|
Zejc'ir Hasic' iako je za knjizhevno stvaralashtvo izmedju ostaloga dobio sljedec'e knjizhevne nagrade: nagrada za prichu lista Oslobodjenje Ivo Andric', nagrada za prichu Zija Dizdarevic' u Fojnici, nagrada za najbolju knjigu pjesama za djecu Dom mladih u Tuzli, nagrada za radio-prichu, radio-novelu, radio-roman i radio-dramu Radia Federacije BiH i BH radija 1; spada upravo u one pisce o chijim knjigama se rijetko ili gotovo pa nikako ne pishe.
U knjizi pripovijedaka Borhes u autobusu Hasic' je sakupio novonapisane priche i novele, napravio strozhiji izbor iz ranije knjige Srebrnina gospodje Marijane, i priche nastale prema pjesmama iz zbirke Zavjeshtanje Zuhdijino.
Mudrac, pricha i prichanje otvara vrata imaginarnog svijeta ove nadasve originalne i veoma zanimljive knjige pripovijedaka.
To vrijeme iz Hasic'eve priche u kome su mudraci vodili glavnu rijech, kao shto i sam autor reche je ”vrlo davno vrijeme” ali se oko priche i prichanja ni danas nije mnogo toga promijenilo; naime i danas je sporno chija pricha je isprichana tako ”da onog ko je slusha izvede iz vremena i prostora u kome zhivi i prenese ga u vrijeme i prostor o kome se pricha”; i je li tezhe napisati prichu ili pak sagraditi kuc'u kojoj nema zamjerke.
Hasic' zna odgovor na to pitanje, on je naime i sagradio kuc'u i napisao prichu i to ne bilo kakvu i ne jednu, nego cijelu knjigu pricha sakrivenih medju koricama knjige neobichnog naziva: Borhes u autobusu.
U prichi Kneginja Ladanska, inache prepunoj simbolike i mijeshanja uloga glumaca i onih koje glumci na pozornici igraju, mozhemo osjetiti kako pulsira zhivot u Hasic'evim junacima i kako su oni na papir prenijeti likovi zhivotniji nego shto su to u stvarnosti, jer Hasic'eve priche i nisu nishta drugo do spoj literature, talenta i zhivota. Ili su vec' dozhivljene ili, shto je cheshc'i sluchaj i danas zhive te se sa njima sudaramo na ulici dok oni zhure na stanicu da kupe kartu za B, nepostojec'i grad iz predstave, kao shto to radi Mirna Malesh.
U Zejc'irovim prichama nalazimo pravo obilje detalja, karakterne likove koji sve shto chine, chine s razlogom i svaka napisana rijech u prichi, uistinu tu treba biti.
U vojsci su nas uchili da dobar poznavalac geografske karte kada zatvori ochi i rukom prijedje po karti na stolu ”mora” pod prstima osjetiti sva ona ucrtana brda, rijeke, planine, livade. Ako je to tako, a recimo da jeste, i ako je u vojnichkom pretjerivanju bilo i zrno istine, a moralo je biti, Hasic' je definitivno odlichan poznavalac karte ljudskih karaktera, jer nijedan njegov lik nije ravan poput lista papira na kome su ispisana slova nego je upravo obrnuto.
U duzhoj pripovijesti koja se uz malo truda mogla pretochiti u roman, nazvanoj Sasvim (ne)obichan dan u zhivotu Eleza Jaglice, (neobichan naziv, kao shto su i ostali nazivi pricha dosta drugachiji od klasichnih na koje chesto nailazimo u knjigama pripovijedaka) svojevrsnoj prichi o umjetnosti, nailazimo na slike starog Zagreba i pratimo zhivot jednog studenta komparativne knjizhevnosti koji u Zagreb dolazi na studije.
Hasic'evi junaci su po nechemu osebeni i drugachiji, oni chitaju Bodlerovu poeziju, slushaju Shopenove etide, oni su kao slika sa Modiljanijevog platna, radio u tim prichama svira Shenbrunske kishobrane.
Sluchajno znam da je pricha o Elezu Jaglici napisana dosta davno i da se sastoji od nekoliko pricha koje u ovom sluchaju funkcionishu kao cjelina. Hasic' inache ne bjezhi od toga da dugo i pazhljivo dotjeruje svoje tekstove, da ih po potrebi krati i dopunjava, da priche pretaka u dramske tekstove i obrnuto, i ako je suditi prema broju nagrada koje je dobio na konkursima shirom bivshe Jugoslavije, i koje dobija i danas u kvalitet tih tekstova nema sumnje.
Hasic' ni danas ne propushta da svoje priche shalje na razne konkurse a to mu ponekad pomogne ili je bolje rec'i natjera ga da napishe novu prichu.
Teshko je iz ove knjige izdvojiti neku od pricha pa za nju rec'i da je najuspjeshnija jer bi se tako ogrijeshio o neku drugu nishta manje dobru, ili bash ako hoc'u neku da izdvojim onda bi ih nabrojao sve. Da truna ne pretjerujem uvjerit c'e se onaj ko bude chitao knjigu, i odushevljavao se bisernim rechenicama koje se pamte, evo nekih od njih: ”Vishe nikada me nec'e boljeti putovanje njegovih ruku tajnama moga tijela, (Kneginja Ladanska)”, ”Probudio se kada je dan vec' bio u svakom kutu sobe”, ”Zashto su nam blizhi ljudi s kojima dijelimo istu zhalost nego ljudi s kojima dijelimo istu radost (Sasvim (ne)obichan dan u zhivotu Eleza Jaglice)”, ”Devedeset posto ljepote svijetu daje dobro odabrana boja, isto toliko mu oduzima pogreshna boja”, ”Izgleda da je ranije moja dusha bila dusha nekog svica (Plave fuze)”, ”Samo je Gula imao srec'u da ga Fanika unesrec'i, jer svakoga u zhivotu unesrec'i neka Fanika (Kisha nad Budimpeshtom)”.
”Poremeti se odnos izmedju planeta a da se ne poremeti izmedju ljudi”, kazhe se u sjajnoj prichi Kisha nad Budimpeshtom. Plave fuze su opet jedna drugachija ljubavna pricha sa odlichnom pjesmom medju svojim redovima. U pripovijetke se chitalac toliko unese da mu bude zhao kad se zavrshe, a sve se prije ili kasnije zavrshavaju.
Chak i kada se Hasic' igra sa tekstom, kao shto to chini u prichi Borhes u autobusu, on se ne odmiche od svog nachina pripovijedanja; slichno je i u prichi Chovjek s pogledom na brda ili Koraci u potkrovlju.
U jednu knjigu Hasic' je sakupio znachajan broj veoma uspjelih pripovijedaka no zna li se da je na nekima od njih radio bukvalno godinama onda to nije nikakvo chudo.
Hasic' spada u pisce koji ono shto imaju da kazhu – kazhu to u svojim knjigama i ne fale se po novinama, a Borhes u autobusu najbolji je dokaz da je rijech o piscu koji ima shta rec'i i to na originalan i neponovljiv nachin.
Njegova knjiga definitivno nec'e biti od onih koje c'e puniti stupce za kulturu uglednih nam chasopisa, ali c'e odusheviti svakoga ko je bude chitao, s toga i ne treba sumnjati u njen neosporni kvalitet.
|