovnosti pa c'u ovaj tekst posvetiti SLIKAMA IZ PAMC'ENjA umjesto ”Slikama iz Amerike”. Na to me u prvom redu inspirishu moji susreti sa Mishom Maric'em. Oni uzhivo, ochi u ochi, oni putem pisama, imejlova i telefona. Jer on shto je Misho upamtio i shto nadahnuto kazuje nije podareno obichnim smrtnicima.
Misho Maric' ima mnogo pohvalnih rijechi za moje priloge koje chita u novinama. Ali u fusnoti, onom ”post scriptumu” svojih pozitivnih kritichkih osvrta, uvijek istiche pojaku iskru ljutnje pa i razblazhenog ogorchenja. Shta sam se dopovezao tih ”slika iz Amerike” kao da nikad nisam zhivio ni u Mostaru ni u Hercegovini? A chetiri decenije bio sam, veli Misho, uporni hronichar hercegovachkih zbivanja i opisivach njenih ljepota. Pogotovo Mostara. ”Pusti Mugda Ameriku i njena posla svjetske velesile! Nije ona ono tvoje pravo! Okreni se Mostaru i nashim temama”.
Tako me, vec' petu godinu ”ruzhi” putem telefona na liniji Exeter Engleska – Chikago SAD, taj Misho ispod Grmecha, gdje je rodjen, gdje su mu ostale kosti dvadeset chlanova uzhe porodice i najblizhih rodjaka, koje je poklao nozh i progutao mrak satrapskih jama Drugog svjetskog rata. Ali je vec' valjda oko pet decenija nash, mostarski, a time istovremeno bjelosvjetski Misho. Jer je chetiri petine zhivota, zajedno sa majkom Desom, pio vode Radobolje.
Ja mu uzvrac'am kako ishchitavam njegovo pisanje o Mostaru i njegovim ljudima, chije silnice, u njegovim nadahnutim redovima, zrache od Hercegovine do svih kutaka bivshe nam Jugoslavije i natrag. I chesto se otisnu na meridijane shirom svijeta. Pa mi svaki vlastiti pokushaj vrac'anja u lijepa stara vremena, u poredjenju sa njegovim raskoshnim mozaicima likova, dogadjaja, mjesta, vremena i atmosfere zbivanja, izgleda spisateljski blijed i neuvjerljiv.
|
Misho Maric' s prijateljima
|
|
Misho je izvanredno upamtio ljude, dogadjaje, male i one najsitnije epizode iz svakodnevnih susreta sa prijateljima. Atmosfera zajednishtva, kulture duha, pitoresknosti ambijenta, pitka duhovnost Mostara. Onda sijaset prijateljevanja sa ljudima, obichnim i neobichnim. Od prodavacha na Tepi i Trzhnici i chistacha na ulici Mostarski Bataljon, do slikara, glumaca, pjesnika, visokih, srednjih i nizhih politichara. Sve mu se to urezalo u svaku vijugu mozga, u svaku c'eliju organizma, chak i njegove gene. Pa kad nam danas osvjetljava taj svijet, vidimo da on nije nestao, da taj neobichni i dragi mostarski dunjaluk i dalje traje, do beskraja.
Kad me iz Exestera u Engleskoj nazove telefonom, iz slushalice poteche nezaustavljiva bujica njegovih rijechi. O Mostaru i drugovanjima. Taj pjenushavi vodotok jedva uspijevam zajaziti minut dva, uskachuc'i nepristojno u njegov dugachki monolog. Onda se ishchudjavam: odakle takva i tolika silina njegove vezanosti za Mostar i Hercegovinu? Tog djeteta ispod Grmecha, koji je u Mostar stigao kao nedorasto momchic' i zavolio ga za sva vremena?
