|
Njegova priča (II dio)
(neispričana)
(pretpostavljeni roman – početak)
Moram se vratiti negdje u osamdesete godine prošloga vijeka/stoljeća kako bih samom sebi mogao objasniti šta ga je vodilo ka sunovratu sopstvenog razuma, ali i života. Bio je uspješan doktor medicine u našem malom gradu. Sve dok se nije desio taj slučaj.
Naime, u situaciji kada se benzin dijelio na bonove i ulje na tačkice u zemlji općega rasula zvanoj Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, pravednici tadašnji dovijali su se na različite načine kako bi lažni san o bogatstvom omeđenoj kvaliteti življenja makar još malo ostao na horizontu nadanja. I Mehmed Džulbić je to radio. Iako je imao sasvim solidnu plaću (sada u bonovima) gradskog ljekara ipak mu je nedostajalo gotovine sve više i više.
Gotovine kojom je mogao kupovati odlaske u Trst u shoping, ali i u Dubrovnik da ne bi zaostajao za lažnim džet-setom toga vremena, zasnovanom na kreditnim čekovima i Viza karticama Jugobanke koje su kasnile sa naplatom i po dva-tri mjeseca. Ostatak čuđenja bi učinila inflacija. Elem, Dr. Mehmed je išao i u vizite. U okolna sela. I kod Muslimana, i kod Hrvata ali i kod Srba. A radio je nedozvoljene stvari. Zaista nedozvoljene. Tradicijom označeni prostori bivše Jugoslavije optočeni siromaštvom gonili su mladost sirotoga duha proleterskog da… pravi djecu… I to najviše po selima. A nije se moglo. Tada bi on stupao na scenu. Iako je bio internista radio je poslove (odnosno, barem pokušao) ginekologa. Radio je na pobačajima. Širom općine. Znalo se. Čim se u selu pročuje da ide Meho… nečija kuća je oplakala. I babo odnosno tata zove hećima da očisti kćer. Jer, zaboga, kako će svijetu u oči pogledati.
Jugoslavija se raspadala, baš kao i moralne vrijednost hipokratove zakletve koju je Meho položio krajem sedamdesetih godina na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Doktor bi stigao, onako suh i prosjed. Izdužen kao munara lokalne džamije odnosno crkveni toranj parohije odnosno župe i vezao: E, moj domaćine, nemoj se sekirati, brzo ćemo mi to… Sad će mala biti k’o nova. Samo da pogledam. A ja dok se raspremim, a ti pripremi 300 njemačkih maraka, znaš da dinare ne primam. Jadni domaćin bi samo odgovorio: Neka, neka, moj doktore, sad ću ja, sad ću… I trčeći odlazio u kraj kuće da bi donio traženi iznos.
Sve bi išlo kao po volji da Dr. Meho nije samom sebi presudio. Nikada mu nije bilo dovoljno novca. Rutina kojom je radio abortuse, vremenom se pretvarala u nešto što bi se moglo nazvati isuviše jednostavnim poslom, tako da je Mehmed počeo griješiti, a novca je imao sve više i više. Prvo je to bilo sa Milkom M., kćerkom lokalnog, ali moćnog mlinara ovdašnjeg.
Trudnoća je već bila ušla u 4. mjesec no Meho se nije dao zbuniti već je odmah prešao na stvar. Cijena je bila 500 njemačkih maraka i kazao im je da se ne moraju brinuti. Sve je uradio kako treba, ali je jednu sitnicu zaboravio. Za deset dana su novine iz Sarajeva na naslovnim stranicama pisale kako je Milka M. jedva uspjela preživjeti.
O čemu se radilo? Meho je zaboravio gazu u njoj. I, infekcija se stvorila. I na zlo bacila. Igrom slučaja, brat mlinarov je bio neka fora u Socijalističkom savezu pa su je hitno, po viđenju problema i bez kontakata sa lokalnim Domom zdravlja direktno odveli u Bolnicu Koševo u Sarajevo. Jedva je preživjela. Dr. Meho se nije osvrtao na to jer, zaboga, on je svoje uradio, a što je mlinar nije doveo njemu da dovrši posao, najmanje ga je zanimalo. No, ni mlinar nije želio da cijela općina priča o čemu se radi tako da je pustio priču kako se radilo o akutnoj upali slijepog crijeva pa je direktno odveo u Sarajevo. I Dr. Meho je išao dalje. Sve dok nije došao do Esme, kćerke imućnog zemljoradnika koju je napumpao jedan gradski džilkoš tokom njenog dolaska u grad jedne subotnje večeri. Gluho ne bilo! Da čuje selo kako je moja Esma trudna. Propao bih do Kine… govorio je njen otac, Edhem.
