|
Drago Slipac ovim rukopisom konachno dokazuje najavljeno iz prethodnih djela postaje hronichar vremena i prostora uz bivanje analiticharom proshlih, ali i sadashnjih vremena koja su samo odsjaj vlastitog ucheshc'a u deshavanjima bez obzira da li govorimo o sada ili tada, ovdje ili tamo. Pred nama je pricha o isprepletenosti zhivota i obichaja, isprichana pitko, razumljivo, pitoreskno, ali i pouchno:
”I ono, od te goleme radnichke kolonije, nekih kilometar – najvishe dva ponad nje, oshtro odvojeno tradicionalno naselje, sa zaseocima Zeka, Grubeshic'a, Ivosha, Bozhic'a, Raka, Chobanaca, doima se naprosto, kao s najpitoresknijih razglednica. Kroz taj diskretno zaklonjeni perivoj, zachudo, golemog formata, njegovom sredinom, odnosno dosta vlazhnom uskom dolinom protiche, k’o suza, bistra Ribnica, onkraj koje, s lijeve i desne strane, dizhu se gdjegdje strme, a gdjegdje opet blage padine i zaravni, s nachichkanim tim zaseocima, koji uglavnom bave se stocharstvom i radom u shumskim odjelima. Za kasnih ljetnih mjeseci, sve zhivo, od malenih prvasha, do starijih ljudi, odlazi kojekuda po tim shumskim prostranstvima i proplancima u berbu tona i tona crvene shumske maline, koja, zajedno s pustim gljivama, kao i ranije pristiglim shumskim jagodama, naprosto mami otkupljivache i osobito, izbirljive potroshache, pa i po znanim evropskim sredishtima, tog dragocjenog shumskog ploda i blaga. Tu je, ponad kolonije, i prekrasna Vilinska pec'ina, sa znanim stalaktitima, stalagmitima, koja mami zaljubljenike takvih charolija, ali i cheka neke bolje dane i vremena, moguc'eg uredjenja tog uistinu dragocjenog amfiteatra, s pokojom terasastom dvoranom unutar njega. Sve to, sav taj prelijepi sag, protkan puteljcima, potocima, potochic'ima i platicama, prugom, cestom, manjim i vec'im proplancima, suvremenim i tradicionalnim nastambama i stilovima, kao rechenim zaseocima, te onim unutar uzheg shumskog pokrova, poput ovec'eg jezerca, Lazama, s obiteljima Bareshic'a, pokojom shumarskom i lovachkom kuc'om, speleoloshko-planinarskim domom, a u dubini i visini shume, na Ulozhnici, i barakom-stracharom za shumske radnike sjekache, uokvirenom golemim shumskim prostranstvima, koja nastanjuju niska i visoka divljach, ponad kojih sjeverno, na prijevoju Vlashka ravan i onih tzv. planinarskih Travnichkih vrata na izvoru Zlatana, je vec' Vranica i njeno prekrasno lednichko Prokoshko jezero, s endemskim tritonom-salamanderom u njemu, a zapadno, preko Zgona, vec' blisko, josh kudikamo prostranije, Rostovo, s planinskom ljepoticom Pavlovicom onkraj njega, s grudvicama ovec'ih sela i zaselaka: Rata, Hasa, Jezerca, Dahova, Vranjesha, Brljaka, Seone, Mirkovic'a, Gricha, Chumurana, Pivac'a, te i dobro ochuvanim nekropolama stec'aka i znachajnim stochnim fondom – sam su pojam ljepote i krasote, kakva se mozhe samo pozheljeti.”