I priznajem mu po stoti put da ja jednostavno ne znam tako pisati o Mostaru. Jer sve shto mi izadje iz pera izgleda mi blijedo, neuvjerljivo, sjen od moje sjeni, a i ta sjen izblijedi kad je uporedim sa njegovim perom. Onda ga, mozhda prije pet godina, priupitah: ”Zashto te tvoje raskoshne reportazhe o Mostaru, Mostarcima, o ljudima od Triglava do Djevdjelije, a danas od Mostara do Novog Sada, do Osla i Stockholma, od Exetera u Engleskoj do Chicaga u SAD, do Australije i Novog Zelanda; od doktora Hlubne do slikara Drljache, do Djeme Bijedic'a, do Mehe Sefic'a, od Ice Voljevice do Pere Zupca, od pisca Skendera do filmskog rezhisera Krvavca…, ne ukorichish u jednu knjigu koju c'esh izdati da za sva vremena pricha o neprolaznim vremenima Mostara, Mostaraca i Mostarenja? Ti znash da smo svi samo obichni prolaznici na ovom svijetu, pa kad ti otputujesh u Vjechna indijanska lovishta ostac'e velika praznina ukoliko tvoja upamc'ivanja i opjevavanja nasheg neponovljivog ambijenta ne ostanu zapisana. Jer samo ono shto je zapisano otrzhe se od zaborava… Pjesnik Alija Kebo je uradio djelo koje c'e se upamc'ivati i upamc'ivati: poetsku ’hroniku’ Mostara i Hercegovine. Tebi ostaje poetizirana proza…”
”Namjeravo sam nekoliko puta da izdam knjigu, ali se uvijek nekako predomislim” – uzvrac'a Misho. ”Prochitam, recimo, Meshu, Andric'a, Dostojevskog, Sholohova, Sijaric'a, Crnjanskog, Skendera ili Zuku, sklopim njihova velichanstvena djela i kazhem sam sebi: ovo shto si napisao nishta ne valja, jer sve shto je dobro u literaturi vec' je davno napisano!”
Ipak, i dalje sam insistirao da se lati posla i pripremi knjigu. I evo ona je vec' skoro gotova za shtampu. Chitac'ete uskoro Mishu Maric'a ukorichenog u podeblju knjigu ”Mostarenja”. Chini se da nec'e sve stati u taj prvi tom, pa c'e iza njega na vidjelo dana izac'i i druga Mishina knjiga. Pa sami josh jednom, kao cjelinu, ocijenite ono shto ste vec' dobrim dijelom ocjenjivali.
|
Sa kc'erkom Milenom pochetkom 1980.
|
|
Zadnji put igrom sretnog sluchaja sreli smo ja i Misho uzhivo u izbjeglishtvu u Splitu, ispred jednog kafic'a na rivi, ljeta devedeset chetvrte. On je vec' vadio putnu kartu za Englesku, shapc'uc'i mi na uho kako mu je i u Splitu postalo ”vruc'e” jer njegovo etnichko korijenje i nacionalno-vjerska pripadnost i mijeshana brachna ”muslimansko-pravoslavna bezbojnost” bodu ochi okolini, ma koliko predano radio u Djechijoj ambasadi koja je transportovala u inostranstvo stotine mostarske djece. Kada su ga oni sa istochnih brda nazvali ”izdajnikom srpskog roda” a oni s druge strane Neretve ”petom kolonom u Mostaru”. Onda je pronashao moju adresu u Brelima, gdje sam poslije Dretelja bio u izbjeglishtvu i odgovarajuc'i na jedno moje pismo u kojem se jadam na nashe jadne sudbine, ovako mi odgovorio:
”Moj Mugda, nemoj da se zhalish na sadashnje stanje i nashe sudbine. Ja i ti ulazimo u poznije godine, a koja to starost obraduje ljude!? Barem smo ja i ti decenijama zhivjeli i prozhivjeli jedan prelijepi zhivot u ona stara vremena koja su mnogim zasmetala. U ovim zadnjim godinama moramo ispiti onu gorchina na dnu nashih kristalnih chasha srec'e i ljepota, jer nishta u zhivotu ne teche bezbrizhno i zhuboravo od izvora do uvorishta.”
