Pochetak djela konkretizuje jednu realnu zhivotnu situaciju. Po zavrshetku shkolske godine djechak dolazi djedu u selo. Njegovu pazhnju privlachi tajanstvena gradina na nepristupachnom vrhu te on moli starca da mu pricha o njoj. Starac zapochinje prichu, ali se njegovo kazivanje zaustavlja pred kapijama djechakova sna. Kao u folklornim tvorevinama ove vrste radnja je smjeshtena u daleku proshlost, a vrijeme koje je prohujalo predjelom uchinilo je slushaoca bezbjednim, zashtic'enim od djelovanja onih opasnosti koje na svakom koraku prijete junaku koncentracijom zla u sebi.
Djedovo kazivanje ima miran, pomalo usporen ritam priche za laku noc'. U njoj se govori o mirenju plemena, gradjenju dvorca, o vladavini dobrog kralja Krunimira koji je svoje podanike uchinio srec'nim, ali je sam, po dobitku svoga jedinog djeteta, ljupke zlatokose princeze, zhivio u pritajenom strahu od prorochanstva da c'e svijet njegove mezimice izmijeniti obichan djechak iz naroda. Plashec'i se prijetnje koja se iza brda valja, kralj je Jagliku zatvorio u dvorac, postavio strazhe da danonoc'no bdiju nad njenom samoc'om. Djevojchica je rasla i tugovala.
Tu se zaustavlja djedova pricha. Ona se nastavlja u Nebojshinom snu samo shto on nije zaneseni slushalac bajki starih vremena vec' glavni protagonista zbivanja, onaj djechak iz naroda koji je, i ne znajuc'i za davno predskazanje, odluchio da oslobodi svoju malu vrshnjakinju tuzhnih dana u njenom kraljevskom kavezu.
Kada je na Djurdjevdan kralj najzad odluchio da svoju dugo skrivenu kc'er pokazhe vjernim podanicima, dogadja se sudbinski susret djechaka i djevojchice. On je trajao tako kratko da niko nije zapazio momenat kada je princeza iskochila iz svoje kochije i iz ruku opchinjenog i zbunjenog djechaka uzela vrbovu sviralu. Od tada do njegovih ushiju je svake vecheri dopirao sa kule sjetni zvuk. On je osjec'ao da je princeza sama i tuzhna, da ga zove da joj pomogne.
Put do njezine slobode ishao je nepristupachnom stranom planine posijane opasnostima, mrachnim silama ovog i onog svijeta koje niko nije savladao i o kojima su kruzhile zastrashujuc'e priche od kojih se i najhrabrijim ledila krv u zhilama. Opasnosti se nisu mogle zaobic'i. Kozja staza do cilja vodila je sredishtem uskog prostora izuzetne koncentracije negativne energije personifikovane ne samo u azhdajama i dzhinovskim zmijama poznatim iz narodnih bajkovitih pripovijedanja, nego i u nakaznim i pomahnitalim ljudskim bic'ima, ljudozhderima, stvorenjima jednog demonijachnog bestijarijuma, u kamenim biljezima davno upokojenih ratnika i choporima vukodlaka. Nanizani u lancu strave oni otkrivaju tamnu raskosh Pavlovic'eve imaginacije koja duboko roni ponorima podsvjesnog, jezovitog, ne da bi potonula nego da bi jache istakla svjetlost srca i uma, zanos mladosti i chovjekoljublja koji inspirishe djechaka na podvig.
Iako put od podnozhja prema vrhu sam po sebi sugerira vertikalu, Nebojshino kretanje ostvaruje se iskljuchivo u dimenziji prostora. Svaki prijedjeni korak na putu prema cilju simbolizira po jedan oblutak, oblutak mashte i hrabrosti. U narodnim bajkama prisutna je vec'a ”propustljivost” vremena, njegova akceleracija koja doba djechashtva i mladalashtva priblizhava zrelosti u kojoj zhivot poprima mirniji tok i drugachije sadrzhaje. Za razliku od svojih bajkovitih vrshnjaka koji nakon savladanih zapreka stizhu na cilj dovoljno zreli da fantastichnu epizodu okonchaju zhenidbom za princezu, Nebojsha ostaje u svojoj ”vremenskoj zoni”, samo mashtovit i odvazhan djechak. Budjenjem on c'e spasti prichu njenog neizbjezhnog banalnog zavrshetka koga se Pavlovic' kloni. Vjesht majstor zapleta, sklon slozhenijem tkanju, dovoljno mudar da odmah ne rasprostre sve svoje pripovjedachke adute autor uspijeva da odrzhi napetost, a rjeshenje zagonetke da sa zadrshkom. Ponegdje, kao u prozi Leptirica sa sedmog sprata iz zbirke Preobrazhaji i njenog neochekivanog tragichnog nastavka u romanu Kako uhvatiti leptira, pisac pred chitaochevu radoznalost iznosi samo jedan od moguc'ih krajeva ostavljajuc'i za sobom odshkrinuta vrata nedoumice da li je i on – pravi.
I u ”Tajni” dolazi do neochekivanog obrta – promjene subjekta i pozicije pripovjedacha. Kad djed dodje u grad unuku u goste, onda ovaj preuzima ulogu prichaoca. Njegova pricha poput biljke izrasle na asfaltu nosic'e u sebi urbana obiljezhja Pavlovic'evih bajki za ”lijevo uho”. Ona ima literarni podsticaj, ali je sadrzhaj uslovljen neispunjenostima gradskog djetinjstva. Zhelec'i da se oslobodi porodichnih stega i skuchenosti zhivotnog okruzhenja chije vidike zaklanjaju sive gromade nebodera Nebojsha namjerava da, poput Robinsona, pobjegne na pusto ostrvo. Ali, osim pjeshachkog ostrva izmedju dvije prometne saobrac'ajnice takav mirni ”komad globusa” ne mozhe da pronadje chak ni u podrumu svoje zgrade stanovanja jer ga i tu pronalazi uspanichena roditeljska potraga.
U kompozicionom pogledu djelo nas, slikovito, podsjec'a na nisku od devet izmashtanih, zaokruzhenih, izglachanih oblutaka nanizanih na nit velike avanture kojima se neopazice pridruzhio i neugledni grumen skrutnutog asfalta.
Osim zhelje da zabavi i podstakne na razmishljanje autor ”Tajne” ispoljava u ovom novom uzletu u prostor literature za najmladje svoja od ranije odnjegovana svojstva: originalnost prilazhenja temi, mashtovitost, bijeg od stereotipa, afinitet prema ”nepotroshenim” oblicima, literarnim unikatima oblikovanim materijalom njegovog izuzetno bogatog lirski ozrachenog i prozrachenog jezika.
|