|
Kad ih, takve, spazim, uvijek mi na pamet padne rahmetli Zuko Dzhumhur. Sjedi ti on, tako, rahat u hladu neke goleme murve, u Herceg-Novom, hladi se shpricerom i pilji u more. Ali, ne lezi vrazhe, u tom ga rahatluku ometaju dzhogeri shto svaki chas kao ping-pong loptice letaju rivom tamo i ovamo. (Bezbeli su to bili stranci, poshto uopshte ne mogu da zamislim Crnogorca da trchi, a po onom zvjezdanu – ni u ludilu!)
Shpartali oni tako, u pola podneva, i zaklanjali mom dobrom Zulfikaru pogled na puchinu.
U jednom trenutku, slavni se putopisac okrenu supruzi Veziri, koja bi mu s vremena na vrijeme doturala malo mezice na astal, i prozbori:
”Je l’de, stara, ovi sigurno nikad nisu chuli za onu poslovicu da su insanu, chim se rodi, koraci na zemlji odbrojani? Da jesu, pa valjda ne bi ovoliko zhurili da ih shto prije utroshe?!
”
Toliko o Zukinom, da ne kazhem nashem, shvatanju rekreacije.
A ovdje ti je, bogami, sportanje veliki biznis. Otkako vishe nema krpenjache, a za ples-pogodne ’shminke’ su odavno istrunule u starinskim ormarima, (ni) ovdje se vishe ne pika nishta shto nije gazelle, nike, puma ili, barem od one firme s tri crne paralelne shtrafte.
Kao i drugdje, trgovci se i u Holandiji utrkuju kako da vam shto brzhe i bezbolnije izvuku pare iz dzhepa. Da vam, izmedju ostalih besposlica, utrape ’savrshena sportska pomagala’. Koja, je li, samo shto sama ne trche, ne plivaju, ne voze bicikl, ne forhendaju i ne bekendaju... A vi za to vrijeme lijepo sjedite kuc'i, i mrshavite. Uz onih deset s lukom. I, naravno, uz ’napitak stogodishnjaka s Kavkaza’. A poslije, kad se sve to slegne, mozhete fino u grad. Na pivu.
Dok gazelle okrec'e pedale umjesto vas!
Holandjani su trezven narod. Ne daju se oni lako prevariti, pogotovo u novchanim stvarima. Mozhda zbog klime, mozhda zbog tradicije, slavne trgovachke proshlosti – tek, razum i oprez, ti budni chuvari shlajpeka, su im vjechito ispred olovke koja pishe srcem.
I to je dobro. A shta to mi, bivshi Jugosi, bivshi u mnogo chemu, imamo od nasheg ’velikog srca’, ’junachke (epske) proshlosti’? Opjevane dushe slovenske? Razoren ’brak’, prazne dzhepove, kuc'u poharanu?! O kojoj docnije, vjekovima, s nostalgijom, plachno zapjevamo?
Ko je samo jednom proshao danashnjom Bosnom, narochito onim potezom izmedju Slavonskog Broda i Zenice, tachno zna o chemu pricham. Zna da ovo, na nesrec'u, nisu tek tlapnje ’pokondirenog emigranta’, omadjijanog charima Velikog Zapada. Stoga, razdrljena gospodo, bogohulnichki vam velim: evo vam sve epske pjesme svijeta, ciklus o Marku i Musi inclusive, za jedan frtalj sira, i guc rakije, u miru vrta moga, podshishanog!
(No, sad mi neshto pade na pamet: mozhda je i epsko naricanje neka vrsta rekreacije: ganga, gusle i shargija, crveno lice i suzice, shiroki, do pucanja nabrekli vratovi... Treba tu dobro zapeti, brale! Samo shto se sav taj glazbeni trud i napor kod nas docnije dobrano utopi u alkoholu, tako da se plashim da je sportsko-rekreativni efekat cijele zanimacije ’debelo’ nerijeshen: nula koma nula!)
