I Rim i Istanbul su gradovi koji su zauzimali prostor na kome su vedrila i oblačila politeistička božanstva, sa kojima se živjelo i u koja se vjerovalo vjekovima. Nije sve zaboravljeno, ne samo zbog učenih ljudi koji su bilježili, nego i zbog narodnih usmenih kazivača čije su priče stizale s koljena na koljeno sve do današnjih dana, ponekad i iz vremena totema. Možda su ti totemi i utjecali na nas da jedni o drugima imamo ustaljene predstave, stereotipe, često i pežorativne s modernog stanovišta:
”Sem glavnog božanstva Jupitera /.../ za svaku aktivnost postojalo je posebno božanstvo /.../. U rimskom sistemu triju imena ime roda (nomen) čuvana je naročito jasno tragove prvobitnog totemizma. Imena kao Aquilii, Asinii, Caninii, Porcii, Vitelii, Cornelii upućuju ne toteme, na orla (aquila), magarca (asinus), psa (canis), svinju (porcus), tele (vitellius), dren (cornus) itd.” (Budimir/Flašar, 1978: 25).
I iz carskog grada sa Bosfora dolaze nam totemistički katalozi. O jednom takvom obavještava nas Veselin Čajkanović:
”Nama je iz stare književnosti sačuvan jedan katalog naroda, u kome je svaki narod vezan za po neku životinju, izjednačen s njom. /.../ U katalogu su spomenuti bliži i dalji narodi. Bližim, poznatijim narodima uvek je tražen životinjski ekvivalent po kakvoj unutrašnjoj vezi. Za Srbina se npr. kaže da je vuk /.../, dalje za Alemanina se kaže da je orao, za Grka da je lisica, za Bugarina da je bik, za Sirjanina da je riba, za Tatarina da je hrt /.../ za Turčina da je zmija” (Čajkanović, 1985: 95-96).
O tome u jednom svom zapisu govori i Petar Džadžić:
”U jednom rukopisu stare srpske recenzije, prevedenom‚ ’ot jezika grečeskoga na srpski’ 1690. godine, a objavljenom u ’Letopisu Matice srpske’ 1898. godine nalazimo interesantnu ’identifikaciju’ naroda i životinja čije je ishodište verovatno, u sećanjima etničkih grupa na njihovog totemskog pretka. Tako doznajemo ’/…/ Sarakin vepar jest, Turčin zmija jest, Armenin gušter jest, /.../, Turčin pas jest, Tatarin zagarin jest, Srbin vuk jest, Bugarin vuk jest, Nemac svraka jest /.../, Jevrejin jazavac jest, Egiptenin kozal jest, Leh (Poljak) ris jest’...” (Džadžić).
Izgleda da su i ovi katalozi neka vrsta stereotipa. To danas, naravno, nije u upotrebi, ali pripada prošlosti. A gradovi se obilaze i zbog prošlosti i zbog sadašnjosti. Tu sadašnjost i prošlost najuspješnije spajaju putopisci kao obrazovani i daroviti srpski putopisac Ljubomir P. Nenadović. Za Nenadovića sredinom XIX vijeka Rim nije što je bio za vrijeme Jupitera:
”Kad smo se približili kapijama Rima, sve sto sam iz istorije o Rimljanima znao ponovilo mi se u mislima: njihove borbe i trijumfi, njihovi junaci i oratori; njihova bogatstva, nauke i slava; njihovi bogovi, boginje; njihovi imperatori i republike – sve mi je to na um palo. Ali od svega toge ništa nema! Našao sam Rim, ali nisam našao Rimljane. Mesto trijumfa idu po ulicama Italije; mesto bogatih Krasusa, Lukula, Vitelija – prosjaci ne dadu ti iz kuće izaći; mesto Cincitata, Katona, Bruta srećeš po ulicama bose kaluđere; mesto Jupitera s gromovima u ruci stoji statua svetog Petra i drži dva ključa (kažu da su to ključevi od raja); mesto Cezara sedi u Vatikanu jedan smireni starac. Na onom mestu odakle su polazili rimski legioni da idu da pregaze Galiju i Britaniju vežbaju se francuski vojnici! Varvari Gali došli su da čuvaju Rim. Rim koji je svet osvojio i njime po svojoj volji vladao!” (Nenadović, 1963: 60).
