|
Sadik Shehic', sin Huseina, rodjen 1936. godine u Bosanskoj Krupi, ekonomista, knjizhevnik, publicista, historiograf, novinar, kulturni radnik, bibliofil, etnograf, zavichajni hronichar, organizator kulturnih manifestacija, pjesnik istanchanog lirskog senzibiliteta, nadareni prozaista, meraklija… Mogu li sve te odrednice stati samo uz jedno ime? Upoznavshi se sa onim shto smatram najvrednijim u njegovoj biografiji i bibliografiji, tvrdim da mogu, s napomenom da ga ipak do kraja ne odredjuju. Sadik Shehic' je od svega toga pomalo, ali je i ”zehru” vishe ili drugachije od toga – neshto shto je teshko jednom rijechju definirati i precizno odrediti. Slichna situacija je i u njegovom spisateljskom opusu. Ima tu radova koji se mogu smjestiti negdje izmedju pjesme u prozi i kratke priche, izmedju proznog kazivanja i historijskog feljtona, izmedju novinskog chlanka i lirskog putopisnog zapisa, izmedju historijskog podatka i isprichane legende, izmedju chestitih junaka – nama poznatih historijskih lichnosti i nekih izmishljenih ili stvarnih likova gradachachke charshije – koji kao da su bash ovog trenutka pobjegli iz pripovjedachke proze Hasana Kikic'a, Murata Shuvalic'a, Ahmeda Muradbegovic'a.
Jedan tako raznovrstan i obiman spisateljski opus nije lahko sistematizovati. Koliko znam, u sluchaju Sadika Shehic'a, to do sada niko nije ni pokushavao. Za autore iz takozvane provincije uvijek je bilo teshko zainteresovati ozbiljnu kritiku. Stoga nije ni chudo shto nam mnoga kvalitetna djela i mnoga imena vrsnih stvaralaca brzo potonu u tamu zaborava ili ih ”prekriju snjegovi, ruzmarin i shash”. Sadik Shehic' je jedan od rijetkih autora iz reda Boshnjaka i Bosanaca koji se, od kako zna za sebe do danashnjeg dana, svim svojim bic'em, intelektom i snagom, borio protiv te nepravedne marginalizacije, ne samo sebe i svog imena i djela, vec' prije svega i u prvom redu svog zavichaja, svog Gradachca i svog rodnog mjesta – Bosanske Krupe i Krajine, te intelektualnih i umjetnichkih gromada iz tih njegovih zavichaja koji su potiskivani u stranu iz ovih ili onih razloga, rijechju na marginu nashe stvarnosti. Sadik Shehic' nije dao da se marginalizuju lichnosti poput Hasana Kikic'a, Ahmeda Muradbegovic'a, Murata Shuvalic'a, Mustafe Novalic'a, bez obzira u chijem je interesu bilo potiskivanje sad jednog, sad drugog ili trec'eg imena sa tog spiska.
”Kikic'evi knjizhevni susreti” u Gradachcu, a Shehic' je jedan od njihovih utemeljitelja i chovjek koji je tu sjajnu kulturno-knjizhevnu manifestaciju godinama bukvalno nosio na svojim ledjima, bili su velika brana marginalizaciji ne samo nekoliko naprijed navedenih knjizhevnih imena, pa i imena Hasana Kikic'a, vec' prepreka prijetec'oj duhovnoj provincijalizaciji koja se ko mora bila navalila na nekadashnju Kikic'evu provinciju u pozadini. ”Kikic'evi knjizhevni susreti” – godishnjak manifestacije i Kikic'eva nagrada najboljem prosvjetnom radniku u Bosni i Hercegovini (Kikic' je bio prije svega uchitelj), ne samo da su od Gradachca svojevremeno otklonili opasnost od provincijalizacije, vec' su jedno vrijeme od te stare bosanske charshije ”nachinili” knjizhevnu metropolu Bosne i Hercegovine. Zato nije nikakvo chudo shto je bash Sadik Shehic', sa zadivljujuc'om upornoshc'u, pokushao da ozhivi ”Kikic'eve susrete” nakon rata za Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), ulozhivshi mnogo truda da Hasana Kikic'a ponovo vrati u rodni mu Gradachac. I kad je u tome bio potpuno uspio (dva puta je poslije rata organizovao Kikic'eve susrete), neko se sjetio da iz ko zna kakvih razloga promijeni koncept manifestacije i, kako je recheno, prilagodi je duhu vremena. I nakon tog prilagodjavanja, ostadoshe knjizhevni susreti u Gradachcu, ali bez imena Hasana Kikic'a i bez utemeljitelja manifestacije knjizhevnika Sadika Shehic'a. Poshto su Hasana Kikic'a ”sklonili u stranu”, i Shehic' im je poruchio: ”Bez mene – ko domina”. Neshto slichno sa Hasanom Kikic'em dogadjalo se i u susjednoj Grachanici. Ali to je pricha za neki drugi i drugachiji eglen.
