Posebnu zanimljivost u ovoj zbirci poezije predstavlja ciklus pjesama o trnju: ”Trn u oku”, ”Trn u srcu”, ”Trn u glavi”. Sve tri pjesme odlikuje koncizan, britak i jasan epitafski izraz u kome pjesnik nošen unutrašnjim iskustvom ili nekom vrstom historijskog trajanja piše ispovijest svoje duše kao odraz saobraženja, suosjećanja i direktne korespondencije sa čovječanstvom. Autor enigmatski upućuje recipijenta na uzroke njegovog stradanja, uzroke ljudskog stradanja, uzroke fizičke, duševne i mentalne boli koji su direktni produkt: uboja koji nosi odnosno, iskrivljene percepcije stvarnosti, nedostatka dijaloga jer na dlan poraza niko ruku pružio nije i bolnih sjećanja podsvijesti koje svjetlost rađaju… Razlike između realnosti i svijesti, između fenomenalnog i saznajnog poretka stvari, razlike na čijim osnovama počiva ljudska drama dobivaju u Haminoj poeziji svu širinu i slojevitost istinskog suočenja sa podvojenošću prirodnog i ljudskog svijeta, sa ponorom čovjekovog neautentičnog postojanja.
Većina autorovih pjesama obrađuje egzistencijalnu problematiku, zatvorenost čovjeka u neminovnosti egzistencijalističkog kruga koja progovara reminiscencijama obojenim patetikom i pesimizmom, ali u nekim pjesmama možemo uočiti i prisustvo bošnjačkog sevdalijskog panteističkog duha. Posebnu ljepotu ovoj zbirci daju pjesme posvećene unucima i pjesma ”Ime ljubavi” koje u zbirku unose vedrinu i blagost postojanja:
Kako se nebo
Drugačije zove
Majko
Nebo je visoko
Sine
A zemlja
Kako se zove
Majko
Zemlja je duboko
Sine
A ljubav
Majko
Kako se zove
Ljubav imena
Nema
Autor je svjestan da svijet i čovjek u tom predmetnom svijetu stalno doživljavaju promjene i nastoji pronaći smisao u zagonetnom poretku stvari, zagonetnom vrtlogu historije i zbivanja i otkriti vrijednosti iza prividno beznačajnih pojava i uložiti riječ protiv zla i zaborava.
Na kraju treba pomenuti još jednu od bitnih karakteristika i vrednota Haminog jezičkog izraza koja se ogleda u odabiru zavičajne, donekle arhaične leksike (druga, uboj, obadvije, primraka, šurnovlak, avetinje, mahlukati, dolaf, prismoči, izba…) pa i cijelih sintagmi i rečenica (koga mlin nije mlio…, kamen o vratu, svanuti pred očima, dunjaluk naopako, ko tka, ko crnu vunu prede, za zube jezik…) koje zaslužuju da budu primijećene jer se otkidaju od zaborava.
____________________
1 Iskorišten autorov stih
|