|
Izglednost novih vizija odrzhanja Bosne (ali i Hercegovine) unutar jednog zajednichkog imenitelja – drushtva racia je nemoguc'a?! Sve dok nemamo kritichnu masu (a zadugo je i nec'e biti) onih osoba, gradjana, ljudi koji razmishljaju ka uoblichavanju zajednichkog cilja – drugoj i drugachijoj zemlji – zemlji opc'eg naravnog promishljanja. Da, ali kako to izvesti kada je na ovim prostorima krivica bila na onom drugome i drugachijem. Da li su zaista drugi i drugachiji? Zar nemamo zajednichku predhistoriju, historiju ali tezhimo i zajednishtvu u posthistoriji (za ovo posljednje nisam bash siguran).
Elem, kako i reche moj prijatelj iz studentskih dana Doc. Dr. Nerzuk C'urak:
”Paradoks je potpun: branilac bosanskohercegovachkog suvereniteta josh uvijek dolazi izvana (medjunarodni faktor) a antisuverenitetske sile egzistiraju unutar ”staklenog suvereniteta”, sa pritajenom ambicijom da ga razbiju u paramparchad.”
(ibid, str. 33.).
Pitam se da li je razbijanje vec' pochelo. I da SLON (?!) sa zadovoljstvom ulazi u malu prodavnicu tajni na strazhnja vrata. I razbija li razbija. Dragu nam zemlju.
Ali gdje su tu nashi vajni politichari. Kako Nerzuk veli:
”Vec'ina ih djeluje, vec'ina generira svoje politichko djelovanje na nachin koji ih predstavlja kao politichke subjekte nestale zemlje. I u izvrshnoj i u zakonodavnoj vlasti objedinjuje ih Zlo, bilo da je u pitanju raspojasana uvjerenost boshnjachkih nacionalista da su historijski u pravu i shta ima tu da se problematizira, bilo da je u pitanju hipernacionalistichka destrukcija intuitivne Bosne primordijalnog, modernog i postmodernog neokonzervativnog srpstva ili pak hadezeovsko kleptokratsko integralno hrvatstvo bez josh uvijek pronadjenog entiteta, domovine ili nechega trec'eg. Politika kao utochishte hulja, kao istina lazhi politichkog bic'a.”
(ibid, str. 74.).
I nastavlja:
”Bosna je jedan od onih prostora Svijeta koji trazhi stvarnu ideju i stvarne projekte kao jedan od nachina da se pokretachi mrzhnje (Encesberger, 1999), a to su uglavnom pastirski intelektualci, onemoguc'e.”
Bijelo Dugme je josh krajem sedamdesetih godina proshloga stoljec'a/vijeka sviralo pastirski rok, kao jedan od novovjekih/novostoljetnih oblika muzichkog izrazhavanja. Bili su popularni ali su uvijek u meni budili dozu suzdrzhanosti, valjda zbog prejednostavnosti prezentiranog sadrzhaja (i plagijata, zar ne?).
Kako zakljuchiti ovu tiradu jednoj zemlji u nestajanju. Mozhda bash pisanjem nas autsajdera, uslovnih autoriteta pisane rijechi, kako veli i dr. C'urak. Ali, imam pitanja ne samo za sebe, doktora i druge, ine shto pokushavaju probuditi uspavanu svijest gradjanina Bosniacuma. Imamo li snage za tako neshto dragi moji? Duboki san je nastao a budjenje iz njega mora biti drastichno. Ali, KAKO? I da li je kasno?
____________________
1 Bez izlaza!
|