|
Putopis Gdje vode teku prema gore objavljen je kao feljton u Bosnische Post (Bosanska pošta) – organ za politiku i privredu, koji je izlazio u Sarajevu od 1884. – 1918. godine na njemačkom jeziku. Objavljen je pod naslovom Wo die Wasser aufwärts fliessen u brojevima od 31. jula i 1. i 2. avgusta 1911. godine. Donosimo ga u prijevodu prof. Enise Simić.
O autorici Mileni Preindlsberger-Mrazović pisali smo opširnije u
Mostu broj 84 (173) april, 2004. str. 28-31.
|
|
(tekst iz prošlog broja)
Ipak citirajmo starog bega Gavrana, djeda tri potomka, koji pripadaju cvijetu današnje bosanske autohtone omladine. Dakle: usred bajkovitog sjaja kalifskog grada spopadala ga nostalgija za domovinom, kako se to pravom Bosancu uvijek dešava u tuđini. Pa poznato je kako su se u Stambol prognani begovi, kojima nije bilo ništa uskraćeno osim da govore maternjim jezikom, nalazili u vrijeme oluje na morskom žalu kako bi šum valova progutao bol njihova srca iskazan narodnim napjevima domovine. Bega Gavrana spopade nešto kao prisila da govori o ljepotama Hercegovine, o mrtvim planinama sa njihovim usjeklinama, provalijama i dubokim rupčagama, koji gutaju vodu, usisavaju je i onda je opet izrigaju; o ledenoj buri, koja se gore na snježnim kapama ganja sa brzom divokozom, dok dolje u ukotljenim dolinama vrelina poput arabijske dovodi šipak do usahnuća. ”Hercegovina je bogata mnogim čudesnostima”, govori beg Gavran; ”Nijedna zemlja inače nema struk zanovijeti, koji u punom sjaju lista i cvijeta ne samo da može da gori plamenom svjetlošću nego i druge na to potiče; nijedna zemlja nema rijeku koja teče prema gore…
|
Max Bucherer: Počitelj na Neretvi, 1911.
|
|
Ova posljednja tvrdnja bila je onima iz Stambola odviše jaka, iako su već duže bili mišljenja da Hercegovci rado malo pretjeruju. I tako je došlo, da je beg Gavran, da bi spasio čast svoje zemlje, doveo u Gabelu nekoliko svojih prijatelja na ušće rijeke Krupe. Sa ”kuline” su vidjeli čudo: danima je Neretva bila široka i sve šira, rasla više i više. Uzaludno se Krupa borila protiv nje. Nije više mogla izboriti ulazak u visoko naraslu Neretvu i odjednom je stala. Stajala je i stajala satima nepokretna, dizala se i dizala sve više i iznenada kao da je prođe neki trzaj zadrhtala je! A onda je okrenula svoje tamne vode i odjurila nazad, takvom brzinom, kakvom niz dolinu nikada nije mogla poteči. A plavkasto zelena Neretva kao grabljiva životinja za njom, sve dalje i dalje, tako da se moglo još danima, sate daleko u Blatu loviti neretvansku pastrmku boje laksa.
Onako kako su to tada vidjeli Stambolci, čini Krupa uvijek u jesen i ponavlja često nekoliko puta u proljeće. Iz dana u dan sjedinjuje ona oba Blato jezera u jedno jedino, koje zalazeći duboko u ravnicu, ostaje tako pola godine, ili najmanje od Sv. Lucije do početka aprila, po računanju seljaka, sa površinom koja čas raste čas opada. Ako opadne visoki vodostaj Neretve, vrati joj se tada Krupa ponovo, često već i nakon nekoliko sati.
Muslimani iz Višića i katolici iz Dračeva voze se Krupom uzvodno, u svojim trupama, to su mali ravni jezerski čamci. Njihovo područje je donje južnije Blato sa jezerom Svitava, dok pravoslavci kao i katolici vladaju sjevernijim rubnim selima Klepci i Gnjilišta gornjim močvarnim zemljištem sa velikim jezerom Derani. U blizini onih mjesta leži i kupa Kara-Otoka (”Crni otok” do kojeg se lako dođe iz Čapljine, sa čuvarskom kućom za lovce gornjeg Blata. Nema baš mnogo porodica u kojima se nasljeđuje poznavanje vodenih puteva kroz prašumu od trske sa jedne generacije na drugu, jednako njihovoj iznimnoj vještini i smjelosti u lovu i ribolovu.
