|
Poslije jutarnje kahve, bio je doshao na mene red da se tog dana brinem o zarobljenicima. Nije mi bilo drago i nastojao sam podmititi druge da me zamijene, a podmic'ivao sam ih tada zlatu ravnom duhanom. Svi su odbili pa sam ustao i poshao po zarobljenike. Kad sam ih izveo iz sumrachne, vlazhne i prljave dashchare, u meni je proradilo neshto ljudsko, nekakvo sveopshte sazhaljenje na nash rod. Bili su pokunjeni, isprepadani, u otrcanoj garderobi – zhalost ljudska, chemer ljudskog roda.
Ishli su ispred mene, oni goloruki, ja s automatskom pushkom u ruci, ali pushku sam drzhao u jednoj ruci i oborenu k zemlji, tek toliko daje imam jer se njihovog bijega zaista nisam bojao. Sidjosmo onih dvadeset-trideset koraka nizbrdo pa pravo pred kuhinju. Tu, naviknuti vec', sami stadoshe oborenih glava. Mogu misliti kako im je bilo dok su onako goloruki i bespomoc'ni ispod oka gledali nas, borce Armije BiH, a bilo nas je puno i nismo bili loshe naoruzhani.
– Hajde, hajde, uzmite hranu – rekoh blazhim glasom, a oni se tek tada trznushe i pocheshe od kuhara uzimati hranu, no kad su svi dobili, i dalje su stajali u mjestu i chekali.
– Pa, shta je sad, shta chekate?
– Gdje c'emo jesti – pokunjeno, jedva chujno i sa puno straha u glasu prozbori jedan od njih.
– Nemoj me zajebavat, bolan! Eto ti, brate, shiroko ti oko tebe pa izaberi gdje god hoc'esh. Hajde! Slobodno! Nec'esh valjda meni u krilo!
Tek tada se pomjerishe i jedan do drugog u polukrug posjedashe na kosinu suhe shumske livade, kako smo, uostalom, i mi chinili. Jeli su ne dizhuc'i poglede ili su to chinili skroz kriomice, jedva primjetno pa opet hitro obarali poglede ka zemlji, ne smijuc'i nas, borce, ni pogledati u ochi da koga i tako ne izazovu.
Kad su zavrshili s jelom, pozvah ih da krenu ispred mene. Naredjenje je bilo da kopaju transhee, rovove, oko nashih zemunica pa krenusmo kroz shumu i shiblje ka zemunici kod koje su juche prekinuli kopanje. Poslije pet-shest minuta stigosmo na odredishte. Naviknuti, odmah sidjoshe u vijugavi kanal, uzeshe halat i pocheshe kopati. Loshe lopate, josh loshiji krampovi, a zemlja kamenita pa su bile zhive muke kopati na takvom terenu. Josh dok smo ishli opomenuo sam ih:
– Momci, ne pravite gluposti, odavde ne mozhete pobjec'i! Ne gubite glave uzalud, vec' chekajte razmjenu ili shtogod drugo, uglavnom, vashi znaju za vas i sigurno c'e se pobrinuti za vas. A, shto se tiche mene, ne trebate se bojati. Polahko kopajte, ja vas nec'u tjerati da brzhe radite. Briga me za transhe, ionako nam nec'e nichemu sluzhiti, nego da noc'u upadamo u njega.
Govorio sam im istinu, samo shto oni, isprepadani, vjerovatno nisu vjerovali. Jer, skoro redovno dolazili su im u posjetu iz Zhupskog ureda iz Bugojna i donosili im hrane, cigara, odjec'e… , a da su bili isprepadani – jesu, i s razlogom.
Jednom prilikom za njih je tokom kopanja bio zaduzhen jedan borac koji se pamec'u nije bash mogao pohvaliti, to smo svi znali. No, imao je pushku i nikad nije bjezhao s linije, shto su mnogi od nas chinili i zabushavali na razne nachine, teje bio najredovniji na borbenoj liniji. Valjda su mu uniforma i pushka, tako je valjda on mislio, podizali u nashim ochima ono shto mu nikako niko i nishta nije moglo podic'i – ugled i poshtovanje. Zato su mu zarobljenici bili prilika da se dokazhe. Poslije toga, medju borcima je kao poshalica chesto kolala pricha o tom njegovom nastupu. Doveo je zarobljenike na odredishte i onda bespogovornim i autoritativnim tonom obratio im se s visine:
– Hajmo! Kopaj! Nemoj zvirljat okolo! A eno vam kud mozhete bjezhati! Vidite! Samo vi bjezhite! Slobodno! Vi bjezhite, a ja prebacim na pushki na Rabijesir pa kad ukljuchim centrifugu, vidic'ete shto vas kreshem.
Naravno da su se jadnici uplashili i nije im ni na kraj pameti padalo da pored takvog cheljadeta i samo nagli pokret nachine, a nekamoli da bjezhe jer bi on jedva dochekao da puca na njih.
Znajuc'i za to i za razloge svih njihovih strahova, sazhalih se pa rekoh:
– Dobro je, bolan! Odmorite! – no, oni kao da nisu chuli, nego su i dalje radili, mislec'i da se zlurado izhivljavam na njima.
