|
Kontraverze o zapadnoj Hercegovini, o ustashkom pokretu na tom podruchju – trpanje naroda ovog kraja kao izvora zlochina, svjedochenje Jure Galic'a daje objektivnu sliku koja u potpunosti demistifikuje ustashke zlochine i klerikalne krugove koji su ga podsticali, a ujedno i priblizhava nam taj puk (narod) kome usud nije bio naklonjen. Zlopatio se taj hercegovachki hrvatski katolichki seljak, pa mu je njegova radinost jedva mogla da obezbijedi goli zhivot. Ukratko, Jure Galic' je chitaocu priblizhio taj narod, i doveo ga u poziciju preispitivanja odnosa i stvorenog negativnog mishljenja o njima. Listajuc'i stranice knjige ”Vrijeme i ljudi” suochavamo se s jednom istinom, s teshkim zhivotom naroda toga kraja koji je izvaran od bivshih rezhima, zhandarma, finanaca, raznih politichkih stranaka i struja, a posebno ustashkog pokreta i klera. Autor ove knjige s malobrojnim aktivistima NOP-a pronalazi ljude koji su osjetili nepravde monarhistichke Jugoslavije, okupatora, njemachkih i talijanskih fashista i nove endehazijske vlasti. Kroz ta kazivanja chovjek mora da zastane i konstatuje kakve je sve gigantske ljude imao partizanski pokret – u bezgranichnoj odanosti ideji slobode naroda od fashizma i domac'ih slugu, ustasha, chetnika i drugih.
Jure Galic' je nosilac ”Partizanske spomenice 1941.” i mnogih ratnih i mirnodopskih priznanja. Dobitnik je i jugoslovenske knjizhevne nagrade ”Chetvrti juli” 1984. za knjigu ”Prelom”. Bavec'i se knjizhevnim i publicistichkim radom, objavio je shest knjiga, a ”Vrijeme i ljudi” je sedma. Prihvatajuc'i se da prikazhe vrijeme i ljude u zapadnoj Hercegovini 1941-1945. god., dokumentovano, imenujuc'i svakog uchesnika i mjesto dogadjanja u tom vremenu, zapocheo je josh poslije II svjetskog rata, a nastavio u ovom sadashnjem vremenu. Dilema je bila da li da ostvari svoju ideju iz vishe razloga, ali prevladala je njegova moralna obaveza, kako sam kazhe, u Napomenama autora na kraju knjige
”i to najvishe stoga shto sam to osjec'ao kao moralnu obavezu prema svojim ratnim drugovima i kraju iz kojeg potichem, zatim prema svojoj djeci, potomcima da im ostavim svjedochenje, pouku da patnje i stradanja koje u ovo vrijeme podnosimo u sushtini nose iste snage, koje opisujem na stranicama ove knjige, ali ovoga puta, chini mi se, josh bestijalnije”.
Knjiga ”Vrijeme i ljudi” ima dva dijela: u prvom su 24 naslova, i uglavnom u njima su opisani rad ilegalaca u Hercegovini na pridobijanju naroda i pojedinaca za NOP, i prikaz stanja u pojedinim mjestima kao posljedice nove vlasti NDH i okupatora.
Tako u tom dijelu zadrzhao se i na biografiji Jure Galic'a Velikog (iz Bijache, opc'ina Ljubushki), narodnog heroja, poginulog 18. januara 1943. godine, poznatog organizatora radnichkog pokreta u Metkovic'u, kao i ustanka u ovom kraju. Josh 1939. postao je chlan KPJ. (U blizhoj porodici bio je josh jedan narodni heroj, Marijan Primorac, poginuo u borbama sa ostacima odmetnika-shkripara na Chitluku 1946. godine).
Podaci o politichkom stanju u pojedinim mjestima zapadne Hercegovine fasciniraju svojim objektivnim kazivanjem, ali i deprimirajuc'e djeluju kada se iznose podaci o zlochinima izvrshenim u pojedinim selima, bilo od ustasha, chetnika, okupatora, te raznih bandi, pljachkasha, pa i greshaka nekih partizanskih jedinica.
