|
Putopis Gdje vode teku prema gore objavljen je kao feljton u Bosnische Post (Bosanska pošta) – organ za politiku i privredu, koji je izlazio u Sarajevu od 1884. – 1918. godine na njemačkom jeziku. Objavljen je pod naslovom Wo die Wasser aufwärts fliessen u brojevima od 31. jula i 1. i 2. avgusta 1911. godine. Donosimo ga u prijevodu prof. Enise Simić.
O autorici Mileni Preindlsberger-Mrazović pisali smo opširnije u
Mostu broj 84 (173) april, 2004. str. 28-31.
|
|
Kod Čapljine ”mjesta čaplji” Neretva izlazi iz svojih klanaca koje je usijekla kroz hercegovačke stjenovite planine. Uzdrhtala zastaje, svikla na pobjede u svome toku, pred iznenadnom slobodom, kojoj je težila u teškim borbama, pa kad joj iznenada nestanu njeni klanci nesigurno dodiruje svoje obale. Na jednoj prostranoj zaravni, ”Gabeli” leži sunčano zlato juga, okruženo sivim kamenim masivom, koje kao da se iz iskonskih dubina penje u sivilo neba. Usamljene, jalove stijene, pusti, jedan na drugi naslagani, naborani, izjedeni blokovi krečnjaka, tvrdi, bijeli kameni front pun jama i niša, koji se u kosim slojevima penju do usamljenih pustih iskomadanih zaravni planinskih vrhova. Sumorni krug zatvara pred nama na zapadu na krajnjem poprečnom bedemu Dinare visoko zgrbljena ”žaba”. A iza nje osjetiš more. Svojim dahom prolaze Gabelom i mirisi koji u proljeće struje iz balzamičnog korjenja i cvijetova, koji izbijaju iz svih pukotina u kršu, mirisi koje ne poznaje siromašniji sjever. U zraku koji treperi od proljetnog sjeverca sve zuji i lebdi. Odmjeravajući snagu, stoji moćni bjelorepi štekavac između srebreno svjetlećih jata revnih galebova. Patuljasti kormorani vrcaju uokolo poput crnih križeva, kamenjarke lepršaju. Uz promukli krik plove divlje guske u pravcu domovine vječnoga snijega a na pješčanim nanosima Neretve loveći stoje, prve sive čaplje.
Ono što škrta neljubaznost kraške prirode uskraćuje svojim visinama krutim od đavoljeg trna, ovdje im leži pod nogama. U bogatoj raskoši voda izvire odasvud. Stijena i voda: pojava koja je vezana samo za krševite predjele. Odmah ispod Čapljine Neretva prima odjednom dvije rijeke: tajnoviti Trebižat, koji katkad sasvim nestane sa zemljine površine, izranjajući zatim ponovo iz nježno omeđenih sjevernih kraških brda pa se oklijevajući šunja u puste ravne kamene doline, i Bregavu koja se strmo spušta iz južnih visina. Po obilju vode ove rijeke se ne vidi kratkoća njezinog toka. Iznad njenog ušća okruženog lovorom proteže se jedna turska građevina, koju je već 1517, po tome prije čuvenoga mostarskog mosta, dao sagraditi Sandžakbeg u Bosni, Mustajpaša. Hotanjsko brdo koje se ovdje uguralo je jedino hercegovačko stanište planike (divlja maginja) koja je autohtona samo uz more. I kamenito korito Bregave pokazuje strogo mediteransku faunu i floru. Njene strane udomljuju velike kolonije bjeloglavog strvinara, i nekoliko parova rijetkog plemenitog sokola, koji su nekoć doneseni sa Levanta do Brabanta – onaj specijalitet Dalmacije i Hercegovine, koji su begovi Stoca iz ponositog plemena Rizvanbegovića još do nedavno dresirali za lov – a sa roga stijene visi karakterističan morski grozd sa svojim koraljno crvenim bobicama.
