|
I Rim i Istanbul su gradovi koji su zauzimali prostor na kome su vedrila i oblachila politeistichka bozhanstva, sa kojima se zhivjelo i u koja se vjerovalo vjekovima. Nije sve zaboravljeno, ne samo zbog uchenih ljudi koji su biljezhili, nego i zbog narodnih usmenih kazivacha chije su priche stizale s koljena na koljeno sve do danashnjih dana, ponekad i iz vremena totema. Mozhda su ti totemi i utjecali na nas da jedni o drugima imamo ustaljene predstave, stereotipe, chesto i pezhorativne s modernog stanovishta:
”Sem glavnog bozhanstva Jupitera /.../ za svaku aktivnost postojalo je posebno bozhanstvo /.../. U rimskom sistemu triju imena ime roda (nomen) chuvana je narochito jasno tragove prvobitnog totemizma. Imena kao Aquilii, Asinii, Caninii, Porcii, Vitelii, Cornelii upuc'uju ne toteme, na orla (aquila), magarca (asinus), psa (canis), svinju (porcus), tele (vitellius), dren (cornus) itd.” (Budimir/Flashar, 1978: 25).
I iz carskog grada sa Bosfora dolaze nam totemistichki katalozi. O jednom takvom obavjeshtava nas Veselin Chajkanovic':
”Nama je iz stare knjizhevnosti sachuvan jedan katalog naroda, u kome je svaki narod vezan za po neku zhivotinju, izjednachen s njom. /.../ U katalogu su spomenuti blizhi i dalji narodi. Blizhim, poznatijim narodima uvek je trazhen zhivotinjski ekvivalent po kakvoj unutrashnjoj vezi. Za Srbina se npr. kazhe da je vuk /.../, dalje za Alemanina se kazhe da je orao, za Grka da je lisica, za Bugarina da je bik, za Sirjanina da je riba, za Tatarina da je hrt /.../ za Turchina da je zmija” (Chajkanovic', 1985: 95-96).
O tome u jednom svom zapisu govori i Petar Dzhadzhic':
”U jednom rukopisu stare srpske recenzije, prevedenom‚ ’ot jezika grecheskoga na srpski’ 1690. godine, a objavljenom u ’Letopisu Matice srpske’ 1898. godine nalazimo interesantnu ’identifikaciju’ naroda i zhivotinja chije je ishodishte verovatno, u sec'anjima etnichkih grupa na njihovog totemskog pretka. Tako doznajemo ’/…/ Sarakin vepar jest, Turchin zmija jest, Armenin gushter jest, /.../, Turchin pas jest, Tatarin zagarin jest, Srbin vuk jest, Bugarin vuk jest, Nemac svraka jest /.../, Jevrejin jazavac jest, Egiptenin kozal jest, Leh (Poljak) ris jest’...” (Dzhadzhic').
Izgleda da su i ovi katalozi neka vrsta stereotipa. To danas, naravno, nije u upotrebi, ali pripada proshlosti. A gradovi se obilaze i zbog proshlosti i zbog sadashnjosti. Tu sadashnjost i proshlost najuspjeshnije spajaju putopisci kao obrazovani i daroviti srpski putopisac Ljubomir P. Nenadovic'. Za Nenadovic'a sredinom XIX vijeka Rim nije shto je bio za vrijeme Jupitera:
”Kad smo se priblizhili kapijama Rima, sve sto sam iz istorije o Rimljanima znao ponovilo mi se u mislima: njihove borbe i trijumfi, njihovi junaci i oratori; njihova bogatstva, nauke i slava; njihovi bogovi, boginje; njihovi imperatori i republike – sve mi je to na um palo. Ali od svega toge nishta nema! Nashao sam Rim, ali nisam nashao Rimljane. Mesto trijumfa idu po ulicama Italije; mesto bogatih Krasusa, Lukula, Vitelija – prosjaci ne dadu ti iz kuc'e izac'i; mesto Cincitata, Katona, Bruta srec'esh po ulicama bose kaludjere; mesto Jupitera s gromovima u ruci stoji statua svetog Petra i drzhi dva kljucha (kazhu da su to kljuchevi od raja); mesto Cezara sedi u Vatikanu jedan smireni starac. Na onom mestu odakle su polazili rimski legioni da idu da pregaze Galiju i Britaniju vezhbaju se francuski vojnici! Varvari Gali doshli su da chuvaju Rim. Rim koji je svet osvojio i njime po svojoj volji vladao!” (Nenadovic', 1963: 60).
Danas chesto mozhemo da vidimo slike Rima, uzhivo, koje nam prikazuju moc'ne televizije, uz komentare vjeshtih zhurnalistichkih improvizatora. Nisu rijetki ni filmovi ili televizijske serije o dogadjajima iz proshlosti. Ali sva ta moc'na elektronska tehnichka sredstva nisu u stanju da nam pokazhu Rim, Rim polovinom XIX vijeka. Ne kao shto je to uchinio mladi Ljubomir P. Nenadovic'. Medjutim, uvukla se ona klica nepovjerenja u tudje chak i medju darovite knjizhevnike i utjecala na njihovo pisanje. Mnogi su putujuc'i po svetu, pisali o ljepotama carskih gradova. U putopisima darovitih knjizhevnika mozhda se najbolje vidi slika koju imamo jedni o drugima. Nenadovic' pishe da jeste nashao Rim, ali ne i Rimljane. Umjesto patricija Nenadovic' srec'e prosjake koji mu ne daju iz kuc'e da izadje. Josh chudnija je slika bosih kaludjera. U tom Rimu nema vishe statue moc'nog gromovnika Jupitera, zamijenio ga je sveti Petar koji drzhi u ruci jedan kljuch od raja i drugi kljuch, opet od raja.
