|
Ključne riječi: cjeloživotno učenje, obrazovanje, tržište rada, zaposlenost, nezaposlenost, vještine, kvalifikacije, nove tehnologije, Evropska unija
Uvod
Obim, struktura i trend nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini poprimili su razmjere koje predstavljaju težak politički, ekonomski i socijalni problem, koji bitno ograničava mogućnost reformskih promjena i ugrožava radni i socijalni položaj velikog dijela stanovništva. Broj zaposlenih se vrlo sporo povećava, dok broj nezaposlenih u posljednjih deset godina stalno raste, naročito krajem ljeta kada je izraženo prijavljivanje na evidenciju nezaposlenih osoba nakon završetka određenog školovanja. Ovo pokazuje koliko je usporen i slab prelaz iz škole u svijet rada. Zato je profesionalnom informisanju, profesionalnoj orijentaciji i karijernom usmjeravanju, kao vrlo bitnim disciplinama, i značaju odabira zanimanja koje će biti konkurentno na tržištu rada, u predstojećem periodu potrebno posvetiti veću pažnju. Neusaglašenost oblasti obrazovanja i zapošljavanja, nedovoljan uvid u mrežu obrazovnih institucija i nepoznavanje stanja na tržištu rada vode ka mogućem pogrešnom izboru srednje škole od strane učenika, što kasnije određuje njihovo mjesto na tržištu rada.
Stopa nezaposlenosti je izrazito visoka i predstavlja veliku prepreku, između ostalog, i za ulazak u Evropsku uniju. Krajem novembra 2006. godine u Federaciji Bosne i Hercegovine na evidencijama službi za zapošljavanje bilo je 360.469 nezaposlenih lica.1 Ovaj podatak, bez obzira na izraženu sumnju u postojeću statistiku, odražava nemoć države i društva da apsorbuje veliku produkciju radne snage, jer se, pored niza drugih stvari, bilježi slab razvoj ekonomskih potencijala.
Radna snaga ne zadovoljava potrebe modernog tržišta u vremenu brzog tehničko-tehnološkog razvoja. U prilog tome govori i činjenica da je od ukupnog broju registrovanih nezaposlenih u Federaciji BiH 130,422 ili 36,18 % nestručnih lica.2 Predstojeći period će implicirati veliki pad perspektive za dobijanje posla za stanovništvo sa nižim kompetencijama i kvalifikacijama. O ovome se razgovaralo na savjetovanju pod nazivom ”Programi zapošljavanja – kako uraditi više i bolje” održanom na Tari u ljeto 2006. godine gdje je Dragan Đukić, diskutujući o dimenzijama stručnog obrazovanja i rada, naglasio: ”U ovom trenutku 80 miliona stanovnika zemalja EU je nekvalifikovano ili polukvalifikovano. Procenjuje se da će do 2010. godine, skoro polovina novih radnih mesta zahtevati obrazovanje na tercijarnom nivou, nešto manje od 40 % radnih mesta će zahtevati srednju školsku spremu, i oko 15 % poslova će moći da se obavlja sa obrazovanjem na nivou osnovne škole.”3
Sa druge strane završetak školovanja i osposobljavanje za određeno zanimanje i obavljanje poslova, odnosno sticanje određene titule ili zvanja, ne znači i dobijanje konačnog radnog mjesta ili krajnje opredjeljenje, jer moderno tržište rada nudi nove izazove i zahtjeve koji traže stalno usavršavanje i sticanje novih znanja i vještina u skladu sa današnjim potrebama.
Stanje na tržištu rada u Bosni i Hercegovini
Tržište rada definišu ponuda i potražnja radne snage, odnosno radnih mjesta, i potrebno je da bude regulisano i organizovano tržište. U Bosni i Hercegovini tržište rada je opterećeno brojnim problemima i još uvijek je iscjepkano, što je između ostalog rezultat društveno-političkog uređenja države. Iako je postojeće radno zakonodavstvo prilagođeno zahtjevima tržišne ekonomije, domaće tržište rada karakteriše slaba mobilnost radne snage i daleko je od savršeno konkurentnog, koje podrazumijeva informisanost radnika o promjenama na tržištu rada, pokretljivost radne snage, vještu i produktivnu radnu snagu i veliki broj radnika i slobodnih radnih mjesta. Funkcionisanje tržišta rada na cjelovitom prostoru i ujednačavanje zakonske regulative u BiH jedan je od preduslova uravnoteženja ponude i potražnje radne snage, osnovnih indikatora tržišta rada, gdje se podrazumijeva sloboda kretanja lica koja traže posao, sloboda u izboru radnika i poslodavca, pravo na zaposlenje, sprečavanje ilegalnog zapošljavanja itd.
