|
Nije li velika istina da se čovjekov život sastoji isključivo od prošlosti? Evo dok ovo pišem prva rečenica je već ostala iza trenutka sadašnjeg koji je neuhvatljiv i prolazan poput trenutačnog bljeska svjetlosti. Svjedoci našeg življenja su samo slike koje su bile ali ih više nema. Izuzev što se pomaljaju, uvijek izblijedjele, u pamćenju i naknadnim pričama. Ali ta kazivanja o upamćenom čine najtvrđe osnovno tkanje svakodnevnog življenja. Stvaraju onu obaveznu potku za uplitanje niti i čvorova u tokove sadašnjosti i slike budućnosti. Jeste da je ta naša projektovana budućnost samo pusti sanak. Jer nikad nismo sigurni da će uistinu biti ono što umišljamo. Ali ti snovi nas uzdižu u najviše sfere duhovnosti pa ću ovaj tekst posvetiti SLIKAMA IZ PAMĆENjA umjesto ”Slikama iz Amerike”. Na to me u prvom redu inspirišu moji susreti sa Mišom Marićem. Oni uživo, oči u oči, oni putem pisama, imejlova i telefona. Jer on što je Mišo upamtio i što nadahnuto kazuje nije podareno običnim smrtnicima.
Mišo Marić ima mnogo pohvalnih riječi za moje priloge koje čita u novinama. Ali u fusnoti, onom ”post scriptumu” svojih pozitivnih kritičkih osvrta, uvijek ističe pojaku iskru ljutnje pa i razblaženog ogorčenja. Šta sam se dopovezao tih ”slika iz Amerike” kao da nikad nisam živio ni u Mostaru ni u Hercegovini? A četiri decenije bio sam, veli Mišo, uporni hroničar hercegovačkih zbivanja i opisivač njenih ljepota. Pogotovo Mostara. ”Pusti Mugda Ameriku i njena posla svjetske velesile! Nije ona ono tvoje pravo! Okreni se Mostaru i našim temama”.
Tako me, već petu godinu ”ruži” putem telefona na liniji Exeter Engleska – Čikago SAD, taj Mišo ispod Grmeča, gdje je rođen, gdje su mu ostale kosti dvadeset članova uže porodice i najbližih rođaka, koje je poklao nož i progutao mrak satrapskih jama Drugog svjetskog rata. Ali je već valjda oko pet decenija naš, mostarski, a time istovremeno bjelosvjetski Mišo. Jer je četiri petine života, zajedno sa majkom Desom, pio vode Radobolje.
Ja mu uzvraćam kako iščitavam njegovo pisanje o Mostaru i njegovim ljudima, čije silnice, u njegovim nadahnutim redovima, zrače od Hercegovine do svih kutaka bivše nam Jugoslavije i natrag. I često se otisnu na meridijane širom svijeta. Pa mi svaki vlastiti pokušaj vraćanja u lijepa stara vremena, u poređenju sa njegovim raskošnim mozaicima likova, događaja, mjesta, vremena i atmosfere zbivanja, izgleda spisateljski blijed i neuvjerljiv.
|
Mišo Marić s prijateljima
|
|
Mišo je izvanredno upamtio ljude, događaje, male i one najsitnije epizode iz svakodnevnih susreta sa prijateljima. Atmosfera zajedništva, kulture duha, pitoresknosti ambijenta, pitka duhovnost Mostara. Onda sijaset prijateljevanja sa ljudima, običnim i neobičnim. Od prodavača na Tepi i Tržnici i čistača na ulici Mostarski Bataljon, do slikara, glumaca, pjesnika, visokih, srednjih i nižih političara. Sve mu se to urezalo u svaku vijugu mozga, u svaku ćeliju organizma, čak i njegove gene. Pa kad nam danas osvjetljava taj svijet, vidimo da on nije nestao, da taj neobični i dragi mostarski dunjaluk i dalje traje, do beskraja.
Kad me iz Exestera u Engleskoj nazove telefonom, iz slušalice poteče nezaustavljiva bujica njegovih riječi. O Mostaru i drugovanjima. Taj pjenušavi vodotok jedva uspijevam zajaziti minut dva, uskačući nepristojno u njegov dugački monolog. Onda se iščuđavam: odakle takva i tolika silina njegove vezanosti za Mostar i Hercegovinu? Tog djeteta ispod Grmeča, koji je u Mostar stigao kao nedorasto momčić i zavolio ga za sva vremena?
