XXXXI
Pojavile se nove dnevne novine na bh. medijskom nebu. Imam osjećaj da nigdje na vascijelom dunjaluku nema više medija po glavi stanovnika. Najčitanijih, kažu, proda se skoro oko 60.000 (u prosjeku) dnevno pa puta četiri (koliko ih čita) jednako oko 250.000 osoba ovdašnjih. A ovdje živi blizu 4.000.000 stanovnika. Elem, dobro je. Čita se. Odgovara vlastima. Pomalo.
XXXXII
Eh, što bih volio da na proljeće ne poskupi struja! Što bih volio da krenemo u praktičnu primjenu evropskih/europskih integracija! Što bih volio da svi optuženi za ratne zločine budu privedeni pred lice pravde! Što bih volio da plaće krenu put nebeskih visina! Što bih volio da mladi budu nosioci razvoja ove zemlje! Mnogo šta bih ja volio, ali, brate, ne može. Zbog čega bih onda imali izbore svake četiri godine? To oni neizmjerno vole… A ostalo kako bude!?
XXXXIII
Ove godine je tačno dvadeset godina kako dobih nagradu na Festivalu Mladih pisaca u Svetozarevu ”Majsko pero ’87” (današnja Jagodina a u bivšoj SFRJ). Ove godine je tačno trideset godina kako izgubih junf. U Sarajevu, onomad, 1977. g. Ove godine je tačno četrdeset i sedam godina kako dođoh na ovaj dunjaluk. Eh, što ste se usrećili, dragi moji.
XXXXIV
2007. g. je pred nama. Još jedna u nizu zavještanih, ali i zaluđenih, nadanja. Vlast još nije uspostavljena, a kad’ će, ne zna se. I kako onomad Krleža veli citat ”Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu” kraj citata. I dvadest i pet godina je kako na ahiret blaženi presvijetli preseli. Godinu prije njega i Tito. Znate, onaj Josip. Broz. Ovi danas čitaju. Izvode svojih računa u bankama. Kako domaćim tako i stranim. A ti narode, pjevaj i dalje. Oni slušaju. Jer ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju. Jašta!
XXXXV
Onu moju pjesmicu, da ne kažem, gluho bilo, zavještanu misao pod nazivom SUDBINA: Postoja dva svijeta / jedan moj / i onaj pravi – prevelo i objavilo širom dunjaluka. Prvo u Francuskoj 1998. g. (dobro, to je bilo u knjizi Testament moje malenkosti) a zatim na španski, italijanski, engleski, ini… I objavilo. Kao misao poznatih ljudi. Uz Frojda, Šopenhauera, Kanta, etc… Ovo je pjesma, dragi ljudi. A oni pomislili misao. I odlična je, vele. Misao. A ja mislio – pjesma. Šta ćete, pjesnici su čuđenje u svijetu.
XXXXVI
Osnovali Komisiju za preispitivanje državljanstava uručenih stranim državljanima u toku rata u Bosni i Hercegovini. Vele, treću po redu. Mudžahedinima da kažemo allahemanet. Ni ne znaju jadnici (ovi što Komisiju vode i provode, sic?!) da je mene (kao Bošnjaka a uz to i muslimana) više strah ovdašnjih – što stekoše državljanstvo rođenjem – lidera kojima je stalo do Bosne (a i Hercegovine) k’o do lanjskog snijega. A ubiše se dokazivajući kako su baš oni za evropski/europski put drage nam zemlje. Nije mene strah Mudžahedina. Ni nema ih više od hiljadarke (tisućke) a nas je ostalih skoro četiri miliona. Strah me je ovih što im omogućiše da hodaju ovom svetom zemljom Bosnom (ali i Hercegovinom), jer Mudžahedini su samo Garibi koje put iz ovih (iskrenih, da pomognu braći po vjeri) ili onih (bježeći iz zemlje svog porijekla zbog učinjenih kriminalnih radnji) namjera, pardon razloga dovede u dragu nam zemlju. Strah me je svijesti osoba koje državu gledaju kao zrelu mladu koju će j......ti prvom prilikom, napraviti dijete i otići svojim putem. Čak mislim da su to već i uradili. I to više puta.
28.12.2006. g. – 08.01.2006. g.
|