U situacijama ekstremne nezaposlenosti poslodavci su u poziciji da mogu birati radnu snagu sa evidencije nezaposlenih i istovremeno držati zaposlene u stalnom strahu od mogućeg gubitka posla. Situaciju dodatno otežavaju rad na crno, ali i otpuštanje radnika usljed procesa privatizacije, stečaja, likvidacija i restrukturiranje preduzeća. Zabrinjava podatak da se zakon krši upravo u firmama sa većinskim državnim kapitalom, odnosno da se radnicima ne uplaćuju doprinosi za zdravstveno, penzijsko-invalidsko i osiguranje od nezaposlenosti.
Trenutno su na evidencijama nezaposlenih u Bosni i Hercegovini najbrojnija sljedeća zanimanja: III stepen (KV) – prodavač, automehaničar, bravar, konobar; IV stepen (SSS) – ekonomski tehničar, maturant gimnazije, mašinski tehničar, medicinska sestra; VI stepen (VŠS) – ekonomist, pravnik, mašinski inžinjer, nastavnik predškolskog odgoja; VII stepen (VSS) – diplomirani ekonomist, diplomirani pravnik, diplomirani inžinjer poljoprivrede.
Vrlo mali broj nezaposlenih lica na evidencijama službi za zapošljavanje u Bosni i Hercegovini ima sljedeća zanimanja po stepenu stručne spreme ili su ta zanimanja čak deficitarna u određenim dijelovima države: III stepen (KV) – gumar, staklarski graver, hidroizolater; IV stepen (SSS) – veterinarski tehničar, cvjećarski tehničar, tehničar elektronske optike, farmaceutski tehnolog; VI stepen (VŠS) – inžinjer PTT organizacije, inžinjer arhitekta, inžinjer geotehnike; VII stepen (VSS) – diplomirani farmaceut, diplomirani arhitekta, diplomirani grafički inžinjer. U određenim kantonima izražena je potreba za zapošljavanjem inžinjera elektrotehnike, profesora engleskog jezika, diplomiranih farmaceuta i drugih zvanja, ali ih nema na evidenciji nezaposlenih, dok je u drugim kantonima situacija obrnuta.
Ukoliko ne znamo koja znanja i vještine su potrebne tržištu rada, proces integracije tržišta rada i obrazovanja ne može biti ostvaren. Veliki doprinos boljem razumijevanju ove dvije oblasti doprinosi ispitivanje tržišta rada koje provode entitetski zavodi za zapošljavanje u Bosni i Hercegovini.4 U vrlo značajnim preporukama nakon obavljenog ispitivanja poslodavaca o potrebama za radnom snagom i viškovima radne snage navodi se da je potrebno formirati stručno tijelo odgovorno za razmjenu informacija između zavoda za zapošljavanje i ministarstva obrazovanja, kao i za sagledavanje i rješavanje otvorenih pitanja, kao što su: usklađivanje nastavnih planova i programa sa postojećim ekonomskim trendovima u mjeri koliko je to moguće, kreiranje i usaglašavanje upisne politike u školama i na fakultetima u skladu sa iskazanim potrebama tržišta rada i aktuelnom ponudom radne snage i dr.
Značaj cjeloživotnog učenja
Zz navedenog se da zaključiti da je neophodna veća povezanost sistema obrazovanja i tržišta rada i da je potrebno stvarati uvjete za formiranje sistema cjeloživotnog učenja. S obzirom na to da živimo u vremenu stalnih ekonomskih, socijalnih i tehničko-tehnoloških promjena, javljaju se stalni izazovi za novim pristupom u obrazovanju i učenju. Nove tehnologije sve više utiču na obrazovanje, radna mjesta, profesije i vrste poslova. Mnogi smatraju da nakon završetka određene škole više nikada neće morati učiti ili obučavati se za rad. U vremenu kada se granice znanja iz dana u dan proširuju takvim uvjerenjem dovode se u opasnost marginalizacije u društvenoj stratifikaciji. Upravo zato u današnje vrijeme se sve češće pominje termin cjeloživotno učenje i to ne samo u zemljama Evropske unije već i u našoj zemlji. Da bi shvatili zašto je ono bitno, moramo prvo znati šta zapravo podrazumijeva cjeloživotno učenje. Cjeloživotno učenje se definira kao aktivnost učenja tokom cijelog života, s ciljem unapređivanja znanja, vještina i sposobnosti.