I priznajem mu po stoti put da ja jednostavno ne znam tako pisati o Mostaru. Jer sve što mi izađe iz pera izgleda mi blijedo, neuvjerljivo, sjen od moje sjeni, a i ta sjen izblijedi kad je uporedim sa njegovim perom. Onda ga, možda prije pet godina, priupitah: ”Zašto te tvoje raskošne reportaže o Mostaru, Mostarcima, o ljudima od Triglava do Đevđelije, a danas od Mostara do Novog Sada, do Osla i Stockholma, od Exetera u Engleskoj do Chicaga u SAD, do Australije i Novog Zelanda; od doktora Hlubne do slikara Drljače, do Đeme Bijedića, do Mehe Sefića, od Ice Voljevice do Pere Zupca, od pisca Skendera do filmskog režisera Krvavca…, ne ukoričiš u jednu knjigu koju ćeš izdati da za sva vremena priča o neprolaznim vremenima Mostara, Mostaraca i Mostarenja? Ti znaš da smo svi samo obični prolaznici na ovom svijetu, pa kad ti otputuješ u Vječna indijanska lovišta ostaće velika praznina ukoliko tvoja upamćivanja i opjevavanja našeg neponovljivog ambijenta ne ostanu zapisana. Jer samo ono što je zapisano otrže se od zaborava… Pjesnik Alija Kebo je uradio djelo koje će se upamćivati i upamćivati: poetsku ’hroniku’ Mostara i Hercegovine. Tebi ostaje poetizirana proza…”
”Namjeravo sam nekoliko puta da izdam knjigu, ali se uvijek nekako predomislim” – uzvraća Mišo. ”Pročitam, recimo, Mešu, Andrića, Dostojevskog, Šolohova, Sijarića, Crnjanskog, Skendera ili Zuku, sklopim njihova veličanstvena djela i kažem sam sebi: ovo što si napisao ništa ne valja, jer sve što je dobro u literaturi već je davno napisano!”
Ipak, i dalje sam insistirao da se lati posla i pripremi knjigu. I evo ona je već skoro gotova za štampu. Čitaćete uskoro Mišu Marića ukoričenog u podeblju knjigu ”Mostarenja”. Čini se da neće sve stati u taj prvi tom, pa će iza njega na vidjelo dana izaći i druga Mišina knjiga. Pa sami još jednom, kao cjelinu, ocijenite ono što ste već dobrim dijelom ocjenjivali.
|
Sa kćerkom Milenom početkom 1980.
|
|
Zadnji put igrom sretnog slučaja sreli smo ja i Mišo uživo u izbjeglištvu u Splitu, ispred jednog kafića na rivi, ljeta devedeset četvrte. On je već vadio putnu kartu za Englesku, šapćući mi na uho kako mu je i u Splitu postalo ”vruće” jer njegovo etničko korijenje i nacionalno-vjerska pripadnost i miješana bračna ”muslimansko-pravoslavna bezbojnost” bodu oči okolini, ma koliko predano radio u Dječijoj ambasadi koja je transportovala u inostranstvo stotine mostarske djece. Kada su ga oni sa istočnih brda nazvali ”izdajnikom srpskog roda” a oni s druge strane Neretve ”petom kolonom u Mostaru”. Onda je pronašao moju adresu u Brelima, gdje sam poslije Dretelja bio u izbjeglištvu i odgovarajući na jedno moje pismo u kojem se jadam na naše jadne sudbine, ovako mi odgovorio:
”Moj Mugda, nemoj da se žališ na sadašnje stanje i naše sudbine. Ja i ti ulazimo u poznije godine, a koja to starost obraduje ljude!? Barem smo ja i ti decenijama živjeli i proživjeli jedan prelijepi život u ona stara vremena koja su mnogim zasmetala. U ovim zadnjim godinama moramo ispiti onu gorčina na dnu naših kristalnih čaša sreće i ljepota, jer ništa u životu ne teče bezbrižno i žuboravo od izvora do uvorišta.”