Rasni ljudi, ovi Grabovci, Šarci, Čavaljuge! Otmjena visoka stasa u prekrasnim šarenim hercegovačkim narodnim nošnjama, širokih ramena i uskih bokova, oštrih inteligentnih ptičijih lica, tamno smeđe pocrnjelih. Njihov sav smisao života je Blato. Oni od njega uzimaju sunce i vodu: oni su zato njegovi gospodari i ko na Blato dođe, kod njih je u gostima.
Čučeći na podu uskih trupa, dvijema osobama poprilično opterećenim, vidiš najprije močvarne obale, na kojima štuke uživaju u jutarnjem zraku. Postepeno obale tonu sa pratećim muljevitim tlom u vodene površine pune jako zelenih vlati. Na velikom prostoru tu su još u proljeće i žuti šušteći stručci trstike koje nadvisuju cvatne kitice visine čovjeka. Iz spleta korijenja trstike izranjaju ostrva. U sve gušći metež zapletenih vitica lopoča ”Jaruge”, te često vještački načinjenih ulica i uličica uvlači se Krupa u jakim zavojima. Krčite li odsjecanjem put kroz ”Jarugu” čas vam u susret dolazi čas odlazi voda koja teče. Velike vrbe visoke i vitke poput platana, šire svoje grane nad valovima. Velike ribarske mreže su tu razastrte za sušenje. Mreže se ovdje uvečer spuštaju. Za ova lovišta su vezana svojevrsna prava posjedovanja i korištenja, kao i na zemljište i tlo pod njima, koje ljeti isušeno bude zasijano kukuruzom i sirkom. Muškarcima Blata lov na ptice močvarnih jezera sladi polovinu njihova bitisanja, a drugu polovinu ribolov. Na jegulje, prirodno. U vrijeme kada se ove ne zadržavaju u Blatu zadovoljavaju se Žutkom, travarkom i kako se sve ne zovu podvrste šarana; ali prava riba je za ljude Blata samo jegulja. Ne samo zbog toga što je mogu dobro unovčiti u već godinama u Čapljini podignutoj fabrici konzervi jegulje, koja sada za neko vrijeme radi u Makarskoj u Dalmaciji. Jegulja kao biće, tajanstvenost njezina bića, njeno iznenadno pojavljivanje i nestanak neprestano ih zaokuplja. Odavno već slute ono što je prije 10 godina srednjoj Evropi bilo potpuno nepoznato, da je jegulja riba dubokih mora. O neobičnim preobražajima kroz koje ona prođe prije nego postane ono što cijene, još ne znaju mnogo. Poslije Danske gdje u svom sićušnom izvornom obliku započinje svoje putovanje, može se uloviti, katkada osobito nakon jakih oluja, oblika poput lista oleandera, a tek u Jonskom moru postaje upola jegulja ovdje uobičajena, onda ona traži slatku vodu posebno Neretvine močvare, da bi se nakon nekog vremena dobro uhranjena vratila dubinama mora i tamo mrijestila. Kao lovac poznat u širim krugovima uvaženi inženjer Otto Kraut iznosi iznenađujuću konstataciju, da se jegulje kreću uzvodno u Neretvi i uprkos njenim bujicama i virovima stignu do izvorišta Glavatičevo. Bosanac Vejsil Čurčić, koji je upravo dao radove vrijedne hvale o primitivnom lovu i ribarenju u Bosni i Hercegovini, upravo sada istražuje u koje godišnje doba i u kojem razvojnom stadiju jegulje započinju svoje putovanje iz okeana u neretvanska močvarna jezera i natrag, istraživanja koja ljudi Blata dobrovoljno podržavaju svim svojim znanjem. Po njima jegulje donose na svijet žive mlade, i oni razlikuju muške od ženskih po obliku glave. Poznaju njihov raspored dana, njihov ukus, i njihove osjećaje. Ako Široko donosi kišu, onda one pružaju radosno hiljade glava iz vode u mirnom Drieno-zaljevu u gornjem Blatu; ako je hladno zabijaju ih duboko u muljevito dno. Jedan lijep primjer su u stanju i da opjevaju. ”Ohh” kaže Mato Ljuban ushićeno ”jegulja novijeg vremena – zlatnožuta i dugačka kao ja, – u raju moje oči neće ljepšu ugledati.” a tek kako ih znaju obraditi! Jedan oštar rez odvoji vrat, a onda povuku jednim trzajem neprobavljivu kožu, onako kako se skine rukavica, našto onda ukusno nježno meso na štapiću roštiljaju iznad otvorene vatre. Sa lovom mogu započeti samo u sretne dane, petkom ili nedjeljom. Samo utorkom nikada, jer da je to ozloglašeni nesrećni dan. Tada će u mrežu ući bijela jegulja (Albino) i ovu treba pustiti, inače ćeš najduže pecati. A i sa puštanjem ne ide tako jednostavno, kako o tome svjedoči Alija Repeša. Njemu je jegulja iz vode doviknula: ”tvoja sreća da me nisi ispustio ispod, nego iznad vrše”. Ne donose ni sve Jaruge sreću; svaka ima svoje ime i priču, ali Blato u cjelini je sretno. Rijetko ubija, donosi blagoslov i zaradu, i ne poznaje žene. Ovdje se muškarci Blata osjećaju jaki i junaci, samo ovdje. Mustafa Rođo koji je caru u Beču svoje odslužio, ljuti se, kad ga pitaju, da li mu se tamo svidjelo. ”Štaa, nadugo i naširoko nigdje močvare, nema like nema jegulje – samo kuće, kuće! kako se tamo može živjeti?”
