|
Ime Omerice Buzaljka, kao rijetko koje drugo, izaziva istovremeno i srdačnu vedrinu duha i osjećanje prigušene sjete, i smijeh i tugu, i ushit i turobnost. Zašto je to tako znaju samo Stočani, a oni, poznato je, ne vole pred stranim svijetom pričati o svojim radostima i tugama, držeći se one stare mudrosti da je najvrijednije blago ono koje se čuva samo za sebe.
Pa ipak je nešto od toga izrekao njihov sugrađanin Mehmed Šator, razotkrivajući uz to i svoj literarni talenat. Stočani su, naime, znali da je on vrstan pravni stručnjak, ali da i on, poput mnogih drugih stolačkih poklonika i zaljubljenika u tzv. lijepu riječ, ”umije” i pisati – nisu niti naslućivali. A on, pored ovog, ima još dva pripremljena rukopisa vrlo zanimljivih i literarno posve uspjelih knjiga koje bi, također, valjalo objaviti.
Ono što u Šatorovoj knjizi ”Omerica Brica” najviše privlači jeste intimistički ton pripovijedanja i autorova neskrivena naklonjenost njezinom glavnom liku. Potaknut željom i nakanom da prikaže i predstavi Omericu Buzaljka kao čovjeka vedra duha i iskričavog govornog izraza, Šator je, očito, poprilično nedorečen u kreiranju cjelovitog utiska o Omerici kao ”rođenom” veseljaku i duhovitom šeretu, ali je, možda i nehotice, postigao jedan drugi hvale vrijedan rezultat. On je, naime, uspio dočarati sliku jednog osobenog, snalažljivog i marljivog čovjeka, bačenog u svijet prepun iskušenja i sumnjivih ljudskih pobuda. Iz toga je proizašla ova obimom nevelika knjiga koja, za divno čudo, nudi zanimljiv životopis ili čak svojevrsnu monografiju čovjeka iz čije se životne sudbine očitava duh jednog burnog vremena.
Omerica Buzaljko je svakako zaslužio da se o njemu i njegovom životu napiše knjiga. Ali je i Mehmed Šator zaslužio da baš on napiše takvu knjigu. Svojim iskrenim, poštenim i izravnim narativnim postupkom oblikovanja radnje, bez kitnjastih stilističkih fraza, preuveličavanja i suvišnih metafora, on nam, počesto, jezikom pravničkog vokabulara, zorno predočava životnu priču čovjeka prema kojem je gajio najdublja prijateljska i ljudska osjećanja. Utisak je kako je, odgonetajući sudbinske zavrzlame životnog puta svoga ”junaka”, Šator ispričao i dio svoje životne priče.
Spomenuti utisak o čestoj upotrebi pravničkih termina i izraza u svakom slučaju umanjuje vjerodostojnost literarne transpozicije stvarnog u umjetnički diskurs događanja, ali povećava faktičnu izražajnost Šatorove priče, budući da je u njoj postignuta kongruentnost zbilje i njezinog doživljaja. Ta je činjenica značajna baš zbog spomenute kompozicijske zbilje i njezinog doživljaja. Ta je činjenica značajna baš zbog spomenute kompozicijske strukture knjige koja se, kako rekosmo, manifestira kao literarni životopis, ostvaren, doduše, anegdotalnim književnim postupkom.
Kada bi knjiga ”Omerica Brica” Mehmeda Šatora doprinijela samo buđenju lijepih zatomljenih sjećanja i izazivanju pozitivnih, plemenitih i čovjekoljubivih osjećanja Stočana rasutih širom svijeta ali i onih ponovo prisutnih u svome gradu, ona bi već tim postigla svoju svrhu. Ne treba, međutim, sumnjati kako je i svi drugi dobronamjerni i lijepoj riječi i Stocu privrženi ljudi neće s radošću pročitati.
U tom smislu, ona se svesrdno preporučuje za objavljivanje.
Sarajevo, 11.01.2005.
|