Veliki rimski Forum, gdje se deshavala sudbina svijeta, sad je samo slika razvaline, a Nenadovic' ne zaboravlja ni da priupita kako se taj prostor sada zove. I saznaje: kravlja pijaca. Dakle, tu se sada prodaje stoka i krave kao izvor mlijeka. Mladi Nenadovic' vidi Kravlju pijacu, ali i slike varvara koji pljachkaju po Rimu u vrijeme rimske nemoc'i. Sve shto je moc'no jednog dana bit c'e nemoc'no. Nenadovic' veli da su grabezh i pljachka podigli Rim, a grabezh i pljachka su taj isti Rim i oborili.
U prirodi je svakog stranca da u jednom gradu trazhi vishe proshlost nego sadashnjost. I Nenadovic' je u Rimu nashao vishe proshlosti nego sadashnjosti. Nenadovic' je opchinjen Rimom, mada njegovu sadashnjost posve ne shvata. Mozhda je to ono njegovo drugo. Chini se da bi se mladi obrazovani Ljubomir P. Nenadovic' vrlo teshko odomac'io u Rimu ili Italiji. Za razliku od njega, hrvatski pisac, Antun Gustav Matosh vrlo brzo se odomac'io u Rimu, u jesen 1913, ali i on prvo vidi proshlost:
”Sad stanujem blizu Vatikana u nekadashnjim vrtovima Neronovim. Tu u blizini su divlje zveri obeshchastile bezimene, u zhivotinjske kozhe ushivane djevice. Tu su bile zhive baklje Neronove tunicae molestae: muchenici u zapaljenim tunikama u smoli, rasvetljavajuc'e orgijske moc'i kabotenskog imperatorskog antikrista, sa konkavnim monocleom od smaragda u blaziranom izbuljenom oku. Tu poginushe istodobno, u sjaju tih zhivih luchi, sv. Petar i sv. Pavao, inache protivnici, oko 1. kolovoza 64, dok Neron, ljubavnik romantichne i vjerne robinje Akteje, kipar sa glavom obrijanog mesara, glumac, pjesnik i pjevac, razmishljashe o svojim hidraulichnim orguljama.” (Matosh, 1955: 316).
Matosh se jeste odomac'io u Rimu, jer bolje razumije sliku Italije i njenih znachajnih ljudi nego onaj koji je odgojen kao pravoslavac. On je pomalo kod kuc'e jer je ”siromashni sin nesrec'ne siromashne zemlje /.../ chlan katolichkog naroda i latinske kulture”. Matosh hvali Rim:
”Rim je odista Vjechni grad, najvishi grad medju svim gradovima, najvisha i najvec'a dojakoshnja svjetska misao. To je jedino mjesto ne zemlji shto je sachuvalo chisti klasichni historijski kontinuitet. /.../ U Rimu je tamo od Scipiona afrikanskog sredishte klasichne paganske misli /.../” (Matosh, 1955: 316).
Matosh je sav u Rimu i zheli da mu pripada i kad je kod fontana, i u kafani, i kraj vlazhnih zidova, kraj djubrishta i ulichne vreve. No nasmijac'e se nekom podstolaru chije je ime Svift. Ipak, bez obzira na odushevljenje Rimom i osjec'anje da je ”kao kod kuc'e”, Matosh, kao i svaki drugi stranac, optuzhuje Rim. Rim je i danas kriv za Nerona, Rim odgovara shto je proganjao ove ili one, a kriv je i zbog tog nesretnog postolara Svifta. To je, ipak, ono drugo koje vidi drugi.
Kod svih putopisaca mozhe se naslutiti i neka vrsta ”gledanja s visine” na mjesto posjete. Posjetilac i posjec'eno mjesto su, chini se, u stalnom nepovjerljivom odnosu. I u slikama putopisaca ima osobene oholosti. To se chesto gotovo neplanirano, spontano prokrade, neshto shto se samo po sebi nametne i chega ni obrazovani kulturni putopisci nisu svjesni.
Milosh Crnjanski sasvim svjesno sjenchi razliku izmedju Slavena i Latina. Po njemu, Latini misle
”/.../da se mi, Sloveni, sa nashim vechitim pobunama, trzanjem istina, sumnjichenjem, nikada nec'em slozhiti sa njima, Latinima. Latini su zheljni autoriteta i kulture, a ne rushenja autoriteta” (Crnjanski I, 1966: 288).
