|
Zejćir Hasić iako je za književno stvaralaštvo između ostaloga dobio sljedeće književne nagrade: nagrada za priču lista Oslobođenje Ivo Andrić, nagrada za priču Zija Dizdarević u Fojnici, nagrada za najbolju knjigu pjesama za djecu Dom mladih u Tuzli, nagrada za radio-priču, radio-novelu, radio-roman i radio-dramu Radia Federacije BiH i BH radija 1; spada upravo u one pisce o čijim knjigama se rijetko ili gotovo pa nikako ne piše.
U knjizi pripovijedaka Borhes u autobusu Hasić je sakupio novonapisane priče i novele, napravio strožiji izbor iz ranije knjige Srebrnina gospođe Marijane, i priče nastale prema pjesmama iz zbirke Zavještanje Zuhdijino.
Mudrac, priča i pričanje otvara vrata imaginarnog svijeta ove nadasve originalne i veoma zanimljive knjige pripovijedaka.
To vrijeme iz Hasićeve priče u kome su mudraci vodili glavnu riječ, kao što i sam autor reče je ”vrlo davno vrijeme” ali se oko priče i pričanja ni danas nije mnogo toga promijenilo; naime i danas je sporno čija priča je ispričana tako ”da onog ko je sluša izvede iz vremena i prostora u kome živi i prenese ga u vrijeme i prostor o kome se priča”; i je li teže napisati priču ili pak sagraditi kuću kojoj nema zamjerke.
Hasić zna odgovor na to pitanje, on je naime i sagradio kuću i napisao priču i to ne bilo kakvu i ne jednu, nego cijelu knjigu priča sakrivenih među koricama knjige neobičnog naziva: Borhes u autobusu.
U priči Kneginja Ladanska, inače prepunoj simbolike i miješanja uloga glumaca i onih koje glumci na pozornici igraju, možemo osjetiti kako pulsira život u Hasićevim junacima i kako su oni na papir prenijeti likovi životniji nego što su to u stvarnosti, jer Hasićeve priče i nisu ništa drugo do spoj literature, talenta i života. Ili su već doživljene ili, što je češći slučaj i danas žive te se sa njima sudaramo na ulici dok oni žure na stanicu da kupe kartu za B, nepostojeći grad iz predstave, kao što to radi Mirna Maleš.
U Zejćirovim pričama nalazimo pravo obilje detalja, karakterne likove koji sve što čine, čine s razlogom i svaka napisana riječ u priči, uistinu tu treba biti.
U vojsci su nas učili da dobar poznavalac geografske karte kada zatvori oči i rukom prijeđe po karti na stolu ”mora” pod prstima osjetiti sva ona ucrtana brda, rijeke, planine, livade. Ako je to tako, a recimo da jeste, i ako je u vojničkom pretjerivanju bilo i zrno istine, a moralo je biti, Hasić je definitivno odličan poznavalac karte ljudskih karaktera, jer nijedan njegov lik nije ravan poput lista papira na kome su ispisana slova nego je upravo obrnuto.
U dužoj pripovijesti koja se uz malo truda mogla pretočiti u roman, nazvanoj Sasvim (ne)običan dan u životu Eleza Jaglice, (neobičan naziv, kao što su i ostali nazivi priča dosta drugačiji od klasičnih na koje često nailazimo u knjigama pripovijedaka) svojevrsnoj priči o umjetnosti, nailazimo na slike starog Zagreba i pratimo život jednog studenta komparativne književnosti koji u Zagreb dolazi na studije.
Hasićevi junaci su po nečemu osebeni i drugačiji, oni čitaju Bodlerovu poeziju, slušaju Šopenove etide, oni su kao slika sa Modiljanijevog platna, radio u tim pričama svira Šenbrunske kišobrane.
Slučajno znam da je priča o Elezu Jaglici napisana dosta davno i da se sastoji od nekoliko priča koje u ovom slučaju funkcionišu kao cjelina. Hasić inače ne bježi od toga da dugo i pažljivo dotjeruje svoje tekstove, da ih po potrebi krati i dopunjava, da priče pretaka u dramske tekstove i obrnuto, i ako je suditi prema broju nagrada koje je dobio na konkursima širom bivše Jugoslavije, i koje dobija i danas u kvalitet tih tekstova nema sumnje.
Hasić ni danas ne propušta da svoje priče šalje na razne konkurse a to mu ponekad pomogne ili je bolje reći natjera ga da napiše novu priču.
Teško je iz ove knjige izdvojiti neku od priča pa za nju reći da je najuspješnija jer bi se tako ogriješio o neku drugu ništa manje dobru, ili baš ako hoću neku da izdvojim onda bi ih nabrojao sve. Da truna ne pretjerujem uvjerit će se onaj ko bude čitao knjigu, i oduševljavao se bisernim rečenicama koje se pamte, evo nekih od njih: ”Više nikada me neće boljeti putovanje njegovih ruku tajnama moga tijela, (Kneginja Ladanska)”, ”Probudio se kada je dan već bio u svakom kutu sobe”, ”Zašto su nam bliži ljudi s kojima dijelimo istu žalost nego ljudi s kojima dijelimo istu radost (Sasvim (ne)običan dan u životu Eleza Jaglice)”, ”Devedeset posto ljepote svijetu daje dobro odabrana boja, isto toliko mu oduzima pogrešna boja”, ”Izgleda da je ranije moja duša bila duša nekog svica (Plave fuze)”, ”Samo je Gula imao sreću da ga Fanika unesreći, jer svakoga u životu unesreći neka Fanika (Kiša nad Budimpeštom)”.
”Poremeti se odnos između planeta a da se ne poremeti između ljudi”, kaže se u sjajnoj priči Kiša nad Budimpeštom. Plave fuze su opet jedna drugačija ljubavna priča sa odličnom pjesmom među svojim redovima. U pripovijetke se čitalac toliko unese da mu bude žao kad se završe, a sve se prije ili kasnije završavaju.
Čak i kada se Hasić igra sa tekstom, kao što to čini u priči Borhes u autobusu, on se ne odmiče od svog načina pripovijedanja; slično je i u priči Čovjek s pogledom na brda ili Koraci u potkrovlju.
U jednu knjigu Hasić je sakupio značajan broj veoma uspjelih pripovijedaka no zna li se da je na nekima od njih radio bukvalno godinama onda to nije nikakvo čudo.
Hasić spada u pisce koji ono što imaju da kažu – kažu to u svojim knjigama i ne fale se po novinama, a Borhes u autobusu najbolji je dokaz da je riječ o piscu koji ima šta reći i to na originalan i neponovljiv način.
Njegova knjiga definitivno neće biti od onih koje će puniti stupce za kulturu uglednih nam časopisa, ali će oduševiti svakoga ko je bude čitao, s toga i ne treba sumnjati u njen neosporni kvalitet.
|