Drago Slipac je postao hronicharem Novog Travnika, bash kao shto Viktor Dundovic' to radi i najavljuje unutar svojih pricha o Bugojnu i oko njega. No, kod Slipca se vec' suochavamo sa nachetom magijom isprepletenosti realnog i irealnog, pretpostavljenog i dogodjenog, chinjenichnog i mashtovitog. Jer, pitki opisi ljudskih psiha i likova su nam toliko bliski-neopterec'eni tim toliko prisutnim ”falsh mudrovanjima” novokomponovanih pisaca zapetljanih (ali i upetljanih) unutar sopstvenih rijechi prekomjernosti i suvishnosti. Ovdje smo suocheni sa neopterec'enoshc'u suludom svakodnevnicom imena i prezimena (pretpostavljate na shta mislim!) jer Drago najavljuje vremena razumijevanja i tolerancije nichim uslovljenim. Chak i kada pishe o ”najvoljenijem Vodji – Velikom Magu” (Josipu Brozu, bre…), mistichnoshc'u do-malog prsta masoneriji usmjerenog i prstenom osvjeshtenog, autor kao da sa sjetom nostalgichno govori o vremenima uspona i nakana dobru usmjerenih, ali… samo naizgled, jer nas vec' slijedec'om scenom vrac'a u surovu realnost toga vremena kada su ljudi i zbog naznaka akamoli i rijechi zavrshavali duboko unutar zatvorskih zidina narushavajuc'i mistiku lazhne jednakopravnosti, suzhivota i… bratstva i jedinstva.
Opisujuc'i ljude i prostore, u drugom dijelu rukopisa, Slipac je vec' ”svoj na svome”. Opisujuc'i aeromiting (i ono oko njega shto se deshava) u Stojkovic'ima kod Novog Travnika, podsjec'a me na, ali i nadgradjuje, ako mi dozvolite, scenario Abdulaha Sidrana iz kultnog filma ”Otac na sluzhbenom putu” prikazujuc'i sveopc'u feshtu na tom malom aerodromu kao dio tadashnjeg kolorita, kolorita razlichitosti usmjerenog jednoznachnosti prostora, ali i vremena:
”Potom slijedi dogadjaj dana – polijetanje i sretno slijetanje aeroplana. Prvo lete dvokrilci i jednokrilci gdje na 2-3 kilometra visine izvode vratolomne burgije kojima odushevljavaju nazochnu publiku. Za njima potom idu o njih sajlama prikachene jedrilice, koje svojim slobodnim letom nechujno, kao i toliki djechji zmajevi, izvode svoju rolu u zrachnom prostranstvu. Kako za njima kormilare amateri to se pokatkad desi da se ”nosom” zabodu u kroshnju debla, pa i u zemlju, bez nekih ozbiljnijih posljedica po njihove upravljache. Nakon njih uzlijec'u aeroplani i s primjerene visine izbacuju padobrance, koje tamo-amo smucaju zrachne struje, da bi napokon, rvajuc'i se s njima, pobjedonosno sletjeli na aerodrom gdje im priskachu brojni radoznalci. Iza njih opet su u zraku u relativno niskom letu solo aeroplani. Ali ovog puta s drugachijom ulogom – ispod aeroplana, pridrzhavajuc'i se za kotache, je ”slijepi putnik”, koji u punom letu zrakoplova izvodi nekih stotinu vragolija, od kojih publici na aerodromu i na okolnim brdima zastaje dah, sushe se nepca.
No, sve to josh nije i ono najvazhnije. Slijede dobrovoljci, nasumce odabrani iz publike, koji c'e se okurazhiti sjesti iza pilota i poput mitskog Pegaza, poletjeti put zvijezda. Nakon nekoliko takvih letachkih ”misija” desilo se pravo, doslovce, nevidjeno chudo. I kao prava najava tog glavnog chuda, mozhda donekle ponukanog tim prethodnim manjim, bio je jedan neuobichajen let. Aeroplan je mirno stajao na travnatoj pisti. Iz mnoshtva uokolo okupljenih kibica odjednom prema njemu krenuo je jedan mladji chovjek, od glave do pete odjeven u narodne noshnje tog travnichkog kraja. Nastalo je chudna komeshanje, dodatno pojachano kad je taj mladi chovjek, nikog ne pitajuc'i, uskochio u aeroplan. Ubrzo je jednokrilac, chiji motori su pokrenuli u krug elisu, snazhno rulao, spremajuc'i se za let. Kad se s podeshenom shasijom nakon petstotinjak metara ubrzanog hoda po zemlji konachno odlijepio od ledine i poletio visinama, publika je zanijemila.”