|
I.H. Fischer: Ruševine u Hutovu, 1909.
|
|
Po svojoj opskrbljenosti ribom ne pokazuju oba Blata nikakvu bitnu razliku. Drugačije je sa ptičijim svijetom. Za ove je donje Blato ostava za hranu, gornje Blato mjesto gdje se legu. Donje Blato, koje kao i donje možeš oploviti trupom jedva za jedan dan, postepeno postaje kopno zahvaljujući potoku Svitava koji dolazi sa jugoistoka iz jedne survine; njegova voda je toplija i pokazuje manje dubine od gornjeg Blata. Doduše vide se na stjenovitim strminama uokolo markirane visine vode znatno visoko, ipak, obično je ovo jezero Svitave okruženo širokom pojasom močvarnog tla, u kojem je za ptice koje dolaze preko grebena Ostrovo uvijek postavljena trpeza. One ovdje nalaze enormne mase ptičijih mladih, ribe, vodene zmije i nježne vrste divljeg hrena. I obilje vegetacije močvarnog jezera obuzdava se ljeti obrađivanjem površina Blata.
Drugačije je u gornjem Blatu. Tamo se jezero napaja samo podzemnim vodama i leži gotovo nepromijenjeno tokom čitave godine u svom kamenitom koritu.
Moćni kao i samo jezero su i njegovi odvodni tokovi koji sa svojim nebrojenim rukavcima nikada na sasvim misteriozan način ne dozvoljavaju Rakitnici ulaz u jezero Derani. Ovdje stoje miljama daleko u vodi prašumski ostaci aspena, bijelog jasena i ambijentalne vrbe zamršeni, trskom trščikom i bujnom vodenom travom. Korijenje i trstika upliće se u nekoliko metara debelu rascvalim cvijećem ukrašenu prostirku, koja se poput plovećih livada uvlači u otvorenu vodu, a čiji rubovi se ljuljajući uranjaju u vodu kad na njih staneš. Na ovom opasnom tlu često stoje pod visoko naraslim vrbama kolibe od trske, koje služe kao zaklon za lovce i ribare i koje podsjećaju na djetinjstvo ljudskoga roda. Odavno bi već Rakitnica preplavila cijelo jezero, kada joj se to ne bi branilo sjekirom i vatrom. Nikada umorni, obaraju i pale seljaci u Rakitnici labirint od hodnika i usjeka, kroz koje tamna voda gleda gore. Kao u indijskim džunglama vijuga trupa između poput zida visoke oštro nazubljene trave Mariske, čije se kitice gore zatvaraju kao krov. Ovaj metež u kojem zalutali stranac dopadne propasti, bili su prije skrovišta za medvjede i šakale koji su sa poluostrva Sabbioncello (Pelješac) prodirali u lovu na jagnjad. Oni su nestali sa prašumom, koja je još od pamtivjeka sa sada ogoljenih kraških strmina uranjala u jezera. U donjem Blatu prevladavaju brijestovi u gornjem hrast. Stariji lovci mogli su se u trupama pod sjenovitim krošnjama prikradati divljoj patki koja se leže u šupljim glavama bijelog brijesta i vrba. Hutovo se nikada ne smrzava i zbog toga je ono mnogo tražena zimska stanica za ptice selice iz svih zemalja. Pri jednom pucnju polete čitavi oblaci divljih patki, čaplje, kormorani, da bi u strašnom spektaklu odmah ponovo spustile. U džunglama se vidi gnijezdo do gnijezda od površine vode pa do u granju drveća, gdje se legu patuljaste ptičije vrste. Šta sve tu u ogromnom mnoštvu cvrči, žamori, zviždi, pliva i roni opisuje poznati ornitolog Otmar Reiser u završnom tomu glavnog djela koje se pojavljuje kao ”Ornis Balkanica” (Wien Holzhausen). Mnogostruki ptičiji život u Hutovom Blatu je već prema godišnjem dobu vezan za određene faze i nudi stalno promjenjene slike koje se mogu upoznati samo dugogodišnjim posmatranjem.