Naravno, Dr. Džulbić je bio tu da riješi problem. E, nije ga riješio već je, problematičan kakav je i bio, samo napravio još veći. Došavši u Edhemovu kuću i ponovivši svoje novčane zahtjeve krenuo je ka raspremanju svojih medicinskih instrumenata – kako ih je zvao. To je znalo dojmiti neuke seljake koji su gledali pincete, gaze i ostale trice i kućine koje se danas nalaze u svakoj kutiji Hitne pomoći. Međutim, u silnoj želji da namakne što više novca, Mehmed je zaboravio najvažniju stvar: sterilizirati medicinske instrumente. Ostalo je informacija za crne hronike. Dvadeset dana kasnije jadno dijete je umrlo zbog sepse dok je Edhem, ne mogavši izdržati bez svoje kćerke mezimice sam sebi presudio.
Sačmaricom u stomak. Lovačkom. A Dr. Mehmed Džulbić? Ni milicija ga nije mogla stići jer je pokrio sve svoje tragove. Njegova riječ protiv Edhemove i Esmine porodice. Iako su ga ispitivali do besvijesti u lokalnoj milicijskoj stanici, imao je alibi jer je Snježa, njegova ljubavnica (papiri za rastavu su mu već bili na Općinskom sudu) pod zakletvom tvrdila da on uopće te večeri nije izbivao iz grada.
Cijelo vrijeme je bio kod nje. A on? Onako rastresen i lukav, samo je ponavljao: Moja diploma mi ne dozvoljava da radim takve stvari. Ovo je zavjera onoga mladog Sabahudina, onoga nadri ljekara iz Sarajeva koji mi želi oduzeti praksu. Malo mu para, šta li?... ponavljao je neprestano, da bi država, koja to nikada i nije bila, povjerovala suludom doktoru i zaključila slučaj uz riječi suca kako je infekcija nastala kao proizvod ranije Esmine operacije… Zamislite. Upale slijepog crijeva?!
Dr. Mehmed je ostavio medicinsku praksu. Mislite zbog ovoga? Ne, ne. Zbog već dovoljno prikupljenih sredstava da pokrene privatni biznis. I to onaj što oduvijek želješe. Kafanski. No, rat je već kucao na vrata.
Nastaviće se…
Crtice iz nesvijesti (II dio)
bosanskohercegovačke
IV
Ponekad pomislim da je ovdje uvijek stolovala ptičja gripa. Samo je mirovala i čekala pravi trenutak sopstvene objave. I maligna oboljenja. I bruceloze. I… Šta sve ne… No, nikada se nismo upitali da li smo mi prostorom, vremenom i htijenjem predodređeni za tako nešto. Planina krvi!... Tamni vilajet!... Ne, dragi moji, mi smo samo jedno područje pretvoreno u laboratoriju bjelosvjetskih hoštaplera i domaćih izdajnika. A ti, zemljo draga, ne plači. I ovo će se zvati jučer. Ono dobro… jučer.
V
Izbori su i ove 2006. godine. Dekade prolaze a mi smo još uvijek nebuloznim predskazanjima optočeni. Ko će ove godine zatalasati mase? Ko će ove godine najbolji biti? Bosna i Hercegovina, izranjavana i izmorena suludim nakanama pastira svojih izdržaće i ove, ko zna koje po redu demokratske izbore. Samo ne znam do kada će izmanipulisana stoka što se narodom/ima zove i dalje unutar atara sopstvene krvi opstati. Ne, draga moja opozicijo, ništa vi niste bolji od vladajuće pozicije. Vi ste samo oni što svoju pobjedu imaju na greškama njihovim a ne na programima i željama svojim. Tješite se i jedni i drugi. I dalje će glasati za Vas, jer drugo, zaista drugo, nismo ni zaslužili. Mea culpa.
VI
Jasmila je Bosnu (a i Hercegovinu) odbranila… Grabavička… reče, svojim nemuštim pokušajem da bude bosanskohercegovačkim identitetom optočena, Charlotte Rampling u Berlinu, februara/veljače 2006. g. Naše prokletstvo je najviše u tome što samo u patnji najjači jesmo. I silovani i ubijani i mučeni i gladni i žedni. Bosna i Hercegovina je i ovaj put na pijedestalu poštovanja i žaljenja. Već sutra će, bude li trebalo, ponovo biti na operacijskom stolu surovih nakana. Hvala ti, Jasmila. Zbog djece moje.
VII
Mojoj kćerci je danas rođendan. Dvanaesti. Dok mi sin putevima studentskim hodi. Eno ga u Sarajevu gdje se studira a ne uči, kako veli njegov dedo a otac moj. Sarajlija. Osjećam li se starijim i iskusnijim? Ne, samo umornim jer znam da ću i ja uskoro putevima predaka krenuti. I ostaće riječ da odjekuje. U mislima djece. Ne okreći se sine (a i kćeri)!
Sabahudin Hadžialić
05.03.2006. g.
Književnik i freelance novinar
|