Koncepcija cjeloživotnog učenja nastala je upravo iz razloga što se količina novog znanja svakim danom sve više povećava, dok postojeće znanje sve više i brže zastarijeva. Štaviše, cjeloživotno učenje je bazirano na stalnom pristupu učenju i obrazovanju radi sticanja novih i obnavljanja već stečenih znanja i vještina, potrebnih za sudjelovanje u radu i društvu znanja odnosno društvu koje uči.
U literaturi srećemo slične termine kao što su kontinuirano, permanentno i doživotno obrazovanje ili učenje, ali i povratno obrazovanje i aktivno starenje. Također, termin obrazovanje odraslih se može svrstati u ovu grupu. U suštini svi ovi termini označavaju aktivnost učenja ili sticanja znanja, vještina i usavršavanja kvalifikacija potrebnih za obavljanje nekog posla na radnom mjestu, u periodu od predškolskog doba, preko perioda formalnog obrazovanja, pa sve do penzionisanja. Dakle, cjeloživotno učenje podrazumijeva obrazovanje tokom školovanja, ali i poslije kroz razne oblike neformalnog obrazovanja putem kurseva, dodatnih obuka ili prekvalifikacija i stručnog usavršavanja. To je proces stalne nadogradnje i povećanja znanja stečenog u formalnom školskom sistemu sa ciljem da se usavrše postojeće sposobnosti i steknu nova znanja i moderne kvalifikacije. U današnjem vremenu niko ne može garantovati da će neko raditi jedan posao ili da će imati jedno zanimanje za čitav život. Na pitanje koji su razlozi za cjeloživotno učenje profesor Jusuf Žiga, tvrdeći da je cjeloživotno učenje danas imperativ, odgovara da su to:
- ekonomski (Globalizacija ekonomskih odnosa; Dinamika ekonomskog razvoja; Nove tehnologije i proizvodna sredstva; Komunikacijski sistemi i sl.);
- stil života (Ne radi se samo o karakteru proizvodnog angažmana, nego i o mijenjanju ukupne filozofije života);
- uvjeti života – životna sredina (Nužno je redefiniranje čovjekova odnosa prema cjelini svijeta koji ga okružuje – životnoj sredini u najširem smislu. Prošlo je vrijeme kad nam je, kako bi kazao Dž. Šel, ”budućnost bila naprosto data”. Nju sada ”valja saditi i gajiti”. Moramo postati ”zemljoradnici vremena”.).5
Očito je, da bi se išlo ukorak s vremenom potrebno je učiti tokom cijelog života, iako se cijeli život ne može ići u školu. Sve više dolazi do izražaja neformalno obrazovanje i samoobrazovanje u raznim centrima za strane jezike i obuku za rad na računarima, u firmama koje imaju sektore i pogone za obuku za određene poslove ili zanate, ali i u službama za zapošljavanje, gdje se uz informisanje i savjetovanje, u sklopu programa obuke, doobuke i prekvalifikacije, održavaju programi za različita zanimanja i osposobljavanja uz rad. trenutno je aktivan Centar za obuku pri Službi za zapošljavanje Unsko-sanskog kantona za zanimanja iz građevinske struke čiji su certifakati priznatiji u Sloveniji i Austriji više nego u Bosni i Hercegovini.