Nakon dugog razmishljanja slozhio sam se s njim i nakon toga stoicizam sam usvojio kao osnovnu filozofiju mog zhivota. Sve nedac'e i nepogode vremena u kojem nam bjeshe sudjeno da prozhivimo prihvatio sam kao neminovnost nashih sudbina i zakonitosti hoda istorije kroz vrijeme, za koju kazhu da je ne treba naknadno korigovati i optuzhivati, jer sve shto je ona predodredila moralo se dogoditi. Jer, kad mnogi kazhu: ”da nije bilo Hitlera ne bi bilo pokolja u Drugom svjetskom ratu” ljuto se varaju. Jer Hitler se jednostavno morao dogoditi, poput Staljina, Chausheskog, Pinochea, Franka i drugih svjetskih satrapa. Kad mi se u Americi neko od nashih pochne zhaliti na zlu srec'u izbjeglica i imigranata, ja mu papagajski ponovim lekciju: ”Zar mislish da smo mi Bosanci i Hercegovci jedini u istoriji svijeta koji su morali bjezhati sa kuc'nih ognjishta, koje su nacionalistichke furije etnichki ochistili!? Dok je bilo svijeta i vijeka bilo je nasilnika i prognanika, koljacha i pljachkasha i prebjega. Bjezhali su ljudi ispred rimskih legija i razvratnih cezara, ispred otomanskih konjanika, ispred kraljevskih, veliko-britanskih osvajacha, ispred Huna i Avara, ispred satrapa, diktatora i ludjaka ala Hitler, Musolini, Staljin, Pavelic', Artukovic', Mihajlovic' i ostali. Mi smo samo jedna mala cheta te velike armije koja je pred machem silnika ostala bez oruzhja, dzhebane i zahire, bez krova nad glavom.”
Rekoh Mishi: Odakle ti ona svakolika pamc'enja o ljudima i dogadjajima, koja iznosish u svojim reportazhama? Imash izvanredno pamc'enje.
”Nije u pitanju samo golo pamc'enje, moj Mugda”, uzvrac'a Misho. ”Imam ja bukadar sachuvanih biljeshki. Sva tvoja pisma, od devedeset chetvrte do danas, kao i sve moje poruke tebi drzhim u arhivi. Tvoj dosije debeo je dvadeset centimetara… Isto tako chuvam pisma mojih ostalih poznanika shirom svijeta. Uz svaku reportazhu provjeravam istorijska dokumenta i fakta. Nema u mene reportersko-poetske improvizacije. Pishuc'i nekoliko reportazha o tvojoj neni, Shantic'evoj Lijepoj Emini, razgovarao sam nekoliko godina sa njenim sinovima, unucima i praunucima. Da bih doznao kada je rodjena a kada umrla, jer ni ti nisi upamtio te datume. Da bih otkrio kada je Shantic' nju posmatrao sjedec'i sa drugovima na c'epenku ispred jedne magaze nedaleko Luchkog mosta. Da bih utvrdio tachan datum pjesme ”Emina” i kada je prvi put zapjevana. Ja i ti drugujemo vec' petu deceniju i upamtio sam svaki detalj nashih susretanja i razgovora. Sjec'ash li se kada su na priredbi u Domu prosvjetnih radnika dodjeljivane tri nagrade za literarna djela. Ja sam dobio prvu, a od publike i drugu nagradu. Ti si me tada zovnuo da izadjem na hodnik i zamolio da se odreknem druge nagrade, jer je u konkursu uchestvovao jedna stariji prosvjetni radnik, inache pisac proze i poezije, pa da njemu date to priznanje. Ja sam s pika pristao… Nego ti morash da mi napravish uvod ili pogovor za moju knjigu MOSTARENjA. Ti stalno pratish moja pisanja, ocjenjujesh ih u imejlovima koja mi shaljesh i najblizhi si otkrivanju onog shto ja hoc'u da kazhem mojim redovima. Hvala ti na tome. Jer upravo u trenutku kada sam htio da zguzhvam najnoviji chlanak za novine kao neuspio, stigne tvoj imejl sa pohvalama i ohrabrenjima mom prethodnom tekstu, pa ja nastavim sa pisanjem. Ocjenjujuc'i vlastite redove uvijek sam kukavica i bez samopouzdanja…”
|
S Milenom i Azrom u Dubrovniku
|
|
Poslije svega napisah pogovor za njegovu knjigu. Citirac'u samo dijelove…
”Ruka Drznika, koji prezire i gazi sve ljudske vrijednosti, strgla je ogrlicu nemjerljive vrijednosti sa bic'a Mostara. Sa nje su se rasuli na sve strane najdragocjeniji dragulji koje su vijekovima stvarale i brusile najljudskije osobine chovjeka. Dijamante naziva i imena koja traju od chovjekovog praiskona i trajac'e do nepredvidljivog ”svrshetka buduc'nosti”. Ljepota, ljubav, dobrota, sloboda, rodoljublje, drugovanja, ljudovanja, komshiluk, tolerancija, humanizam… Sve se to, medjutim, mozhe sazheti u jednu rijech: MOSTARENjA. Koju su sknadili Misho i Alek.