Iako je teshko govoriti o nekoj preciznijoj sistematizaciji golemog spisateljskog opusa Sadika Shehic'a, uz izvjesne ograde, ipak bi se generalno mogao podijeliti: na publicistiku, historiografiju, knjizhevnu historiju, pripovjedachku prozu i pjesnishtvo. Svaki taj segment znachajan je i zanimljiv, tako da zasluzhuje posebnu studiju. Do sada se, kao shto je recheno, niko nije ozbiljno i kritichki upustio u taj posao. Uzroci se djelimichno mogu nac'i na spomenutoj relaciji: takozvana metropola-provincija (pogotovo ona u pozadini).
Kad je rijech o Sadiku Shehic'u kao knjizhevniku, treba spomenuti da je svoje prve knjizhevne tekstove pocheo objavljivati josh daleke 1954. godine u chasopisu ”Razvitak”, koji je izlazio u Sisku. Dvije godine kasnije oglasio se svojom prvom prichom ”Djechaci” u esperanto chasopisu ”Djeca cijelog svijeta”, koji je izlazio u Tokiju. Potom je svoje knjizhevne radove objavljivao u mnogim listovima i chasopisima koji su izlazili na prostoru bivshe drzhave. U tom obimnom knjizhevnom opusu, nezaobilazni su sljedec'i naslovi: knjiga humoreski i satire ”Sahanlisci”, knjige proze ”Ljudi bez dushe”, ”Ljudi u legendama”, ”Grad na c'enaru”, ”Iz sidzhila jedne provincije” i pjesnichka zbirka ”Nekoc' pod zvijezdama”. Buduc'i da je to obimno literarno shtivo nastajalo u jednom dugom vremenskom periodu i u vrlo razlichitim okolnostima, pa i razlichitim povodima, donekle je razumljiva njegova knjizhevno-estetska neujednachenost: od briljantnih lirskih kazivanja, preciznih proznih opisa i karakteristichnih likova, pa do bezvrijednih poetskih ili proznih pasazha koji su nastajali pod uticajem trenutnog okruzhenja, pochesto pomodarstva, izvjesnih ustupaka i pretjerivanja itd. Zato nije lahko utvrditi neku zajednichku crtu tog, rekao bih, spisateljskog obilja.
U pogledu jezika i stila, vidljiv je napor nasheg autora da se priblizhi svojim uzorima: Kikic'u, Muradbegovic'u, Shuvalic'u u koje se, nema sumnje, ugledao. Dubljom analizom pojedinih njegovih tekstova moglo bi se jasno utvrditi u kojoj su mjeri spomenuti pisci i njihova djela bili poticaj, a u kojoj uzor nashem autoru. Chinjenica je da su ti uticaji postojali i da se mogu prepoznati u Shehic'evom stvaralachkom knjizhevnom postupku.
|
Sadik Shehic': Zmaj od Bosne
|
|
Opsjednutost autora historiografijom, manje-vishe, doshla je do izrazhaja i u njegovom pripovjedachkom postupku. U toj prozi naprosto ”probija” njegovo naglasheno interesovanje za historijske procese u shirem i uzhem zavichaju. Ponekada su to vrlo uspjeshne umjetnichke rekonstrukcije prohujalih epoha u nashim malim sredinama i malim zhivotima, ponekada su to nezgrapna preprichavanja golih historijskih chinjenica – shto je svakako umanjivalo njihovu umjetnichku snagu. Koliko je u svemu tome Shehic' knjizhevnik, a koliko historiograf ili jednostavno hronichar zanimljivo je pitanje na koje se odgovor mozhe dati tek nakon ozbiljnijeg analiziranja kompletnog knjizhevnog opusa ovog autora.