Upravo zbog gorespomenute trezvenosti – chuvara novchanika, nikom zhivom nije jasno shta se to desi, zashto svi Holandjani poshize chim se kakva velika fudbalska feshta pojavi na vidiku. Gdje se, zaboga, izgubi onaj razumni, trezveni, odmjereni Holandez kad bubamara pochne da se kotrlja? Gdje, u doba velikih takmichenja, najednom ispari njegova nadaleko poznata shtedljivost? Pa se pare troshe, razbacuju nemilice, kao kakav balast, a kuc'ni rachuni do usijanja idu ’u crveno’!
Po mishljenju nekih uvazhenih profesora, sociologa sporta, radi se o latentnom, prikrivenom nacionalizmu koji bash u ovakvim prilikama, buduc'i u tim prilikama drushtveno prihvatljiv, svom silinom izbija na vidjelo.
Po zagovornicima ove teorije, potreba Holandjana da naglase svoju ’oranje’ pripadnost posljednjih godina josh se vishe povec'ala zbog posvemashnje globalizacije i sve vec'eg ’utapanja’ Zemlje u Evropsku uniju. Ovdashnji ljudi se, kazhu, plashe gubitka identiteta.
(Kladim se da bi za ovu pojavu onaj nash struchnjak, psihijatar s Pala rekao da se jadni, ugrozheni Holandjani sve cheshc'e osjec'aju, u njegovom kreativnom prevodu – kao Srbi iz solitera!)
Bilo kako bilo, ovdje feshta pochinje mnogo ranije, mjesecima prije no shto lopta prvi put krene sa centra. Kazhu da se to nigdje u Evropi ne deshava ovako rano, izuzev mozhda u Danskoj. Shto je, opet, pricha za sebe. Jer, tvrdi jedan sociolog, radi se o dvije male zemlje s ’velikom proshloshc'u’ koje su danas, po njegovim rijechima, prilichno beznachajne. Pa, veli, bubamarom rastjeruju komplekse.
Special programs na radiju i televiziji, beskrajne diskusije o buduc'em sastavu tima, savjeti sirotom selektoru, iscrpni zdravstveni (i kontovni) bilteni miljenika Nacije...
*
Nekako u isto vrijeme, poshtari vam pochnu sanduchic'e nemilosrdno pretrpavati stotinama narandzhastih reklama. Od salveta i toalet-papira, preko kashika, tanjira i chasha, pa sve do kuc'nih kina, ’oranje’ kompjutera i hi-fi uredjaja – sve najednom osvane jednobojno.
(Jednom mi je jedan zemljak, pjesnik, lijepo i nadahnuto govorio o njegovoj averziji prema plavoj boji. Averzija je nastala od dzhinsa, koji bijashe neka vrsta uniforme nashe, a, bogami, i docnijih generacija. Pa je, reche zemljak, zbog farmerki nestalo svih onih lijepih haljinica, suknjica, bretelica... Eh, da mu je samo vidjeti Zemlju lala i kanala u vrijeme kakvog EP ili SP! Taj bi zacijelo za vijeke vjekova zamrzio josh jednu – zna-se-koju, boju!)
Sve ulice, a najvishe one u ’narodnim’, radnichkim chetvrtima, osvanu okic'ene hiljadama narandzhastih balona, trakica, zastavica... Koje onda na neumornom sjevernom vjetru veselo chuc'ore, pjevuckaju skoro onako lijepo k’o chist, netom opran vesh kad se s proljec'a sushi na obalama nabujale Neretve.
Pa se i kuc'e, i trgovine, i kafic'i i restorani ofarbaju u narandzhasto. Promuc'urniji, oni koji znaju da c'e ovo ludilo potrajati samo par sedmica, velikim ceradama oblazhu svoje domove ili objekte, dobro ih priheftaju za fasade – i bogteveslio! Jer, to je kasnije mnogo lakshe vratiti ’u normalu’. A i manje koshta, nego sve ponovo kefati. Josh neshto se u ovim prilikama prodaje kao halva: nekakva jednokratna, instant-farba za auta, koju kisha ne mozhe sprati ali je, kad se cijeli cirkus okoncha, na neki drugi nachin – valjda ne shlajfaricom! – lako mozhete ukloniti. Pa je tako i komshijin lijepi, srebrni ’volvo’ jutros naprasno pocrvenio. Pardon, ponarandzhastio.