Danas često možemo da vidimo slike Rima, uživo, koje nam prikazuju moćne televizije, uz komentare vještih žurnalističkih improvizatora. Nisu rijetki ni filmovi ili televizijske serije o događajima iz prošlosti. Ali sva ta moćna elektronska tehnička sredstva nisu u stanju da nam pokažu Rim, Rim polovinom XIX vijeka. Ne kao što je to učinio mladi Ljubomir P. Nenadović. Međutim, uvukla se ona klica nepovjerenja u tuđe čak i među darovite književnike i utjecala na njihovo pisanje. Mnogi su putujući po svetu, pisali o ljepotama carskih gradova. U putopisima darovitih književnika možda se najbolje vidi slika koju imamo jedni o drugima. Nenadović piše da jeste našao Rim, ali ne i Rimljane. Umjesto patricija Nenadović sreće prosjake koji mu ne daju iz kuće da izađe. Još čudnija je slika bosih kaluđera. U tom Rimu nema više statue moćnog gromovnika Jupitera, zamijenio ga je sveti Petar koji drži u ruci jedan ključ od raja i drugi ključ, opet od raja.
Veliki rimski Forum, gdje se dešavala sudbina svijeta, sad je samo slika razvaline, a Nenadović ne zaboravlja ni da priupita kako se taj prostor sada zove. I saznaje: kravlja pijaca. Dakle, tu se sada prodaje stoka i krave kao izvor mlijeka. Mladi Nenadović vidi Kravlju pijacu, ali i slike varvara koji pljačkaju po Rimu u vrijeme rimske nemoći. Sve što je moćno jednog dana bit će nemoćno. Nenadović veli da su grabež i pljačka podigli Rim, a grabež i pljačka su taj isti Rim i oborili.
U prirodi je svakog stranca da u jednom gradu traži više prošlost nego sadašnjost. I Nenadović je u Rimu našao više prošlosti nego sadašnjosti. Nenadović je opčinjen Rimom, mada njegovu sadašnjost posve ne shvata. Možda je to ono njegovo drugo. Čini se da bi se mladi obrazovani Ljubomir P. Nenadović vrlo teško odomaćio u Rimu ili Italiji. Za razliku od njega, hrvatski pisac, Antun Gustav Matoš vrlo brzo se odomaćio u Rimu, u jesen 1913, ali i on prvo vidi prošlost:
”Sad stanujem blizu Vatikana u nekadašnjim vrtovima Neronovim. Tu u blizini su divlje zveri obeščastile bezimene, u životinjske kože ušivane djevice. Tu su bile žive baklje Neronove tunicae molestae: mučenici u zapaljenim tunikama u smoli, rasvetljavajuće orgijske moći kabotenskog imperatorskog antikrista, sa konkavnim monocleom od smaragda u blaziranom izbuljenom oku. Tu poginuše istodobno, u sjaju tih živih luči, sv. Petar i sv. Pavao, inače protivnici, oko 1. kolovoza 64, dok Neron, ljubavnik romantične i vjerne robinje Akteje, kipar sa glavom obrijanog mesara, glumac, pjesnik i pjevac, razmišljaše o svojim hidrauličnim orguljama.” (Matoš, 1955: 316).
Matoš se jeste odomaćio u Rimu, jer bolje razumije sliku Italije i njenih značajnih ljudi nego onaj koji je odgojen kao pravoslavac. On je pomalo kod kuće jer je ”siromašni sin nesrećne siromašne zemlje /.../ član katoličkog naroda i latinske kulture”. Matoš hvali Rim:
”Rim je odista Vječni grad, najviši grad među svim gradovima, najviša i najveća dojakošnja svjetska misao. To je jedino mjesto ne zemlji što je sačuvalo čisti klasični historijski kontinuitet. /.../ U Rimu je tamo od Scipiona afrikanskog središte klasične paganske misli /.../” (Matoš, 1955: 316).
Matoš je sav u Rimu i želi da mu pripada i kad je kod fontana, i u kafani, i kraj vlažnih zidova, kraj đubrišta i ulične vreve. No nasmijaće se nekom podstolaru čije je ime Svift. Ipak, bez obzira na oduševljenje Rimom i osjećanje da je ”kao kod kuće”, Matoš, kao i svaki drugi stranac, optužuje Rim. Rim je i danas kriv za Nerona, Rim odgovara što je proganjao ove ili one, a kriv je i zbog tog nesretnog postolara Svifta. To je, ipak, ono drugo koje vidi drugi.
Kod svih putopisaca može se naslutiti i neka vrsta ”gledanja s visine” na mjesto posjete. Posjetilac i posjećeno mjesto su, čini se, u stalnom nepovjerljivom odnosu. I u slikama putopisaca ima osobene oholosti. To se često gotovo neplanirano, spontano prokrade, nešto što se samo po sebi nametne i čega ni obrazovani kulturni putopisci nisu svjesni.
Miloš Crnjanski sasvim svjesno sjenči razliku između Slavena i Latina. Po njemu, Latini misle
”/.../da se mi, Sloveni, sa našim večitim pobunama, trzanjem istina, sumnjičenjem, nikada nećem složiti sa njima, Latinima. Latini su željni autoriteta i kulture, a ne rušenja autoriteta” (Crnjanski I, 1966: 288).