Skupljajući svu ovu vodu, umorna Neretva traži neki oslonac na sjevernom kraju dok ne dođe do kamenog masiva koji zatvara nizinu. Oko njega izvodi svoj posljednji zaokret. Gore leži mjesto Stara Gabela.
|
Mehmed Zaimović: Vrijeme poslije vremena, 2003.
|
|
Kao nekada, i sada nadzire pejsaž po njoj nazvan, iako je promjenjena vremena na to više ne obavezuju. Jedan urušeni zid utvrde obuhvata u jednu grupu kuće slične nenaseljenim, pokrivene kamenim pločama. One izgledaju kao da tu stoje od pamtivijeka, a samo propisana prozaičnost velike školske zgrade sa jarko crvenim krovom i zgrada stanice čine potrebne ustupke novom vremenu. Kao i nekada antička vratolomna staza za tovarne životinje mora sada i delta Neretve tražeći sebi put, savladati Gabelino – uzvišenje. Odozgor se tek vidi daje potez Čapljina – Gabela samo kraća strana jednoga ogromnog, potpuno ravnog pravougaonika, u koji se na jugu strmo spuštaju moćne kraške ploče kosih ivica. Sjevernu dužu stranu oblikuje kamena barikada Bregave, južnu čini bedem prema morskoj obali, na čijim se bočnim stranama ucrtava željeznička pruga koja vodi od Gabele prema Dubrovniku i Boki. Na užoj strani suprotno toku Neretve odašilju kraški masivi sa oštrice vrha stijene ”Ljutomir” jedan istureni greben pravo u sredinu nizine, nazvan Ostrovo. Sa njegove obje strane bljeskaju se dva jezera. Ona kod visokog vodostaja teku zajedno, kao što se i tamo u svijetu ostrva Jadrana, izdižu iz zemlje brda, tako se i hrbat Ostrova diže iz vode koja ga oplakuje u obliku potkovice. Ustvari jezersko područje prema vani u pravcu ravnice Gabele grli jedan široki pojas močvara: grandiozan vodeni revir sa krasnim slikama vegetacije, koja u špici ljeta ide do subtropske bujnosti u kojoj vlada, na našim prostorima po svojoj mnogostrukosti jedinstven ptičiji svijet. Beskonačno isprepleten metež vodenih tokova sjedinjuje se konačno u moćnoj rijeci Krupi, nasuprot Staroj Gabeli, sa Neretvom. Ovo misteriozno močvarno-jezersko područje je Hutovo Blato, domovina u prastarim narodnim pjesmama opisane zlatokrile Hutve – ptičijeg kralja (Utva zlatokrila). Od ušća Neretve, ustvari od Gabele, odvojeno je Hutovo Blato jedva primjetnim uzvišenjem tla nazvanog Višići, koje leži samo 4 metra nad morem.
Nakon snijegom obilnih zima dešava se ponekad, da jaka martovska promjena dovede iznenada do topljenja snježnih masa nakupljenih na visoravnima hercegovačkih Alpa. Prividno, one nestaju bestraga. Kruta i suha stijena je opet tu. Ipak dolje u Blatu i na rubovima Gabele otvaraju se tajni i otvoreni bezdani, ponori i bljuju često tako dugo ledeno hladne vodene mase, dok Neretva zajedno sa Blatom ne prekrije čitav pravougaonik do gore prema Neretvinim klancima, jednom jedinom neprekidnom jezerskom površinom. Visoki nasip ceste koji se proteže od graničnog grada Metkovića do ušća Bregave prema Mostaru sa svoj im mnogim širokim otvorima vodenih propusta, nadvio se kao tanka traka iznad pejsaža. Nigdje zelenog lista, ptice, koje plašljivo odlaze, samo voda, kamen i metalno sivo nebo iznad. Ipak se to ne vida previše često, jer obično kod visokog vodostaja, pliva slično velikom listu na vodi i naselje Višići. Jedno muslimansko seoce okupljeno oko džamije, pored koje u slikovitoj kućici dražesni, ozbiljna malena muslimanska djeca po uputama hodže stroga pogleda ponavljaju molitve na arapskom.
Planinski borovi glatke kore, stare topole i dudovo stablo razastrli debeli zaklon od ljetnjeg sunca, pod kojim se vitke, upola pokrivene muslimanke sa blistajućim nakitom na glavi, nečujno kreću tamo amo između kamenih kuća pokrivenih trskom. Jedna neprobojna živica od crvenih cvjetova kupine i grmlja šipka te vriježa zloćudnog Smilaxa štite Višiće od svakog znatiželjnog pogleda. Što se više proljeće približava utoliko se više iz dubina izdiže bogata crna zemlja iz vode. Ona daje slatkasto mirisni duhan i crno taninom bogato vino. Na međama ruzmarin, smokvina stabla, pistacije i Ailanthus.