Sve što muškarci Blata poznaju od muške sujete, vezano je za ptice močvare. Sa zadivljujućom oštroumnošću prepoznaju sve vrste i podvrste, za koje imaju sasvim sigurne narodne nazive. Da mogu sve oboriti, i kad je toliko udaljeno, da se ne bi mogli vidjeti kljun i oči, kako to propisuje staro pravilo, neće nam puno kazati. U šta se razumiju, pokažu tek kad ispred sebe vide strijelca kako sjedi, a oni ga vode. Najbolje je kad se više trupa sastave u ”Batariju”, gonički lov. Tada su oni samo oči i uši. Kao da imaju čelične opruge u zglobovima čas se uspravljaju čas saginju, nečujno se služeći kratkim ručnim veslom. Brzinom strijele trupa siječe valove, munjevito izvodi svaki pokret, koji je potreban strijelcu. Od ovoga se pak očekuje da svoj dug oduži, jer za svakog vođu trupe je stvar časti, ako njegov strijelac ima najveću daljinu. A kad divlja patka bude pogođena a do koje se ni na koji način ne može doći, i kada jedan ili drugi zbog toga ugrozi svoj život, tada i sam odmjereni Musliman na iznenađujući način izbaci najteže psovke precima i praprecima ne savjesne ptice.
|
I.H. Fischer: Hrasno, seljačka kuća, 1909.
|
|
Jedan ”Kef” na Londži u najjužnijem kutku Deranskog jezera vrhunac je vožnje Blatom. Ruine male lovačke utvrde koja se može braniti, uokvirene zelenilom lipa, zalijepljene na stijeni. Jedan čuveni Rizvanbegović predao se ovdje u osami užitku neometanog poniranja u slobodnu netaknutu prirodu. Trupe se zaustavljaju pod prastarim džinovskim drvećem, koje je samo praznovjerje poštedjelo sjekire. Pod ”poput voska” bijelim stjenovitim pločama izvire pitka voda. Ovo je ”najlakše” od brojnih izvora gornjeg i donjeg jezera ”bona voda” i ne dovodi nikada – bolesnu vodu. Događalo se u rijetkim slučajevima da otrovana voda struji iz kamena, tako da na velikom prostoru ugibaju sve ribe čak i same jegulje. Za ovu pojavu ne znaju ljudi Blata objašnjenje, iako inače o nadolasku i odlasku voda postavljaju veoma zamršene geološke teorije. Da je pak na mjestu Deranskog jezera nekoć stajao veliki grad u procvatu, o tome se izjašnjavaju podrobnije. Njegovi stanovnici su postali usljed bogatstva tako oholi, da je bog odlučio da ih kazni. U odori siromaha došao je Isus – ili je to bio Muhamed!? Muslimani i kršćani gledaju jedni u druge pitajući se, sa sumnjom, dakle nešto veoma sveto je došlo i tražilo komad kruha. Dali su mu, ali ne iz ruke nego mu gurnuli nogom. Tada Svetac ode do jedine pobožne udovice u gradu i pozva je da sa njim i svojom imovinom pobjegne na Rovac, ono sedlo stjenoviti rt koji odvaja močvarna jezera.