Drugo veliko podruchje Shehic'evog stvaralachkog opusa proshiruje se na historiografiju uopc'e, a knjizhevnu historiju posebno. I u jednoj i u drugoj oblasti Shehic' je stvorio vrlo znachajno djelo.
U oblasti historiografije, najvishe se bavio istrazhivanjem i izuchavanjem proshlosti Gradachca i njegove okoline, a posebno historijskim likom Husejin-kapetana Gradashchevic'a, Zmaja od Bosne. Spomenut c'u samo tri naslova: hroniku ”Gradachac i njegova okolina”, historijsku studiju ”Zmaj od Bosne”, koja je dozhivjela dva izdanja i knjigu ”Sumbulushki zapisi Mula Vrcanije”. Zashto sam izmedju desetak njegovih historijskih radova i knjiga odabrao bash ova tri naslova? Zato shto je Shehic' u njima, josh davno prije posljednjeg rata, medju prvima dokazao i pokazao da Husein-kapetan Gradashchevic' nije bio konzervativni bosanski koljenovic', koji se borio protiv naprednih reformi unutar Osmanskog carstva, pa i Bosanskog vilajeta, da bi sachuvao svoje begovske privilegije (kako nas je uchila tadashnja zvanichna historiografija), vec' da se tu radilo o mnogo dubljim i ozbiljnijim poticajima, te da je u toj historijskoj igri bio mnogo vec'i ulog od begovskih privilegija. Taj je ulog bila ”butum” Bosna i sa njom Hercegovina, kao domovina, kao zavichaj.
Pored Gradashchevic'a, u zbirci dokumenata ”Sumbulushki zapisi Mula Vrcanije”, Shehic' je skrenuo pazhnju na josh jedan zanimljiv i do dana danashnjeg nepravedno zapostavljen lik iz burne historije Bosne i Hercegovine. Rijech je o Hasanagi Pec'kom, legendi sa ljute krajine, romantichnoj i kontroverznoj lichnosti sa granice dva moc'na carstva, zashtitniku sirotinje uz granicu, ljutom osvetniku i odmetniku koji nije bendao ni sultana u Stambolu, a josh manje vezira u Travniku, bundzhiji zbog kojeg se u vishe navrata umalo ne pobishe dva moc'na carstva. Iz tekstova Sadika Shehic'a doznajemo da je Hasanaga Pec'ki bio uz Husein-kapetana, da je zadavao muke kako sultanovim, tako i c'esarevim granicharima, da je bio strah i trepet za silnike. Ne znam zashto ni do danas taj romantichni historijski lik nije dozhivio svoju literarnu obradu iako prosto vapi da udje u neki historijski roman ili film, ali se nadam da c'e nekom buduc'em talentovanom romanopiscu ili filmadzhiji, pochetna podloga za takav jedan poduhvat biti knjige Sadika Shehic'a iz Gradachca. U tome se i ogleda njihova nesumnjiva vrijednost i znachaj.
U ovom kontekstu spomeuo bih i njegovu najnoviju knjigu ”Romski snovi o krilatom konju”, koju, po sadrzhaju, mozhemo svrstati kao neshto izmedju historiografije, etnologije i knjizhevnosti.
O Sadiku Shehic'u kao knjizhevnom historicharu i njegovim zaslugama za utemeljenje i organizovanje ”Kikic'evih knjizhevnih susreta” u Gradachcu vec' je neshto naprijed recheno.