– Chujete li vi mene – povisih ton, nashto oni na trenutak prestadoshe raditi, ali ostadoshe u pognutom polozhaju u transheu, ne okrec'uc'i se.
– Ma, jebalo vas kopanje koje nikom ne treba! Preprijechite te lopate preko transhea i sjedite! Ili izadjite pa evo ovdje lijepo na travu sjedite. Slobodno! Chujete li vi mene?
Na moje rijechi napokon se najvishi od njih polahko okrenu ka meni ne bi li s moga lica prochitao da li zaista mislim to shto govorim. Poznavali smo se. Bio je generacija moga godinu dana starijeg brata. Kad se uvjeri da bi mi mogao povjerovati i kad sam ga gestama okurazhio na to, napokon se polahko poche izvlachiti iz transhea. Drugi su mirovali i chekali shta c'e se desiti.
Mozhda su ochekivali rafal koji c'e pokositi naivnog, ali, kad se to ne desi, i oni polahko pocheshe izlaziti.
– Hajde, hajde! Slobodno, bolan ne bio, izadjite i posjedajte! – sugestivnim glasom sam ih nutkao i ohrabrivao pa napokon izadjoshe i posjedashe jedan do drugoga.
– Imate li cigara? Pushite li – upitah.
– Imamo – rekoshe oni pa hitro posegnushe u dzhepove i ponudishe mi, ne smijuc'i ustati.
– Ne, ne! Ne treba meni, imam ja ove nashe u Fiziku zamotane, nego vi zapalite. Slobodno.
Kad su se napokon uvjerili da im ne smjeram nishta zlo, otkravishe se te na moje nastojanje zapocheshe i razgovor sa mnom, dodushe, oprezan i shtur, ali ipak razgovor koji, koliko-toliko, porushi barijere medju nama i opomenu nas da smo istog roda, samo sada zbog nechije lude pameti na suprotnim stranama, krvlju tudjom umazani. Kad su se, mislec'i da je vrijeme, trznuli i htjeli ponovo kopati, kroz smijeh dobacih:
– Sjedi, bolan! Jeb’lo te kopanje! Prichajte, pushite! Nishta vam ne smetam! Sa’c'e i ruchak, a onda i beg legne dok se ruchak slegne. Je’l de?
Poslije toga zaista zhivnushe, a ja se malo odmakoh od njih da mogu slobodno razgovarati. Oni su chokorali medjusobno, a ja ih posmatrao i u sebi kleo ljudsku sortu, a posebno krvave vode koje sirotinju ture ispred sebe pa doboga mogu iz fotelja ratovati i pljachkati: ”Jebem im majku kurvu! Ljudi na Mjesec odavno lete i Boga pitaj dokle je nauka vec' naprijed odgurala, a mi se zlopatimo po ovim gudurama, pod zemljom spavamo i pushkama se ubjedjujemo oko nevazhnih brda, ispunjavajuc'i nechije lude zhelje i plac'ajuc'i to vlastitim duholomima i tjelolomima! I neka, kad smo konji! Onu narodnu: Sirotinjo, i Bogu si teshka!, treba s pravom obrnuti u: Bog je tezhak sirotinji! jer jedino ona u Njega istinski vjeruje i zato je neljudima lahko upravljati sirotinjom po onoj: Shta je da je, od Boga je! A nije, od ljudi neljudi je!”
Vishe se ne sjec'am koliko je proshlo od toga, promijenili smo borbene polozhaje pa zarobljenike vishe nisam vidjao, ali je rat josh trajao. Bio sam povodom nechega u gradskom MUP-u i taman kad sam na izlazu htio zakorachiti niz stepenice, ugledah kako vojni policajci sprovode neke ljude u bolnicu, koja je prekoputa MUP-a. Ochi mi se susretoshe sa jednim kojeg su sprovodili. Bio je to onaj visoki zarobljenik, vrshnjak moga godinu starijeg brata. Poznade me, nasmija se i veselo mi mahnu. Po tome sam znao da je razmjena ili kakvo drugo rjeshenje njegovog sluchaja blizu.
– Sretno! – doviknuh mu, a on ponovo mahnu i zahvali se.
I, zaista, makar shto smo bili u ratu na suprotnim stranama, makar shto smo pucali jedan na drugog, ipak mu od srca pozheljeh srec'u jer, rijech je o ljudskom bic'u. To je bilo nashe prvo vidjenje poslije zarobljenishtva na liniji. A bilo je i drugo.
Bilo je to mozhda i pet godina poslije rata. Bio sam u apoteci. Poslije silnih borbenih polozhaja po raznoraznim bezbrojnim vukojebinama i gudurama ove nesretne Bosne i Hercegovine, dobro sam ostao bez zdravlja i ja i moji ukuc'ani pa sam stoga bio chesta mushterija u apotekama. Kad sam se okrenuo da izadjem, ochi u ochi susretoh se opet sa onim visokim, nekadashnjim zarobljenikom. Nasmijasmo se obojica. Rukovasmo se.
– Je li bilo gadno? – upitah aludirajuc'i na njegovo puteshestvije od zarobljenishtva do slobode.
– Maaa, nije – sa smijeshkom odgovori dvosmisleno, a sve ostalo ostade u bremenitoj shutnji. Eto!!!
Esad Jusic' Bugojanac
|