”I jeste to blagosloveno mjesto”, misli Salko, ”prekrasna promjena. Koliko sam tamo pataka oborio”…
Samo što su stigli do gore, a ono se uruši. Grad je potonuo u dubinu i jezero se podiglo. A gore na vodi plivale su željezna grebena (grabljače), koje je žena zaboravila da ponese. Naravno, neizmjerno blago leži dolje. Kako bi se do njega došlo, zna sniježno bijeli kralj zmija koji se prije nastanjivao u blizini Londže – Born. Jedan srčan momak ga je ulovio, stavio ga u burilo za vodu, kakvo žene nose na leđima preko goleti, i uskočio u trupu. Dok je tutnjalo u burilu, kretao se velikom brzinom jezerom, kroz Rakitno – ništa nije koristilo. Zmije su ga pratile, jurile su i zujale zrakom, da se sunce pomračilo i momak bio prisiljen, da burilo baci od sebe. Ono je palo na Džinavicu, onaj komad krša odvojen od kraja Ostrova, usred močvare, oko čijeg se oleanderovog grmlja mota klupko smeđih guja i poskoka.
Od tada je Londža propala, jer nakon zalaska sunca tamo više nije dobro boraviti. Ima mnogo toga jezivog, ne zna se tačno šta je to. To dolazi od vode, ako se duže oklijeva. Tada izranjaju uokolo blijeda lica, sa bijelim turbanima oko upalih vijeđa…
Sunce zalazi. Trupe žure po jezeru. Sasvim gore u stijeni podiže se lako zujanje i treskanje, kao kotrljjuća lavina. Proljeće na sjeveru. Poput grabljivice sruči se dolje tjerajući lake čamce pred sobom. Jezero se visoko zatalasa, a naokolo plešu bijeli vrhovi od pjene. Veslaš šuteći, napregnuto dok ponovo iz jezera ne izrone vrhovi trstike. Ljudi se plaše gole vode, jer ”hrabrost bez opreza je čista ludost”. Treskajući se trupe voze kroz žutu trsku. Sve podrhtava i pleše na prostranoj vodenoj površini – vitice lopoča izranjaju i uranjaju, sve se vrti ukrug, ostrva, visoko drveće sa ribarskim mrežama koje vijore, a samo se trupe čine nepokretnim. Vazduh prožet ledenim dahom bure je jasan kao kristalno staklo, prožet punim crvenim sjajem, koji iza stjenovitih brda na zapadu dolazi sa mora. Još sate treba veslati i trupe lete kroz jaruge, da stignu do Krupe, dok i ona ne pobjesni usljed bure. Rumenilo konačno tu leži sa Đinavice, a podmukla igra sa krivudavim tokom rijeke započinje nanovo. Usljed bujice otrgnuti sa dna, izranjaju rizomi, korijenje u valovima koji brbotaju, a ispod izgledaju poput savijenih krljuštavih zmajevih leđa.
A Vi ne mislite da bi i plemeniti trsovi sa rubova blata mogli stajati na neki način u vezi sa demonima i plivajućim turskim glavama?!!
I sada ispričaše muškarci Višića još jednu priču. Svi zajedno. Poput veza svjetlucavim svilenim koncem. Čamci su se borili svaki za sebe sa različitim vodenim strujama, čas se približavajući čas se udaljavajući po širokoj rijeci; ipak je tok misli jednoga uvijek nastavljao drugoga. Tako su prigušeni mirni glasovi dolazili uvijek iz nekog drugog pravca, kao da se pripovjedač čas približava čas udaljava.
”… Vino je također jedno od mnogih vrata na koja se uvlači grijeh. Nama ljudima iz Višića kao i svim Muslimanima je ono zabranjeno, ali nije uvijek bilo tako. U stara vremena kada su ljudi uvijek međusobno ratovali, ljudi su pili vino. I mi ovdje. A odonda prije četiri stotine godina, možda je bilo i više – ko to može tačno znati dođe slavljeni sultan u zemlju, i svima koji su slijedili Muhamedovo učenje – vino bijaše zabranjeno. Samo se ljudi iz Višića nisu htjeli tome povinovati. Tako im je bilo dozvoljeno četrdeset drama, (otprilike osmina litra) od jednog do drugog zalaska sunca, samo nisu smjeli piti vino neposredno pred molitvu. Ipak ne znamo šta su naši oci radili i šta je nama bilo suđeno. Velika zabrana se lako održi, ali je teško malu ne prekoračiti. Oni su dakle pili stotine godina vino i bili dobri Turci. Ali sve na zemlji ima svoj vijek.