No, pravi trgovachki hit proteklog evropskog prvenstva bili su – ’oranje-pisoari’ sa malim golom u sredini. Da naciljate kad pishate. Pa, ako sa te blizine, da prostite, profulite, da znate da je bilo dosta pive. I da predjete na konjak. Poshto se od njega, svi znamo, manje ide u toalet.
Trgovci su ’razvalili' tom novotarijom. Kazhu da su vlasnici restorana glanjc-nove pisoare razmontiravali, i bacali u kontejnere, da bi ih zamjenjivali fudbalskima. Zaboga, shta c'e nam mushterije pomisliti? Da nismo velike patriote?!
(Iskreno se nadam da im je investicija upalila. Samo mi je zhao shto tih dana nisam imao kakav shleper, ili barem obichan kamion, pa da bar dio onih novih, a odbachenih, pisoara prebacim do zavichaja. Pa da nam se i u domovini wc-i vec' jednom uljude. Da i mi vidimo neke fajde od po vec' neznamkoji put profulanog, fudbalskog e-pea.)
Prema nekim rachunicama, josh prije pochetka zavrshnice, ukupan trgovachki obrt u vezi s EK se kretao oko stotinu miliona eura. Dobra para. Od nje se zacijelo mogao upristojiti sve i jedan javni i restoranski wc u Bosni. Bezbeli, i u Hercegovini. A i da nam ostane za koju pivu. Pa da se lijepo takmichimo po pisoarima.)
Da se vratimo sportskom aspektu NjV Fudbala. Jer, ima naivchina koje josh uvijek tvrde da se cijela stvar vrti oko rezultata.
Dok je svijeta i vijeka, Holandija Njemachkoj ne mozhe oprostiti, a nekmoli zaboraviti dvije stvari: okupaciju 1940. i poraz u finalu Svjetskog prvenstva 1974. godine. I to, okupaciju, hajde-de! Jer, od tada je proshlo mnogo vremena... A i, ruku na srce, nije to bila bash neka borba. ’Okupacija u 36 slika’ za tu je bitku predugachak film. Osim toga, od tada se veliki susjed stubokom promijenio: davno raskrstio sa ’svastikom’, upristojio se, ujedinio... Uostalom, Njemachka je odavno najvec'i trgovinski partner Holandije.
Ali, Onaj Minhen, 07.07.1974. godine!
I mada je cijela pricha do u tanchine poznata chak i Miljenku i Kazazu, a nekmoli svakom upishanchetu u ’oranje’-pelenama, ponovimo je, shto bi rekao Oliver, u dvi-tri richi.
Svjetsko prvenstvo 1974, prvo nakon Drugog svjetskog rata na koje su se Holandjani kvalifikovali. Nakon arogantno nadmoc'nih pobjeda nad Urugvajem, Argentinom, Brazilom i ostalom ’sitnom buranijom’ zlatna lalinska generacija sjajno otpochinje najvazhnijih 90 minuta u cjelokupnoj sportskoj istoriji ove male, ali u mnogo chemu okoprchne zemlje.
Naime, poslije opravdano dosudjenog penala zbog prekrshaja nad Johanom Svetim, Holandija vec' u prvoj minuti dolazi u vodjstvo. No, Holandjani ne ponavljaju igru iz prethodnih mecheva. Igraju previshe oprezno, kao da se plashe protivnika... Nakon onog iznudjenog penala na samom pochetku, velemajstor Krojf skoro da se i ne primjec'uje na terenu. Sredinom prvog poluvremena Njemachka, putem Brajtnera (: Breitner) izjednachuje, takodje iz penala. A onda, samo shto c'e chovjek u crnom oznachiti kraj prvog poluvremena, onaj Gerd Miler... Bijela devetka notorna neznalica, onaj duduk sa dvije lijeve noge koji se, eto, nekim chudom, vazda nadje na pravom mjestu kad loptu brzinom od tri na sat treba c'ushnuti u gol – bash on dovodi Nijemce u vodjstvo! I tu je pochetak kraja.