Nakon dugog razmišljanja složio sam se s njim i nakon toga stoicizam sam usvojio kao osnovnu filozofiju mog života. Sve nedaće i nepogode vremena u kojem nam bješe suđeno da proživimo prihvatio sam kao neminovnost naših sudbina i zakonitosti hoda istorije kroz vrijeme, za koju kažu da je ne treba naknadno korigovati i optuživati, jer sve što je ona predodredila moralo se dogoditi. Jer, kad mnogi kažu: ”da nije bilo Hitlera ne bi bilo pokolja u Drugom svjetskom ratu” ljuto se varaju. Jer Hitler se jednostavno morao dogoditi, poput Staljina, Čaušeskog, Pinočea, Franka i drugih svjetskih satrapa. Kad mi se u Americi neko od naših počne žaliti na zlu sreću izbjeglica i imigranata, ja mu papagajski ponovim lekciju: ”Zar misliš da smo mi Bosanci i Hercegovci jedini u istoriji svijeta koji su morali bježati sa kućnih ognjišta, koje su nacionalističke furije etnički očistili!? Dok je bilo svijeta i vijeka bilo je nasilnika i prognanika, koljača i pljačkaša i prebjega. Bježali su ljudi ispred rimskih legija i razvratnih cezara, ispred otomanskih konjanika, ispred kraljevskih, veliko-britanskih osvajača, ispred Huna i Avara, ispred satrapa, diktatora i luđaka ala Hitler, Musolini, Staljin, Pavelić, Artuković, Mihajlović i ostali. Mi smo samo jedna mala četa te velike armije koja je pred mačem silnika ostala bez oružja, džebane i zahire, bez krova nad glavom.”
Rekoh Miši: Odakle ti ona svakolika pamćenja o ljudima i događajima, koja iznosiš u svojim reportažama? Imaš izvanredno pamćenje.
”Nije u pitanju samo golo pamćenje, moj Mugda”, uzvraća Mišo. ”Imam ja bukadar sačuvanih bilješki. Sva tvoja pisma, od devedeset četvrte do danas, kao i sve moje poruke tebi držim u arhivi. Tvoj dosije debeo je dvadeset centimetara… Isto tako čuvam pisma mojih ostalih poznanika širom svijeta. Uz svaku reportažu provjeravam istorijska dokumenta i fakta. Nema u mene reportersko-poetske improvizacije. Pišući nekoliko reportaža o tvojoj neni, Šantićevoj Lijepoj Emini, razgovarao sam nekoliko godina sa njenim sinovima, unucima i praunucima. Da bih doznao kada je rođena a kada umrla, jer ni ti nisi upamtio te datume. Da bih otkrio kada je Šantić nju posmatrao sjedeći sa drugovima na ćepenku ispred jedne magaze nedaleko Lučkog mosta. Da bih utvrdio tačan datum pjesme ”Emina” i kada je prvi put zapjevana. Ja i ti drugujemo već petu deceniju i upamtio sam svaki detalj naših susretanja i razgovora. Sjećaš li se kada su na priredbi u Domu prosvjetnih radnika dodjeljivane tri nagrade za literarna djela. Ja sam dobio prvu, a od publike i drugu nagradu. Ti si me tada zovnuo da izađem na hodnik i zamolio da se odreknem druge nagrade, jer je u konkursu učestvovao jedna stariji prosvjetni radnik, inače pisac proze i poezije, pa da njemu date to priznanje. Ja sam s pika pristao… Nego ti moraš da mi napraviš uvod ili pogovor za moju knjigu MOSTARENjA. Ti stalno pratiš moja pisanja, ocjenjuješ ih u imejlovima koja mi šalješ i najbliži si otkrivanju onog što ja hoću da kažem mojim redovima. Hvala ti na tome. Jer upravo u trenutku kada sam htio da zgužvam najnoviji članak za novine kao neuspio, stigne tvoj imejl sa pohvalama i ohrabrenjima mom prethodnom tekstu, pa ja nastavim sa pisanjem. Ocjenjujući vlastite redove uvijek sam kukavica i bez samopouzdanja…”
|
S Milenom i Azrom u Dubrovniku
|
|
Poslije svega napisah pogovor za njegovu knjigu. Citiraću samo dijelove…
”Ruka Drznika, koji prezire i gazi sve ljudske vrijednosti, strgla je ogrlicu nemjerljive vrijednosti sa bića Mostara. Sa nje su se rasuli na sve strane najdragocjeniji dragulji koje su vijekovima stvarale i brusile najljudskije osobine čovjeka. Dijamante naziva i imena koja traju od čovjekovog praiskona i trajaće do nepredvidljivog ”svršetka budućnosti”. Ljepota, ljubav, dobrota, sloboda, rodoljublje, drugovanja, ljudovanja, komšiluk, tolerancija, humanizam… Sve se to, međutim, može sažeti u jednu riječ: MOSTARENjA. Koju su sknadili Mišo i Alek.
