|
Sklavinos Savas, dakle, polazi od misli da se bajka ne obrac'a jednoj dobnoj skupini, djeci koja su to po godinama nego se obrac'a djetinjskom u chovjeku, potisnutom pamc'enju sa pochetka postojanja. Iako to nigdje izrichito ne kazuje, on ochito dijeli mishljenje njemachkog pjesnika Shilera koji je, u nadahnutom tonu, tvrdio da se ”dublja znachenja kriju u bajkama koje je slushao u djetinjstvu nego u istinama” kojima ga je ”nauchio zhivot”.
Autor ”Simbolike” krenuo je u pravcu svjetlosnih signala koje je iz kosmichke dubine zajednichkog ljudskog pamc'enja emitovala pradavna pripovijedna vrsta. Priblizhavanje mu je donijelo saznanje da bajka ima toliko znachenjskih nivoa, toliko receptivnih ravni da ju je gotovo nemoguc'e obuhvatiti jednom studijom. Naravno, prema predmetu svoje nauchne (istrazhivachke) znatizhelje nije poshao nepripremljen. Prostudirao je obimnu literaturu, u prvom redu tekstove psihoanalitichara od Junga i Frojda, Frimena ili Betelhajma do strukturaliste Propa koga, vishe od svega, zaokuplja funkcionisanje kompozicionih elemenata u zhanrovskom mehanizmu djela.
Na pochetku, dakle, put je bio obiljezhen signalizacijom arhetipskih simbola koji su usmjeravali u predjele podsvjesnog. Prije nego shto je pocheo da sriche zaumni jezik simbola, Sklavinos je morao da rijeshi pitanje ogledala, transformacije konkretnog okruzhenja u apstraktni pejzazh podsvijesti. I kao shto je Alisa morala da prode kroz ogledalo da bi se dokopala druge dimenzije postojanja stvari, tako bajka koja ”odgoneta zhivot iznutra”, mora rachunati sa optichkim zamkama transsupstancije, izmjene oblika i energetskim preusmjeravanjem znachenja. Kako je, po Chestertonu, ”bajka ogledalo unutrashnjeg dozhivljaja”, pisac je, da bi dopro do tog ogledala i odraza u njemu, morao da pristane na jezik priche. Tada je doshao do zakljuchka da se odrasli i djeca sluzhe istim rijechima, ali ne govore istim jezikom i da se zbog toga ne razumiju. (Nije li se i Mali princ zhalio da odrasli nishta ne shvataju.) Odrasli su, naime, zaboravili jezik prvotnosti, a bajka je isprichana upravo jezikom nastalim ”u zoru chovjechanstva”, jezikom nesvjesnog koji, bez posrednika, bez otpora dopire do nesvjesnog uma malishana. Naravno, bajka je djetetu sasvim jasna. Nju ne treba prevoditi na jezik odraslih, jezik intelekta i racionalizacije jer time, kao i svaki prevod, gubi sugestivnost originala i magizam njegove neponovljivosti.
Sklavinos je ochito svoje ”dubinsko chitanje” namijenio odraslim. On je ispod pitoreskne fabularne odezhde otkrio mukotrpni proces sazrijevanja ljudske jedinke, njezinu borbu s destruktivnim silama podsvijesti, animalnim instinktima i opterec'enjima svake vrste. Na primjerima nashih, ali i motivski srodnih bajki nastalih u vremenski i geografski udaljenim sredinama pokazuje da je pitanje ljudskog, civilizacijskog uspona, konkretizovanog u svakom pojedincu, bilo prac'eno istim poteshkoc'ama, zaprekama koje je, kao nemani gradacijski rasporedjene na putu bajkovitog junaka, valjalo savladati svjesnim naporom duha, dushe i srca. Slozhenost ljudske prirode, raznosmjerne energije koje treba obuzdati i kanalisati u pravcu postupaka uravnotezhene, stabilne i zrele lichnosti slikovito su prikazani serijom likova koji se, u razlichitim ulogama, pojavljuju u istoj bajci. Njihovo prisustvo, promjenljiva ravnotezha snaga i odnosa, podcrtavaju neizvjesnost unutarnje borbe, lichnosti koja mora da se sukobljava na unutarnjem i vanjskom planu protiv neobuzdanih (nekontrolisanih) poriva u sebi i spoljnih okolnosti koje je ometaju u postizanju humanog cilja.
Sklavinos diferencira obichne ljude i one koji nadmashuju mjeru prosjechnosti, koji su rodjeni za predvodnike. Ideal moralnog samousavrshavanja je, po ovom autoru, jaka lichnost koja chvrsto gazi po zemlji i ne zanosi se snagom svojih krila, visinom leta iza kojeg slijedi pad.
Ima, medjutim, jedna stvar u kojoj Sklavinos za korak iza sebe ostavlja Betelhajma ili bar relativizira njegovo tvrdjenje da se ”bajke ne bave korisnim obavjeshtenjima o spoljnom svijetu”. Iako je pretezhno zaokupljena ”unutarnjim procesima koji se odvijaju u pojedincu”, ona ipak taj spoljni svijet, pogotovo procese od kojih zavisi egzistencija zajednice, ne mozhe mimoic'i. U IV poglavlju svoje knjige pisac napushta izdvojenog junaka i pokazuje dubinske tektonske poremec'aje u kolektivnoj svijesti izazvane neminovnoshc'u promjene nachina zhivota prelaskom na nove oblike proizvodnje, obezbjedjivanje elementarnih uslova opstanka. Prelazak sa lova na zemljoradnichku i stocharsku proizvodnju pruzhao je vec'u sigurnost, ali je zahtijevao i ogroman radni napor shto nije moglo proc'i bez opiranja i odioznosti. Sklavinos bajkama otkriva da je prvi veliki civilizacijski korak nachinjen u materijarhatu (Bajkama u kojima preovladavaju zhenski likovi) kada dolazi do pojave kuc'ne radinosti, zanata, trgovine i transporta. Bajka na svoj mashtovit nachin obradjuje psiholoshke, istorijske, socioloshke, ekonomske, ontoloshke probleme pojedinca i drushtva u razvoju.
Knjiga Sklavinosa Savasa, naravno, ima i svojih manjkavosti, u prvom redu stilske i kompozicione prirode, ali djeluje svjezhinom zapazhanja, hrabroshc'u iskorachivanja iz utabanog prostora razmishljanja, ovladavanjem djetinjskim jezikom bajke koja pred njim otvara josh jedna vrata svoje mnogostruke tajne.
|