Inache, sliku Italije Crnjanski ne daje samo u poznatom putopisu Ljubav u Toskani, vec' i u knjizi Kod Hiperborejaca. Tako u Hiperborejcima Crnjanski pominje i kanibalstvo. Navodno su dva talijanska oficira u jednoj ekspediciji pojela jednog shvedskog nauchnika:
”Kojeshta, kazhem, ja, nikada nisam verovao u tu prichu. Malmrgen je prosto iznemogao, onemoc'ao, i morali su da ga ostave da umre na ledu. Uostalom, kapetan, ili poruchnik, Capi – za koga se prichalo da je mladog Shvedjanina, usput, pojeo – posetio je Malmrgenovu majku kad je chuo shta o njemu prichaju. Nijedan Talijan, kazhem, ne bi se usudio, da ode i pogleda u ochi materi (la Mamma), mirno – mirno materi choveka koga je pojeo.” (Crnjanski I, 1966: 71).
Takva pricha, eto, kruzhila je Italijom. Crnjanski je zabiljezhio, i sam ne vjerujuc'i u takvu moguc'nost, ali i ironijski ocrtavajuc'i mentalitet Italijana. Crnjanski (Kod Hiperborejaca I, 71) veli da su Talijani ”nesumnjivo, sinovi Sunca, ali je vec' davno recheno da su melanholici”. On istiche da su, kako se misli, Talijani mekushci, ali i tvrdi, te da su dobri kamenolomci i kamenoresci. Zbog tog talijanskog mekushtva neki Finci su bili ochajni shto im se kc'i udaje za jednog Talijana. Ta mlada, lijepa i dobra Finkinja, kad se uda za Talijana nec'e biti vishe takva: ”Bic'e kao Rimljanke shto su.”
Crnjanski, izvanredan stilist, naglashava (Kod Hiperborejaca II, 14) da je Rim bio mrtav, mrtve su bile njegove fontane, kada su varvari presjekli vodovod, ali i da je ozhivio kada su pape vodovod vaskrsle. Pjesnik Crnjanski u Rimu pije mlijeko kokosova oraha, a misli na nashu domac'u kravu, koja ”ima tako lepe ochi ujutru”. Sve se to nekako zbiva tu, blizu onog Foruma za koji Nenadovic' veli da je Kravlja pijaca. Sam Milosh Crnjanski je posve zaneshen Rimom:
”Jutro je, medjutim, u Rimu, vanredno. Sunchani zraci, padaju ukoso, a blago, kao mesechina, koja se zhuti i koja je topla, a ti zraci prodiru u grudi, kao neke prijatne strele. To je jedino Sunce koje sija i bogatashu i siromahu, i mladom choveku, i bolesniku, i starcu. Sunce i Rim stapaju se u sec'anju u jedno. Nigde u Evropi Sunce ne sija tako. Ni na jedan glavni grad zemlje. Niti igde fontane hlade tako lepo. Sam taj fakt, koji se ponavlja – ujutro, u Rimu – pretvara se u duboku ljudsku srec'u, a svi u Rimu uchestvujemo, u tom baletu, koji nosi naslov: Il Giorno. Dan.” (Crnjanski II, 1966: 15).
(nastavlja se)
____________________
LITERATURA
Primarna:
- Crnjanski, Milosh, Kod Hiperborejaca I-II, Prosveta: Beograd 1966.
- Dzhadzhic', Petar, Deo i celina, KUN, Politika: Beograd, isechak, nepoznat datum.
- Dzhumhur, Zuko, Nekrolog jednoj charshiji, Oslobodjenje public: Sarajevo 1991.
- Godjevac, dr Anka, Nova Turska i Kemal, bez izdavacha i mesta, 1937, str. 59-75.
- Gvozdic', Misho, Suze na Monmartru, Jedinstvo: Prishtina 1997.
- Matosh, Antun Gustav, Salve dea Roma, u: Hrvatski putopisi XIX i XX stoljec'a, Zora: Zagreb 1955, str. 316-323.
- Nenadovic', P. Ljubomir, Pisma iz Italije i Shvajcarske, Kultura: Beograd 1963.
- Shekler, Bogdan, To sam vidio, Univerzitetska rijech: Nikshic' 1986.
Sekundarna:
- Budimir, Milan / Flashar, Miron, Pregled rimske knjizhevnosti, Nauchna knjiga: Beograd 1978.
- Chajkanovic', Veselin, O mitologiji i religiji, Prosveta: Beograd 1985.
- Divkovic', Mirko, Latinsko-hrvatski rjechnik, Zagreb 1900, reprint Naprijed: Zagreb 1990.
- Djordjevic', Tihomir, Nash narodni zhivot I, III, Prosveta: Beograd 1984.
- Fasmer, Maks, Ehtimologicheskijj slovar\' russkogo jazyka III, Progress: Moskva 1987.
- Hammer, von Joseph, Historija turskog osmanskog carstva I, prevodilac i izdavach Nerkez Smailagic': Zagreb 1979.
- Herodot, Istorija, Matica srpska: Novi Sad 1988.
- Njegosh, Petar II Petrovic', Gorski vijenac, Republichki zavod za unapredjivanje vaspitanja i obrazovanja: Titograd 1991.
|