Početak djela konkretizuje jednu realnu životnu situaciju. Po završetku školske godine dječak dolazi djedu u selo. Njegovu pažnju privlači tajanstvena gradina na nepristupačnom vrhu te on moli starca da mu priča o njoj. Starac započinje priču, ali se njegovo kazivanje zaustavlja pred kapijama dječakova sna. Kao u folklornim tvorevinama ove vrste radnja je smještena u daleku prošlost, a vrijeme koje je prohujalo predjelom učinilo je slušaoca bezbjednim, zaštićenim od djelovanja onih opasnosti koje na svakom koraku prijete junaku koncentracijom zla u sebi.
Djedovo kazivanje ima miran, pomalo usporen ritam priče za laku noć. U njoj se govori o mirenju plemena, građenju dvorca, o vladavini dobrog kralja Krunimira koji je svoje podanike učinio srećnim, ali je sam, po dobitku svoga jedinog djeteta, ljupke zlatokose princeze, živio u pritajenom strahu od proročanstva da će svijet njegove mezimice izmijeniti običan dječak iz naroda. Plašeći se prijetnje koja se iza brda valja, kralj je Jagliku zatvorio u dvorac, postavio straže da danonoćno bdiju nad njenom samoćom. Djevojčica je rasla i tugovala.
Tu se zaustavlja djedova priča. Ona se nastavlja u Nebojšinom snu samo što on nije zaneseni slušalac bajki starih vremena već glavni protagonista zbivanja, onaj dječak iz naroda koji je, i ne znajući za davno predskazanje, odlučio da oslobodi svoju malu vršnjakinju tužnih dana u njenom kraljevskom kavezu.
Kada je na Đurđevdan kralj najzad odlučio da svoju dugo skrivenu kćer pokaže vjernim podanicima, događa se sudbinski susret dječaka i djevojčice. On je trajao tako kratko da niko nije zapazio momenat kada je princeza iskočila iz svoje kočije i iz ruku opčinjenog i zbunjenog dječaka uzela vrbovu sviralu. Od tada do njegovih ušiju je svake večeri dopirao sa kule sjetni zvuk. On je osjećao da je princeza sama i tužna, da ga zove da joj pomogne.
Put do njezine slobode išao je nepristupačnom stranom planine posijane opasnostima, mračnim silama ovog i onog svijeta koje niko nije savladao i o kojima su kružile zastrašujuće priče od kojih se i najhrabrijim ledila krv u žilama. Opasnosti se nisu mogle zaobići. Kozja staza do cilja vodila je središtem uskog prostora izuzetne koncentracije negativne energije personifikovane ne samo u aždajama i džinovskim zmijama poznatim iz narodnih bajkovitih pripovijedanja, nego i u nakaznim i pomahnitalim ljudskim bićima, ljudožderima, stvorenjima jednog demonijačnog bestijarijuma, u kamenim biljezima davno upokojenih ratnika i čoporima vukodlaka. Nanizani u lancu strave oni otkrivaju tamnu raskoš Pavlovićeve imaginacije koja duboko roni ponorima podsvjesnog, jezovitog, ne da bi potonula nego da bi jače istakla svjetlost srca i uma, zanos mladosti i čovjekoljublja koji inspiriše dječaka na podvig.
Iako put od podnožja prema vrhu sam po sebi sugerira vertikalu, Nebojšino kretanje ostvaruje se isključivo u dimenziji prostora. Svaki prijeđeni korak na putu prema cilju simbolizira po jedan oblutak, oblutak mašte i hrabrosti. U narodnim bajkama prisutna je veća ”propustljivost” vremena, njegova akceleracija koja doba dječaštva i mladalaštva približava zrelosti u kojoj život poprima mirniji tok i drugačije sadržaje. Za razliku od svojih bajkovitih vršnjaka koji nakon savladanih zapreka stižu na cilj dovoljno zreli da fantastičnu epizodu okončaju ženidbom za princezu, Nebojša ostaje u svojoj ”vremenskoj zoni”, samo maštovit i odvažan dječak. Buđenjem on će spasti priču njenog neizbježnog banalnog završetka koga se Pavlović kloni. Vješt majstor zapleta, sklon složenijem tkanju, dovoljno mudar da odmah ne rasprostre sve svoje pripovjedačke adute autor uspijeva da održi napetost, a rješenje zagonetke da sa zadrškom. Ponegdje, kao u prozi Leptirica sa sedmog sprata iz zbirke Preobražaji i njenog neočekivanog tragičnog nastavka u romanu Kako uhvatiti leptira, pisac pred čitaočevu radoznalost iznosi samo jedan od mogućih krajeva ostavljajući za sobom odškrinuta vrata nedoumice da li je i on – pravi.
I u ”Tajni” dolazi do neočekivanog obrta – promjene subjekta i pozicije pripovjedača. Kad djed dođe u grad unuku u goste, onda ovaj preuzima ulogu pričaoca. Njegova priča poput biljke izrasle na asfaltu nosiće u sebi urbana obilježja Pavlovićevih bajki za ”lijevo uho”. Ona ima literarni podsticaj, ali je sadržaj uslovljen neispunjenostima gradskog djetinjstva. Želeći da se oslobodi porodičnih stega i skučenosti životnog okruženja čije vidike zaklanjaju sive gromade nebodera Nebojša namjerava da, poput Robinsona, pobjegne na pusto ostrvo. Ali, osim pješačkog ostrva između dvije prometne saobraćajnice takav mirni ”komad globusa” ne može da pronađe čak ni u podrumu svoje zgrade stanovanja jer ga i tu pronalazi uspaničena roditeljska potraga.
U kompozicionom pogledu djelo nas, slikovito, podsjeća na nisku od devet izmaštanih, zaokruženih, izglačanih oblutaka nanizanih na nit velike avanture kojima se neopazice pridružio i neugledni grumen skrutnutog asfalta.
Osim želje da zabavi i podstakne na razmišljanje autor ”Tajne” ispoljava u ovom novom uzletu u prostor literature za najmlađe svoja od ranije odnjegovana svojstva: originalnost prilaženja temi, maštovitost, bijeg od stereotipa, afinitet prema ”nepotrošenim” oblicima, literarnim unikatima oblikovanim materijalom njegovog izuzetno bogatog lirski ozračenog i prozračenog jezika.
|