Ime Omerice Buzaljka, kao rijetko koje drugo, izaziva istovremeno i srdachnu vedrinu duha i osjec'anje prigushene sjete, i smijeh i tugu, i ushit i turobnost. Zashto je to tako znaju samo Stochani, a oni, poznato je, ne vole pred stranim svijetom prichati o svojim radostima i tugama, drzhec'i se one stare mudrosti da je najvrijednije blago ono koje se chuva samo za sebe.
Pa ipak je neshto od toga izrekao njihov sugradjanin Mehmed Shator, razotkrivajuc'i uz to i svoj literarni talenat. Stochani su, naime, znali da je on vrstan pravni struchnjak, ali da i on, poput mnogih drugih stolachkih poklonika i zaljubljenika u tzv. lijepu rijech, ”umije” i pisati – nisu niti nasluc'ivali. A on, pored ovog, ima josh dva pripremljena rukopisa vrlo zanimljivih i literarno posve uspjelih knjiga koje bi, takodjer, valjalo objaviti.
Ono shto u Shatorovoj knjizi ”Omerica Brica” najvishe privlachi jeste intimistichki ton pripovijedanja i autorova neskrivena naklonjenost njezinom glavnom liku. Potaknut zheljom i nakanom da prikazhe i predstavi Omericu Buzaljka kao chovjeka vedra duha i iskrichavog govornog izraza, Shator je, ochito, poprilichno nedorechen u kreiranju cjelovitog utiska o Omerici kao ”rodjenom” veseljaku i duhovitom sheretu, ali je, mozhda i nehotice, postigao jedan drugi hvale vrijedan rezultat. On je, naime, uspio docharati sliku jednog osobenog, snalazhljivog i marljivog chovjeka, bachenog u svijet prepun iskushenja i sumnjivih ljudskih pobuda. Iz toga je proizashla ova obimom nevelika knjiga koja, za divno chudo, nudi zanimljiv zhivotopis ili chak svojevrsnu monografiju chovjeka iz chije se zhivotne sudbine ochitava duh jednog burnog vremena.
Omerica Buzaljko je svakako zasluzhio da se o njemu i njegovom zhivotu napishe knjiga. Ali je i Mehmed Shator zasluzhio da bash on napishe takvu knjigu. Svojim iskrenim, poshtenim i izravnim narativnim postupkom oblikovanja radnje, bez kitnjastih stilistichkih fraza, preuvelichavanja i suvishnih metafora, on nam, pochesto, jezikom pravnichkog vokabulara, zorno predochava zhivotnu prichu chovjeka prema kojem je gajio najdublja prijateljska i ljudska osjec'anja. Utisak je kako je, odgonetajuc'i sudbinske zavrzlame zhivotnog puta svoga ”junaka”, Shator isprichao i dio svoje zhivotne priche.
Spomenuti utisak o chestoj upotrebi pravnichkih termina i izraza u svakom sluchaju umanjuje vjerodostojnost literarne transpozicije stvarnog u umjetnichki diskurs dogadjanja, ali povec'ava faktichnu izrazhajnost Shatorove priche, buduc'i da je u njoj postignuta kongruentnost zbilje i njezinog dozhivljaja. Ta je chinjenica znachajna bash zbog spomenute kompozicijske zbilje i njezinog dozhivljaja. Ta je chinjenica znachajna bash zbog spomenute kompozicijske strukture knjige koja se, kako rekosmo, manifestira kao literarni zhivotopis, ostvaren, dodushe, anegdotalnim knjizhevnim postupkom.
Kada bi knjiga ”Omerica Brica” Mehmeda Shatora doprinijela samo budjenju lijepih zatomljenih sjec'anja i izazivanju pozitivnih, plemenitih i chovjekoljubivih osjec'anja Stochana rasutih shirom svijeta ali i onih ponovo prisutnih u svome gradu, ona bi vec' tim postigla svoju svrhu. Ne treba, medjutim, sumnjati kako je i svi drugi dobronamjerni i lijepoj rijechi i Stocu privrzheni ljudi nec'e s radoshc'u prochitati.
U tom smislu, ona se svesrdno preporuchuje za objavljivanje.
Sarajevo, 11.01.2005.
|