Mišo Marić ovom svojom prozom ponovo niže na zlatnu nit zajedništva te rasute dragulje Grada na Neretvi. Na prvi pogled Sizif je, u odnosu na Mišin napor, imao lagan posao. Ali taj utisak je privid. Jer mostarski dragulji traju svo vrijeme ljudskog bivstvovanja. Na svim geografskim dužinama i širinama zemljine kugle. U svim ljudima koji toplinama duše i otkucajima srca, vole dobro i lijepo, djelujući po nalozima zdravog razuma.
Taj sveljudski mozaik okrenutosti najuzvišenijim fenomenima i idealima življenja ima svoje ishodište i svoje središte na geografskom raskršću Mostara. Centru galaksije planetarnog razumijevanja i druženja. Gdje su se nuždom istorije susretali, prijateljevali, voljeli, ljubili i stvarali nova pokoljenja ljudi Istoka, Zapada, Sjevera i Juga. Različitih naroda, religija pa i boje kože.
Mogu te dragulje, u jednom trenutku, Jahači Apokalipse razbacati u krvave lokve zločina. Mogu ih izgaziti kopitima u kaljugama neobuzdanog pirovanja najnižim strastima pomućenog razuma. Mogu ih ožeći u ognjevima mržnji Devetog kruga Danteovog pakla. Mogu ih posakrivati iza devet neprozirnih koprena gramzive pohlepe. Mogu ih zakopati u mračna podzemlja svoje avetinjske prirode. Sve im je zaludu!
Mišo Marić bi ih pronašao, očistio sa njih zgrušanu krv, smrdljivu kaljugu, pepeo i garež piromana, trulež podzemlja. I ponovo nanizao još blještavije smaragde na zlatnu nit svojih MOSTARENjA.
Ako ih sve ne pronađe na tlu, rastvoriće Mišo dušu i srce, razmotati svoju genetsku spiralu i iz svojih najdubljih nutrina uzimati i nizati do u beskraj najfinije brušene smaragde. Kao rezervno rješenje kladim se da čuva četrdeset ključeva od 40 brava Ali Babine riznice, koja je pohranjena u najtananijim djelićima Mišine duševnosti. U kojoj 40 dobrih hajduka danonoćno bdije nad našim i Mišinim blagom. Rezerva u krajnjoj nuždi, zlu ne trebalo.
Mišo je poeta pisane riječi, precizni dokumentarni hroničar događaja i sugestivni majstor estrade. Bilo u prozi, bilo u stihovima. Bilo u javno izgovorenoj riječi na pozornicama čovjekoljublja i rodoljublja. Kojom, kada ih Mišo govori, pred nama kao da izrasta jedan novi Mostar, kao da se iz pepela krilima hiljada Feniksa dižu ka nebesima ljudskosti sve novi i novi ljudi. I niče novo rodoljublje. Kao da nestaju mržnje, ratovi i podvojenosti. Ali uz sve to on nije improvizator novinskih tekstova. On piše istinu, iznosi činjenice ljetopisa. Postojeća lica, osvjedočene karaktere, zbiljska događanja i ambijente iz realnog života. Koristi, poput Zuke Džumhura, svoje opsežno znanje iz istorije. Jer on ne navodi ovlaš i hroničarski neodgovorno šta se dogodilo prije 500 godina, prije 50 godina ili prije 15 godina. Njegove riječi su simbioza ljetopisa i Mostara i širih prostora. I kazivanja koja tom ljetopisu daju okus pitkosti, zanimljivosti i preciznog svjedočenja o vremenima, ljudima i prostorima. Zbog toga su, uz sav poetski zanos, poučni i instruktivni”
Post scriptum: Ja sam proživio u Mostaru barem dvije decenije duže od Miše. Napisao sam o tom gradu i njegovim ljudima mnogo više novinskih redova. Popio sam daleko više Radobolje. Pa ipak svojom poetizovanom prozom Mišo mi otkriva o mom gradu i mojim sugrađanima mnogo toga što ili nisam znao, ili nisam mogao da otkrijem, pa čak nisam uspio ni da naslutim.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-07-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|