Misho Maric' ovom svojom prozom ponovo nizhe na zlatnu nit zajednishtva te rasute dragulje Grada na Neretvi. Na prvi pogled Sizif je, u odnosu na Mishin napor, imao lagan posao. Ali taj utisak je privid. Jer mostarski dragulji traju svo vrijeme ljudskog bivstvovanja. Na svim geografskim duzhinama i shirinama zemljine kugle. U svim ljudima koji toplinama dushe i otkucajima srca, vole dobro i lijepo, djelujuc'i po nalozima zdravog razuma.
Taj sveljudski mozaik okrenutosti najuzvishenijim fenomenima i idealima zhivljenja ima svoje ishodishte i svoje sredishte na geografskom raskrshc'u Mostara. Centru galaksije planetarnog razumijevanja i druzhenja. Gdje su se nuzhdom istorije susretali, prijateljevali, voljeli, ljubili i stvarali nova pokoljenja ljudi Istoka, Zapada, Sjevera i Juga. Razlichitih naroda, religija pa i boje kozhe.
Mogu te dragulje, u jednom trenutku, Jahachi Apokalipse razbacati u krvave lokve zlochina. Mogu ih izgaziti kopitima u kaljugama neobuzdanog pirovanja najnizhim strastima pomuc'enog razuma. Mogu ih ozhec'i u ognjevima mrzhnji Devetog kruga Danteovog pakla. Mogu ih posakrivati iza devet neprozirnih koprena gramzive pohlepe. Mogu ih zakopati u mrachna podzemlja svoje avetinjske prirode. Sve im je zaludu!
Misho Maric' bi ih pronashao, ochistio sa njih zgrushanu krv, smrdljivu kaljugu, pepeo i garezh piromana, trulezh podzemlja. I ponovo nanizao josh bljeshtavije smaragde na zlatnu nit svojih MOSTARENjA.
Ako ih sve ne pronadje na tlu, rastvoric'e Misho dushu i srce, razmotati svoju genetsku spiralu i iz svojih najdubljih nutrina uzimati i nizati do u beskraj najfinije brushene smaragde. Kao rezervno rjeshenje kladim se da chuva chetrdeset kljucheva od 40 brava Ali Babine riznice, koja je pohranjena u najtananijim djelic'ima Mishine dushevnosti. U kojoj 40 dobrih hajduka danonoc'no bdije nad nashim i Mishinim blagom. Rezerva u krajnjoj nuzhdi, zlu ne trebalo.
Misho je poeta pisane rijechi, precizni dokumentarni hronichar dogadjaja i sugestivni majstor estrade. Bilo u prozi, bilo u stihovima. Bilo u javno izgovorenoj rijechi na pozornicama chovjekoljublja i rodoljublja. Kojom, kada ih Misho govori, pred nama kao da izrasta jedan novi Mostar, kao da se iz pepela krilima hiljada Feniksa dizhu ka nebesima ljudskosti sve novi i novi ljudi. I niche novo rodoljublje. Kao da nestaju mrzhnje, ratovi i podvojenosti. Ali uz sve to on nije improvizator novinskih tekstova. On pishe istinu, iznosi chinjenice ljetopisa. Postojec'a lica, osvjedochene karaktere, zbiljska dogadjanja i ambijente iz realnog zhivota. Koristi, poput Zuke Dzhumhura, svoje opsezhno znanje iz istorije. Jer on ne navodi ovlash i hronicharski neodgovorno shta se dogodilo prije 500 godina, prije 50 godina ili prije 15 godina. Njegove rijechi su simbioza ljetopisa i Mostara i shirih prostora. I kazivanja koja tom ljetopisu daju okus pitkosti, zanimljivosti i preciznog svjedochenja o vremenima, ljudima i prostorima. Zbog toga su, uz sav poetski zanos, pouchni i instruktivni”
Post scriptum: Ja sam prozhivio u Mostaru barem dvije decenije duzhe od Mishe. Napisao sam o tom gradu i njegovim ljudima mnogo vishe novinskih redova. Popio sam daleko vishe Radobolje. Pa ipak svojom poetizovanom prozom Misho mi otkriva o mom gradu i mojim sugradjanima mnogo toga shto ili nisam znao, ili nisam mogao da otkrijem, pa chak nisam uspio ni da naslutim.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-07-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|