Iako su prije dvije-tri godine skinuli Kikic'evo ime sa te manifestacije, zahvaljujuc'i njenom utemeljitelju i dugogodishnjem organizatoru Sadiku Shehic'u, ona c'e ostati ovjekovjechena u knjizi ”Dobrota bivanja”, koju je pripremio i priredio nash autor. Zato pojava ove knjige ima vishestruki znachaj. ”Dvadeset godina, pedantno pratec'i manifestaciju ’Knjizhevni susreti Hasan Kikic'’, Shehic' je sakupio relevantne knjizhevno-kritichke tekstove, koji analiziraju i valorizuju knjizhevno stvaralashtvo Hasana Kikic'a. Raznovrsnost predstavljenih radova, te njihova inkorporiranost u opc'u riznicu knjizhevne i kulturne bashtine ovih i shirih prostora, pomoc'i c'e nam da knjizhevno i zhivotno djelo Hasana Kikic'a iznova ishchitamo, sushtinski mu se priblizhimo i naklonimo se njegovoj ljudskoj i stvaralachkoj monumentalnosti.” (Almir Zalihic', Sadik Shehic', Dobrota bivanja, monografija u povodu 20-te godishnjice ”Kikic'evih susreta” 1974.-1998., Bosanska rijech, Wuppertal 1999., Grachanichki glasnik, br. 8, Grachanica 1999., 111)
Sadik Shehic' je autor velikog broja tekstova, razbacanih po raznim listovima i chasopisima, koji donose zanimljive detalje o zhivotu i stvaralashtvu nekoliko nashih poznatih knjizhevnika, a posebno: Hasana Kikic'a, Murata Shuvalic'a i Ahmeda Muradbegovic'a. Govorec'i o tome, izdvojio bih naslov samo jedne njegove nevelike, ali vrlo vrijedne knjige pod naslovom ”Pisma i zapisi”, bez koje bi svako pisanje o trojici spomenutih knjizhevnika bilo nepotpuno. ”Njihova sachuvana (i u ovoj knjizi objavljena n.a.) korespondencija iz tih vremena, dirljivo je i prekrasno svjedochanstvo o teshkom zhivotu, egzistencijalnoj muci do patnje koja hoc'e i poniziti i uvrijediti, ali i dokaz o njihovoj blistavoj duhovnoj snazi koja je sve to bila u stanju nadvladati, pa oplemenjena, preko svega prijec'i i produzhiti se, evo, i u danashnjem danu, na nachin do kojega su iznimno drzhali.” (Atif Kujundzhic', Babova dobrota bivanja, Sadik Shehic', Pisma i zapisi, Tuzla 2001., 98)
Po vokaciji i po svom obrazovanju pa ako hoc'ete i interesovanju, Sadik Shehic' nije knjizhevni historichar. On je u te vode ushao zahvaljujuc'i ljubavi i poshtovanju knjizhevnog djela nekoliko nashih pisaca, posebno onih koje smo naprijed naveli. Ishchitavajuc'i ih, on je, naprosto zhelio da o njima sazna ”koju vishe”, pa je zato marljivo, kao historichar, pocheo kopati po arhivama (prvo porodichnoj ostavshtini svoga oca, takodje knjizhevnika Huseina Shehic'a) i drugim ”pismohranama”, otkrivajuc'i nam nepoznate detalje iz zhivota tih pisaca. Zato se u nekim svojim tekstovima o tim piscima Shehic' i pojavljuje vishe kao novinar publicista, priredjivach ili sakupljach vrijednih dokumenata i podataka, a manje kao knjizhevni historichar, kritichar, koji je u stanju pronadjene dokumente podvrc'i detaljnijoj kritichkoj analizi. To medjutim, ne umanjuje znachaj spomenutih tekstova – pa makar oni bili ponekad samo pabirci, crtice, anegdote ili kratke, samo na prvi pogled bezvrijedne poruke na poshtanskoj dopisnici (iz knjige ”Pisma i zapisi”, na primjer).
Nakon ovog kratkog pregleda i uvida u stvaralachki opus knjizhevnika Sadika Shehic'a, nisam siguran jesmo li uspjeli dati potpun odgovor na pitanje kvaliteta i znachaja njegovog cjelokupnog opusa. Po kvantitetu obimno, a po kvalitetu (opc'enito govorec'i) neujednacheno, njegovo djelo, u svakom sluchaju, zasluzhuje dublju kritichku analizu. Buduc'i da se radi o tako obimnom, a prilichno rasutom (po raznim publikacijama u jednom dugom vremenskom periodu) djelu, od velike koristi bio bi selektivan i na jednom mjestu objavljen kritichki izbor njegovih knjizhevnih i historiografskih radova koje, zasigurno, nec'e ”potamniti vrijeme”. Siguran sam da c'e ”prezhivjeti” i nadzhivjeti svoga autora oni radovi u kojima je bilo vishka stvaralachke energije (istinskih emocija u knjizhevnim, izvornih dokumenata i chvrstih argumenata u historijskim i knjizhevno-historijskim radovima), a manje patetike, improvizacije, ”natezanja vrljike”, prigodnicharstva i robovanja historijskom trenutku… U svakom sluchaju, obimnost tog spisateljskog opusa nudi i odredjeni kvalitet.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-12-28
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|