Inače, sliku Italije Crnjanski ne daje samo u poznatom putopisu Ljubav u Toskani, već i u knjizi Kod Hiperborejaca. Tako u Hiperborejcima Crnjanski pominje i kanibalstvo. Navodno su dva talijanska oficira u jednoj ekspediciji pojela jednog švedskog naučnika:
”Koješta, kažem, ja, nikada nisam verovao u tu priču. Malmrgen je prosto iznemogao, onemoćao, i morali su da ga ostave da umre na ledu. Uostalom, kapetan, ili poručnik, Capi – za koga se pričalo da je mladog Šveđanina, usput, pojeo – posetio je Malmrgenovu majku kad je čuo šta o njemu pričaju. Nijedan Talijan, kažem, ne bi se usudio, da ode i pogleda u oči materi (la Mamma), mirno – mirno materi čoveka koga je pojeo.” (Crnjanski I, 1966: 71).
Takva priča, eto, kružila je Italijom. Crnjanski je zabilježio, i sam ne vjerujući u takvu mogućnost, ali i ironijski ocrtavajući mentalitet Italijana. Crnjanski (Kod Hiperborejaca I, 71) veli da su Talijani ”nesumnjivo, sinovi Sunca, ali je već davno rečeno da su melanholici”. On ističe da su, kako se misli, Talijani mekušci, ali i tvrdi, te da su dobri kamenolomci i kamenoresci. Zbog tog talijanskog mekuštva neki Finci su bili očajni što im se kći udaje za jednog Talijana. Ta mlada, lijepa i dobra Finkinja, kad se uda za Talijana neće biti više takva: ”Biće kao Rimljanke što su.”
Crnjanski, izvanredan stilist, naglašava (Kod Hiperborejaca II, 14) da je Rim bio mrtav, mrtve su bile njegove fontane, kada su varvari presjekli vodovod, ali i da je oživio kada su pape vodovod vaskrsle. Pjesnik Crnjanski u Rimu pije mlijeko kokosova oraha, a misli na našu domaću kravu, koja ”ima tako lepe oči ujutru”. Sve se to nekako zbiva tu, blizu onog Foruma za koji Nenadović veli da je Kravlja pijaca. Sam Miloš Crnjanski je posve zanešen Rimom:
”Jutro je, međutim, u Rimu, vanredno. Sunčani zraci, padaju ukoso, a blago, kao mesečina, koja se žuti i koja je topla, a ti zraci prodiru u grudi, kao neke prijatne strele. To je jedino Sunce koje sija i bogatašu i siromahu, i mladom čoveku, i bolesniku, i starcu. Sunce i Rim stapaju se u sećanju u jedno. Nigde u Evropi Sunce ne sija tako. Ni na jedan glavni grad zemlje. Niti igde fontane hlade tako lepo. Sam taj fakt, koji se ponavlja – ujutro, u Rimu – pretvara se u duboku ljudsku sreću, a svi u Rimu učestvujemo, u tom baletu, koji nosi naslov: Il Giorno. Dan.” (Crnjanski II, 1966: 15).
(nastavlja se)
____________________
LITERATURA
Primarna:
- Crnjanski, Miloš, Kod Hiperborejaca I-II, Prosveta: Beograd 1966.
- Džadžić, Petar, Deo i celina, KUN, Politika: Beograd, isečak, nepoznat datum.
- Džumhur, Zuko, Nekrolog jednoj čaršiji, Oslobođenje public: Sarajevo 1991.
- Gođevac, dr Anka, Nova Turska i Kemal, bez izdavača i mesta, 1937, str. 59-75.
- Gvozdić, Mišo, Suze na Monmartru, Jedinstvo: Priština 1997.
- Matoš, Antun Gustav, Salve dea Roma, u: Hrvatski putopisi XIX i XX stoljeća, Zora: Zagreb 1955, str. 316-323.
- Nenadović, P. Ljubomir, Pisma iz Italije i Švajcarske, Kultura: Beograd 1963.
- Šekler, Bogdan, To sam vidio, Univerzitetska riječ: Nikšić 1986.
Sekundarna:
- Budimir, Milan / Flašar, Miron, Pregled rimske književnosti, Naučna knjiga: Beograd 1978.
- Čajkanović, Veselin, O mitologiji i religiji, Prosveta: Beograd 1985.
- Divković, Mirko, Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb 1900, reprint Naprijed: Zagreb 1990.
- Đorđević, Tihomir, Naš narodni život I, III, Prosveta: Beograd 1984.
- Fasmer, Maks, Etimologičeskij slovar russkogo jazyka III, Progres: Moskva 1987.
- Hammer, von Joseph, Historija turskog osmanskog carstva I, prevodilac i izdavač Nerkez Smailagić: Zagreb 1979.
- Herodot, Istorija, Matica srpska: Novi Sad 1988.
- Njegoš, Petar II Petrović, Gorski vijenac, Republički zavod za unapređivanje vaspitanja i obrazovanja: Titograd 1991.
|