Ukoliko bi postojao veći broj takvih centara postojala bi mogućnost za dopunjavanje stečenih, općih i stručnih znanja na osnovu konkretnih zahtjeva tržišta rada, za konkretnog poslodavca u cilju održavanja stope zaposlenosti ali i novog zapošljavanja, ali opet u saradnji sa školama i uz pomoć stručnih nastavnika ili instruktora praktične nastave. U sklopu programa tržišta rada službi za zapošljavanje u zemljama EU, obuka se organizuje radi poboljšanja kvalitete radne snage, podizanja stepena zapošljivosti, konkurentnosti na tržištu rada i skraćenja čekanja na zaposlenje. Postoje različite vrste obuke koje se mogu organizovati po potrebi:
- obuka nezaposlenih osoba za samostalno odnosno aktivno traženje zaposlenja
- obuka nezaposlenih osoba u smislu pripreme za novo zaposlenje
- obuka nezaposlenih osoba radi unapređenja postojećeg znanja i stručnih vještina
- stručno osposobljavanje nakon završetka općeg obrazovanja radi pripreme za prvi posao
- dokvalifikacija u smislu obnavljanja trenutnog znanja u okviru istog zanimanja
- prekvalifikacija u smislu osposobljavanja za drugo zanimanje istog ili višeg stepena stručne spreme i dr.
Neformalno učenje unapređuje lični razvoj sklonosti, interes i potencijal neke osobe i povećava mogućnost zapošljavanja. Postoje tri vrste svrhovite aktivnosti učenja: formalno obrazovanje, neformalno obrazovanje i informalno učenje.6
Današnja tržišta radne snage zahtijevaju nova zanimanja i neprestano mijenjanje profila vještina, kvalifikacija i iskustva. Nedostaci vještina i njihova neprilagođenost, posebno kada je riječ o informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, često su jedan od razloga nezaposlenosti u određenim regijama i granama industrije i među marginaliziranim društvenim grupama. Stoga je potrebno omogućiti sticanje tih vještina svima, koji ih nisu mogli steći u ranijem periodu iz više razloga, odnosno ljudima s nedovoljnim ili zastarjelim kvalifikacijama da pronađu radno mjesto i adekvatnu poziciju na tržištu rada, jer cjeloživotno učenje ima najveći značaj upravo kod obrazovanja odraslih. Osposobljavanja odraslih osoba i provođenje mjera podsticanja razvoja kulture učenja za cijeli život sa promocijom značaja permanentnog obrazovanja i osposobljavanja i podsticanja odraslih osoba za veće uključivanje u programe obrazovanja, uz donošenje zakona o obrazovanju odraslih trebali bi biti jedan od prioriteta u obrazovnoj politici naše zemlje.
(nastavak u sljedećem broju)
____________________
1 Bilten, dokumenti i statistički pregled, novembar 2006. godine, Federalni zavod za zapošljavanje, Sarajevo, str 3.
2 Isto: Kvalifikaciona struktura evidentiranih nezaposlenih u novembru 2006. godine bila je: VSS 7.037 ili 1,95 %, VŠS 4.933 ili 1,37 %, SSS 82.375 ili 22,85 %, VKV 2.851 ili 0,79 %, KV 132.851 ili 36,86 %, NKV 117.859 ili 32,70 %, PKV 11.541 ili 3,20% i NSS 1.022 ili 0,28%.
3 Dragan Đukić, Evropska agenda razvoja obuka i programa zapošljavanje, Savetovanje: Programi zapošljavanja – kako uraditi više i bolje, Tara, 2006.
4 Informacija o ispitivanju tržišta rada u Federaciji Bosne i Hercegovine, Federalni zavod za zapošljavanje, Sarajevo, 2006. godine.
5 Jusuf Žiga, Cjeloživotno učenje kao imperativ u modernom dobu, Pregled – časopis za društvena pitanja, br. 1-2, Sarajevo, 2003, str 58.
6 www.hzpou.hr/stranice/3/21-100.pdf
Formalno obrazovanje se odvija u različitim obrazovnim institucijama i putem kojega se stječu priznate diplome i kvalifikacije.
Neformalno obrazovanje se odvija neovisno od službenog obrazovnog sustava i obično ne vodi stjecanju službenih potvrda. Ono može biti organizirano na radnom mjestu i kroz aktivnost različitih društava ili udruženja kao što su organizacije mladih, sindikati ili političke stranke. Takvo se obrazovanje može dobiti, također, i putem organizacija i usluga koje služe kao nadopuna formalnom sustavu obrazovanja, kao što su glazbene škole, sportski klubovi ili privatne poduke kao priprema za polaganje ispita.
Informalno učenje je prirodna pojava u svakodnevnom životu. Za razliku od formalnog i neformalnog obrazovanja, neformalno učenje ne mora se odvijati svjesno zbog čega ga ni pojedinci sami nužno ne prepoznaju kao faktor koji doprinosi njihovom znanju i vještinama.
|