Dodushe, u drugom poluvremenu, Krojf i kompanija ochajnichki se trzaju ne bi li izjednachili rezultat. Redaju shansu za shansom, drmaju se stative, prechke, ali narandzhasti promashuju ono shto bi i slijepac potrefio – i rezultat na semaforu do kraja ostaje isti. Poznata stvar u sportu: k’o ne iskoristi svojih pet minuta...
Ne, gospodo Nijemci, ovdje vam to ni dijete u koziju nikada nec'e zaboraviti! Chak ni pobjeda u finalu EK 1988., i to upravo nad Vama – kad je ono buduc'i selektor lala, Frank Rajhkart (: Rijkart) buduc'em selektoru Manshafta Rudiju Feleru (: Foller) pljuvachkom pomogao da malchice ’popravi frizuru’ – chak ni to ne bijashe valjan nadomjestak za bol i tugu zlatne generacije.
Josh mi vama nismo valjano vratili.
C'erac'emo se josh, shto bi reklo ono od pjesnika, akademika!
Dok je svijeta i vijeka, dok je fudbala i kopachki, dok je golova, turnira, pehara i onih pisoara, dok je faulova, shoalbi i sudijskih prevara – do zadnje kapi pljuvachke! Sve dok vam ne vratimo istom mjerom. Pa makar to bilo i 2153. godine, u nekom interkosmichkom finalu, na stadionu Moon i Cipale, pred zapjenjenim Holandjanima, Nijemcima, Bosancima i Hercegovcima, Marsovcima i Venerijancima...
A u medjuvremenu c'emo lijepo trgovati. Pare obrtati. Poshto je para univerzalni lijek. Za sve, osim za rane fudbalske.
A da je zadnja tvrdnja tachna, pokazuje najnovija inicijativa izvjesnog ’istrazhivacha’ Harija Valstre (: Harry Walstra, 38) iz malenog sela Snek (: Sneek). On ovih dana mrtav ozbiljan predlazhe da se 07. jula 2004., tachno na tridesetogodishnjicu anamoonog finala, ponovno odigra finale WK ’74!
Poshto je ono davno, po njemu, bilo neregularno. Jedan je njemachki igrach, Rajner Bonhof (: Rainer Bonhof), navodno, prve utakmice u njemachkom nacionalnom dresu birvaktile odigrao dok je josh imao – holandsko drzhavljanstvo. A to se ne smije. To shto je isti kasnije, daleko prije finala, uredno dobio njemachki pasosh, po Hariju se ne pika. Pravila su prekrshena. Izdajica da bi li izdajica!
Zato gospodin Valstra misli da bi bilo najpravednije da Bekenbauer, Miler i drugovi smjesta uruche pehar Holandjanima, poshto su ga osvojili na neregularan nachin. Ali je i toliko shirokogrudan da Nijemcima ponudi revansh. Na neutralnom terenu, u Bonhofovom rodnom mjestu, jednom gradic'u na holandsko-njemachkoj granici. I to – u istim sastavima kao prije tri decenije! Ali, sada sa onim nesretnim Bonhofom na pravoj strani.
Ovih dana, preplavljen fudbalom – josh je jedno EK-izdanje upravo u toku – gledam sve te face, bivshe igrache, danas uvazhene komentatore, savjetnike, trenere... I sve neshto kontam: bozhe, mogu li ovi danas, shiri nego duzhi, shto se kod nas kazhe: lakshe ih ’preskochiti nego zaobic'i’ – mogu li otrchati chak i do trafike?! Do wc-a kad ih mamurluk pric'era?
Krojfu, vitalnom, i Kajzer-Bekenbaueru, chak i onako posjedjelom – svaka chast! Kad vidim ove danashnje ’profesionalce’ u bijelim i narandzhastim majicama, nekreativne, babaste a sve odreda trule bogatashe, ovoj bih dvojici smjesta uruchio veliki FIFA-in pehar namijenjen shampionu svijeta.
Pa neka ga njih dvojica lijepo, bratski popolove.
juni 2004.
|