Izglednost novih vizija održanja Bosne (ali i Hercegovine) unutar jednog zajedničkog imenitelja – društva racia je nemoguća?! Sve dok nemamo kritičnu masu (a zadugo je i neće biti) onih osoba, građana, ljudi koji razmišljaju ka uobličavanju zajedničkog cilja – drugoj i drugačijoj zemlji – zemlji općeg naravnog promišljanja. Da, ali kako to izvesti kada je na ovim prostorima krivica bila na onom drugome i drugačijem. Da li su zaista drugi i drugačiji? Zar nemamo zajedničku predhistoriju, historiju ali težimo i zajedništvu u posthistoriji (za ovo posljednje nisam baš siguran).
Elem, kako i reče moj prijatelj iz studentskih dana Doc. Dr. Nerzuk Ćurak:
”Paradoks je potpun: branilac bosanskohercegovačkog suvereniteta još uvijek dolazi izvana (međunarodni faktor) a antisuverenitetske sile egzistiraju unutar ”staklenog suvereniteta”, sa pritajenom ambicijom da ga razbiju u paramparčad.”
(ibid, str. 33.).
Pitam se da li je razbijanje već počelo. I da SLON (?!) sa zadovoljstvom ulazi u malu prodavnicu tajni na stražnja vrata. I razbija li razbija. Dragu nam zemlju.
Ali gdje su tu naši vajni političari. Kako Nerzuk veli:
”Većina ih djeluje, većina generira svoje političko djelovanje na način koji ih predstavlja kao političke subjekte nestale zemlje. I u izvršnoj i u zakonodavnoj vlasti objedinjuje ih Zlo, bilo da je u pitanju raspojasana uvjerenost bošnjačkih nacionalista da su historijski u pravu i šta ima tu da se problematizira, bilo da je u pitanju hipernacionalistička destrukcija intuitivne Bosne primordijalnog, modernog i postmodernog neokonzervativnog srpstva ili pak hadezeovsko kleptokratsko integralno hrvatstvo bez još uvijek pronađenog entiteta, domovine ili nečega trećeg. Politika kao utočište hulja, kao istina laži političkog bića.”
(ibid, str. 74.).
I nastavlja:
”Bosna je jedan od onih prostora Svijeta koji traži stvarnu ideju i stvarne projekte kao jedan od načina da se pokretači mržnje (Encesberger, 1999), a to su uglavnom pastirski intelektualci, onemoguće.”
Bijelo Dugme je još krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća/vijeka sviralo pastirski rok, kao jedan od novovjekih/novostoljetnih oblika muzičkog izražavanja. Bili su popularni ali su uvijek u meni budili dozu suzdržanosti, valjda zbog prejednostavnosti prezentiranog sadržaja (i plagijata, zar ne?).
Kako zaključiti ovu tiradu jednoj zemlji u nestajanju. Možda baš pisanjem nas autsajdera, uslovnih autoriteta pisane riječi, kako veli i dr. Ćurak. Ali, imam pitanja ne samo za sebe, doktora i druge, ine što pokušavaju probuditi uspavanu svijest građanina Bosniacuma. Imamo li snage za tako nešto dragi moji? Duboki san je nastao a buđenje iz njega mora biti drastično. Ali, KAKO? I da li je kasno?
____________________
1 Bez izlaza!
|