I, naravno, on ne mozhe a ne prichati o pojedinachnoj i opc'oj srec'i, pojedinachnom i opc'em haosu – pojedinachnoj i opc'oj patnji usporedjujuc'i (s pravom) mitske likove sa ovovremenim osobama isprepletevshi stvarno i mitsko, ali na jedan, samo njemu svojstven nachin. I kada se grad suochi sa sopstvenom golgotom, on kazhe:
”Vec' te prve ratne godine, a sljedec'e kudikamo vishe, mnogi, odnosno vec'ina onih koji nisu tako otjerani, pogotovu oni najzagrizheniji nostalgichari, zavrshili su, i svoj drugi ”topli dom” na neko vrijeme nashli kojekuda po BiH rasutim ratnim logorima, gdje su isprebijani, ponizheni, gladni, bosi i goli mjesecima chamili, chekajuc'i prije sigurnu smrt negoli neku samaric'ansku samilosnu ruku, koja bi ih izbavila iz tog pakla i beznadja. Iduc'i trbuhom za kruhom za kakvim-takvim utochishtem i toplim domom, a josh vishe u potrazi za izgubljenim rajem, kao neka od majke odbachena sirochad, stigli su na sve strane svijeta. I ne zna se, kad bi se i apotekarskom vagom vagalo, komu je tezhe – onima koji su tako grubo protjerani iz svog raja, ili onih koji su u njemu ostali, ali ovog puta s drukchijim predznakom – pakla, koji im je josh uvijek debelo za vratom. Oni, do srzhi kostiju, zagrizheni nostalgichari svog dragog grada mladosti u srcu srednje Bosne i prostrane Hanumino-Keshkine-Subashic'a doline, doimaju se poput shachice od 300 junaka, znanih antichkih Spartanaca, alias mnogo stoljec'a kasnije smionih hrvatskih junaka na chelu s banom Nikolom Zrinskim pod Sigetom u borbi s daleko nadmoc'nijim Osmanlijama – koji su, do posljednjega, pa i svojim kraljem Leonidom, polozhivshi dragocjene zhivote, nadchovjechanski i bash spartanski branili uski Termopilski tjesnac, odnosno svoju drevnu Heladu, na potezu Epir – Tesalija, od tolikih tisuc'a, svim i svachim, oboruzhanih Perzijanaca, predvodjenih njihovim kraljem Kirom. Umjesto dotadashnjeg grada srec'e, zajednishtva, ljubavi i napretka, tu je, zadojen i noshen na krilima zapjenjenog ratnog poklicha, nastao rezervat i zvjerinjak prepun opskurnih sablasnih sjena, u kojem su se nastanili i na neko vrijeme carevali zlosretna crna mrzhnja, glad, bijeda i zlokobni kosac, sa svojim insignijama. Ali i smrad zbog koje zloslutna ”crna dama” vec' uveliko jezdi iz svoje daleke prapostojbine Indije, i vec' kuca na sve kapije tog gotovo okuzhenog grada, na neki nachin, opasanog kojekakvom karantenom od ostatka svijeta.”
Shta josh rec'i? Jednostavno, pred nama je rukopis vec' literarno izgradjenog autora, koji, uz nagovjeshtaj pitkosti, vec' najavljuje jednoga novog Slipca, autora najavljenih opisa koji vas, dok ih chitate, snazhno vode kroz deshavanja unutar jednog prostora i vremena. I veoma umjeshno, to moram priznati, jer nerijetko sam sebe ”uhvatio” kako gledam prichu dok je chitam a ne chitam dok gledam rijechi blago razasute u ”Aeromitingu” Drage Slipca. I to je znakovitost pisca koji nam pred noge ”baca” dokumentarno-proznu prichu Hanumine doline, doline mladosti, sjete i radosti ali i oronulosti, patnje i tuge. Ali, c’est a la vie, dragi chitatelji.
Preporuchujuc'i ovu knjigu za tisak josh neshto moram rec'i a da ne narushim idilu istoznachnosti aeromitinga zhivotom optochenog – Ovo je zapis o nama tada, ali i upozorenje nama sada, jer prisjetite se samo, makar na trenutak, mladosti svoje. Ona je, bash kao i kod Drage, bila nevina i naivna, najavljujuc'i vremena sunovrata sa kojima smo se suochili a da nismo ni bili svjesni da dolaze. I nekada bjeshe tako jer Hanumina dolina novotravnichkog sna i nije nishta drugo do zapis o zemlji… Bosni (ali i Hercegovini)… nadasve.
Bugojno, 06.03.2005. g.
|