I možda i može biti da se za ovaj pejsaž misli daje Skilaksovo jezero ”See Skylax”! Stari su tačno poznavali prednosti ”Narona” kao jedinog vodenog toka Jadrana sa otvorenim ušćem. Pored ovoga u obzir nisu dolazile rijeke kratkoga toka Drim i Bojana sa svojim jakim vodenim strujama. Po Neretvi su plovili još starogrčki trgovci na udobnim jedrenjacima. ”Prije svih bijahu Grci” priznaju zamišljeni žitelji Blata kao iz nekog mračnog sjećanja. Bogat komercijalni život ovdje su probudili Rimljani. Jedna od njihovih cesta čak i sa izuzetnom odvažnošću vodi odavde dalje kroz velike klance Neretve, u koje se od tada tek još samo željeznica ponovo usudila. U jednom često citiranom opisu obala Sredozemlja ”Scylacis Caryandensis periplus” iz vremena između 400 i 310 godine p.h. stoji otprilike ovako: ”… ulaz u Naron nije uzak, jer do mjesta gdje se trguje, koje leži od mora 80 stadija uzvodno, mogu saobraćati galije sa tri vesla i teretni brodovi. Stanovnici su Manihejci, jedno ilirsko pleme. Dalje prema unutrašnjosti od trgovišta leži veliko jezero dužine 120 stadija. Iz ovoga jezera ističe Naron… Ovo trgovište je zapravo Narona u ruševinama blizu današnjeg sela Vid u delti Neretve i šta bi drugo moglo biti jezero nego Gabela sa Blatom. Šta je inače moglo autora tako dojmiti, da nam o tome priča nakon hiljade godina?!
To sa stadijima svakako nije tačno i mnogi traže ”See des Skylax” dublje u unutrašnjosti kod Mostara, gdje ga je ipak još teže naći.
Bogata rimska trgovačka naselja svugdje su privlačila sva plemena Hercegovine, od starih Ilira do Slavena. Koliko doseže istorija, priča o drskim piratima koji su dolazeći niz Naron poduzimali svoje upada do Italije i Grčke. Njihovo najbliže utočište je bilo u klancu Neretve na jednoj strmenitoj padini prionuli grad u kamenu Počitelj, preko puta luke Dretelj na Neretvi.
Sa ovim se dovodi u vezu utvrđeni Lug u unutrašnjosti, kojeg su Rimljani koristeći jedan lijepim zelenilom uokviren dio obale između Čapljine i Gabele pomakli u Neretvu. Kao iz davno minulih epoha dozvan i ponovo se uzdižući, penje se iz zemlje castrum – utvrđenje, mjestimično do visine kata. Natpisi i pečat na cigli saopštavaju, da su ovdje bile smještene kohorte iz najudaljenijih dijelova rimskog carstva. Željeznica obilazi Mogorjelo u jednom tijesnom luku, tako da putnik može vidjeti čitav logorski poligon sa propisno postavljenim prostorima za posadu i komandu, kao i štale. Još prije deceniju sve je ležalo zatrpano debelim slojem humusa, na kojem je uspijevalo najbolje vino cijelog područja. Slučajnost je dovela do otkrića castruma, čiji je otkriće također bilo zasluga istraživača rimske kulture u Bosni, učenika sa Berdorf-a Dr. Karla Patsch-a. Mogorjelo je najbolje očuvan rimski logor-stacionar koji je poznat i pobuduđuje interesovanje cara Wilhelm-a u tolikoj mjeri, tako da je moguće da želji da ga razgleda neće još dugo moći odolijevati. Mi se tome želimo barem nadati. Za jednu kolekciju fotografija Mogorjela car Wilhelm je uzvratio poklonom Salburg fabrike Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Ipak kako je na tako frekventnoj saobraćajnici smješten castrum mogao biti zaboravljen?! Istoričari svih vremena zdušno su nas ostavili u nejasnosti o događajima u donjem toku Neretve i obližnjeg obalnog poteza, ma koliko god su se ovdje – govoreći sa Moritz-om Hornes-om odmjeravale velike sile. U antičko vrijeme su to bile flote Cezara i Pompeja; u srednjem vijeku Đenova i Venecija; kasnije Turci, sa savezničkim papsko-španskim venecijanskim oružanim snagama, i na kraju na početku prošloga stoljeća ponovo Rusi i Francuzi. Kada je Austrija postala sretni nasljednik Republika Venecije i Raguze, pripao joj je tok Neretve do ušća koliko je bila plovna za parne brodove, dakle do Metkovića. Ali jedna turska carinska granica bijaše postavljena u Staroj Gabeli, koja se u srednjem vijeku nazivala Drijeva. Mjesto je bilo prije ovoga i venecijanska carinska postaja, odatle naziv ”Gabela”. Turci su mjesto nazvali Eski (Stara) Gabela. Oni su oborili Markovog lava iznad velike kapije i postavili se ovdje kao straža protiv uvijek iznova nadirućih sila zapada. Ovdje su htjeli držati granicu između Evrope i Azije i zato su dali lokalitetu sa više naziva još i oznaku ”polje vjere” – sede Islam. Pomorsko piratstvo su potukli veoma snažno. U Gradu od kamena – Počitelju ugnijezdilo se tursko ratničko pleme ”Gavrana”, koje je kako narod priča, ovdje došlo preko Janok grada (gavran na mađarskom). Kao kapetani, dobitnici sultanovih lena , zavladali su čitavim okruženjem.