Tada je jedan pobožni čovjek iz Azije pomislio, da je za ljude iz Višića vrijeme da prestanu sa vinom. I opet oni nisu htjeli, jer teško je u malom mjestu zavesti jedan novi običaj. Zato je veliki hodža došao lično ovdje, otprilike prije stotinu godina ili i manje. Tada je u Višićima bila kamena kula koja je pripadala jednoj bogatoj udovici. Ova je sebi domamila Hodžu i dala mu da bira: ili će ubiti dijete u kolijevci ili popiti oku vina, ili provesti noć sa njom. Tada je pomislio pobožni, da je vino ipak najmanji grijeh. I kada je popio vino, popio je još jednu oku i još jednu. Potom je ubio dijete u kolijevci i proveo noć sa udovicom… Tada su ljudi Višića ostavili vino…”
Udari bure postajali su sve žešći, tako da su se ogromni strukovi đurđevka u Jaruzi naginjali duboko prema vodi. Kako na zapadu tako je buknulo i na istoku. Daleko pozadi na gornjem kraju Blata upalili su strn, da bi preko godine dobili dovoljno mladih izdanaka trske za stoku. Čula se pucnjava i jauk ptica. Bura je prekrila čamce oblacima dima i gustom kišom pepela. Iznad pepeljastih zaravni, netaknuta kao pri stvaranja svijeta, i rastavljajući se od vode, uzdigla se, daleko u pozadini iza plavičastih krških lanaca moćna Snježnica, ”Schneeberg” ozbiljna i žarko crvena stremeći u blijedo nebo.
A oni rastežu nit dalje. ”… Vidite, tamo gdje je prije sunce zašlo, tamo je bila zemlja nevjernika, Austrijanaca – ovdje Turska. Sada je tamo stara Austrija, odje nova Austrija. A trebalo je zapravo drugačije biti. Naši pradjedovi su poznavali unuke onih ljudi, koji su stajali pod Bečom, jer tamo je bilo onih iz Višića i Gabele. Graničari – ti su uvijek najžešći. A tada je bilo još dozvoljeno piti vino, makar samo četrdeset drama na dan, a oko bijelog Beča, priča se, raslo je grožđe. Ipak ne znamo kako su se ponašali. Oni unuci su samo pričali, Turci nisu dovoljno žurili, da zauzmu Beč. Oni tako dugo nisu žurili, dok nevjernicima nije došao u pomoć jedan drugi vojskovođa. Ovaj se uplaši kad vidje tursku silu. Ničeg ljepšeg nije bilo pod suncem. Da bog nije volio Turke kako bi ih lako već bio uklonio sa ovoga svijeta.”
Strani vojskovođa se dakle plašio. Tada mu neko reče, neka puca u šuplji hrast koji je stajao pred kapijom, pa ako iz njega izleti zelena ptica, da će pobijediti Turke.
Zaista izleti zeleni djetlić i Turci bijahu pobijeđeni. Oni nisu najprije htjeli povjerovati. Na kraju su se spakovali i otišli odatle. Samo meso u kazanima moradoše ostaviti.”
”I da se to ne bi ponovo desilo, od tada mi graničari jedemo uvijek prvo meso, a onda juhu.”
”A jedan iz turske konjice zaboravi svoju zobnicu. Ova visi još i danas negdje u Beču.”
”A Bečlije rekoše: neka se sve zaboravi i neka Turčin ovdje kod nas sjedi kao naš dragi brat, ako zobnicu konačno donese čovjek iz one zemlje, u kojoj vode teku prema gore. (uzvodno)!”
Tada se diže Mustafa Redžo, isti onaj koji je svoje caru u Beču odslužio, i puštajući veslo povika napola ljutito napola plačno: ”Ali ja zobnicu zaista nisam nigdje vidio!” Veseo opuštajući smijeh razliježe se nad tamnom žuborećom rijekom i probudi malog, crvenosmeđeg crvendača u kupinovom žbunju na obali rijeke. On odgovori kratkim usplamtjelim klikom. A onda oluja stade. Činilo se da sve prelazi u jako ljubičasto. Kljunovi trupa škripe u pijesku obale.
Tada zamišljeni Ibrahim izgovori završnu riječ:
”Od pamtivijeka je bilo uvijek i svuda nešto, o čemu nisu znali svi ljudi. Ali uvijek su ljudi o istome zamišljali i to htjeli. Samo su to uvijek drugačije kazivali. Hiljade riječi za istu stvar! I sada kada u satima dokolice prepričavaš, nešto što si vidio ili čuo, ne treba se ničemu čuditi.”
|
|
Zadnja izmjena: 2006-07-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|