|
Mehmed Zaimović: Vrijeme poslije vremena II, 2003.
|
|
Trgovina sa primorja prema unutrašnjosti postepeno je opadala, jer Turci nisu voljeli ceste, koje su izvana ovdje vodile na njihovo područje. ”Čuvajte se takvih ugodnih cesta” važilo je, jer ”one će uništiti vaše gradove…” Samo su još jedrenjaci plovili dalje uzvodno do Neretve do vremena okupacije, upravo toliko dugo dok i posljednji izdanak ogromnih šuma, koje su nekad pokrivale kamenjar, nije bio oboren i izvezen. Nepravedno se uvijek žali na Rimljane i Venecijance, da su ovdje uništili šumu. Zar se ne sjećaju i mladi od naših savremenika, velikog šumskog fonda na sada oronulim lenima, na kojima se usljed nastajanja pašnjaka stiješnjena čak i mladica drveta kljakasto sapliće. Sadašnja oskudica drveta ostavlja našoj generaciji da s mukom iskopava ostatke korijenja moćnih hrastova koji se još nađu između kamenih blokova kod Čapljine.
Na mnogo prave romantike proslavljenog turskog perioda podsjećaju i kule, kamene kule, koje posvuda uokolo stoje poput sive sablasti. Kvadratne osnove izvedene od kamenih blokova majstorski obrađenih od strane hercegovačkih majstora, penju se u mnoštvu bezobličja više spratova u visinu, sa cvijetnim granama ispod prozorskih otvora. Tu pored je niska građevina pogodnija za življenje u mirnije dane a uokolo naravno zid. Divlje priče idu još uvijek od usta do usta o nekadašnjim gospodarima tih kula, koje je narod jednako mrzio koliko im se i divio, bijahu neograničeni zapovjednici svega onoga što je ležalo u dometu njihovoga deferdara (puška damaskija). Jedna dobro očuvana mala utvrda ove vrste, ona bega Bašagića, leži sa svim što uz nju ide, pored po svojim borbama protiv Crnogoraca čuvenog katoličkog sela Dračevo, ”Dornenort”, na krajnjoj izbočini lanca stijena, koji Blato omeđava sa juga. Duboko dolje u podnožju uzvišenja sa tvrđavom upravo se ulijeva bogata vodom tamno zelena Krupa u zaljevu strmih strana obraslih bršljanom i prekrasnim tutivicama. Na jednoj stijeni koja ulazi u vodu stoji okrugla venecijanska stražarnica ”kulina”. Jedan pastir smjela pogleda koji se preziva Consul i sa svojim se kozama za opkladu vere po zidinama, pokazuje sa nama nejasnim zadovoljstvom na mali portal kroz koji su nekadašnji vlastodršci bacali u Krupu nepoželjne osobe sa kamenom o vratu. Gradonačelnik Dračeva, Philip Schumann ili Suman, kako se potpisuje, vedar plavook, plave bradice vitka stasa i finih crta hercegovačke majke, čiji je predak nekoć došao preko mora, možda kao Maroder, zaostali vojnik iz vojske cara riđobradog, potvrđuje na neki način u zvanju vršioca vlasti, ono što Consul govori: i Krupa je ona rijeka o kojoj znaju u samom Stambolu i još dalje u stranim zemljama, …
(наставак у сљедећем броју)
|
|
Zadnja izmjena: 2006-07-16
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|