Seljaci su pod uticajem ustashke propagande, potpomognute i klerom, mahom odlazili u ustashe i uvlachene u vrshenje zlochina.
Tako c'e pojedina drzhanja i ocjene politichke situacije biti zabiljezhene:
”Svakako, u ovoj prvoj ustashkoj grupaciji koja je djelovala u shiroj chapljinskoj regiji, posebno istaknuto mjesto pripadalo je jednom dijelu katolichkog svec'enstva, kao shto su don Ilija Tomas, don Jure Vrdoljak i fra Tugomir Soldo, koji su odigrali uzhasnu, i za ovaj narod, katastrofalnu ulogu.”
Medjutim, bilo je svec'enika i na partizanskoj strani, fra Sarafin Dodig, doshao je u selo Gorica
”odmah je s oltara pred zhupljanima, otvoreno i javno kao antifashista, rekao zhupljanima da su Italijani okupatori nashe zemlje, a ustashe da su im sluge i da zlochine prave za rachun okupatora”.
U chitluchkom samostanu medju svec'enicima bio je jedan broj starijih ljudi, juzhnoslovenske orijentacije, i medju njima nalazio se i osamdesetogodishnjak fra Silver Vasilj.
U kleronacionalistichkoj euforiji (formiranju nacionalistichke i shovinistichke svijesti) hrvatstva, Hrvatske i krshc'anstva medju seljanima u regiji uveliko su doprinosili svec'enici. Tako, npr.:
”U odashiljanju u ustashku vojsku pojedini svec'enici toliko su se strastveno, zanesenjachki, politichki angazhirali, tako da bi i onog posljednjeg omladinca u selu, ako je po njihovim mjerilima prispio za vojsku, a u nju nije otishao, s oltara, javno, imenom i prezimenom prozivali, govorec'i da to moraju da uchine.”
|
|
Nacionalsocijalizam i religija
”Fashizam je u svojoj biti antireligijski (u nashem evropskom iskustvu antijudaistichki, antikrshc'anski, antimuslimanski) jer je rasistichki. Medjutim, i pored toga ex jugoslovenske krshc'ansko-islamske religijske vodje nisu hrabrili svoje vjernike za antifashistichku borbu, osim pojedinaca.
Pred njihovim ochima su fashisti i njihovi domac'i epigoni iskorjenjivali Jevreje i Rome (nearijevce), te Srbe i antifashiste. Vjerski autoriteti nisu se dovoljno tome suprotstavljali kad je to bilo aktualno, a nisu ni nakon shezdeset godina na pravi nachin pokajali za te svoje, po chovjechanstvo, pogubne propuste.”
Marko Orsholic', iz knjige
”Zlodusima nasuprot”, Rijeka/Sarajevo 2006.
|
|
Zlochine ustasha, chetnika i drugih domac'ih bandi, te okupatora, Jure Galic' prati po pojedinim hercegovachkim mjestima, pa o stanju u chapljinskoj regiji c'e napisati:
”Okupacijom zemlje i dolaskom ustasha na vlast u ovom chitavom kraju zavladalo je bezumlje i strah kakav je zdravoj pameti bilo teshko i zamisliti. Srbi, svi odreda, u gradu i na selu, stavljeni su van zakona i bezobzirno ubijani na svakom koraku. Ljudskim tijelima jame su punjene na svim stranama, a krvavom Neretvom plovili su ljudski leshevi.”
Politichko stanje u pojedinim selima i gradic'ima u knjizi se opisuju sa svim svojim posljedicama. Oni se razlikuju od mjesta do mjesta, ali u sushtini pogodno tlo za vrshenje zlochina od strane ustasha bio je isti politichki program.
Ustashe su se svetile na svakom koraku, pa c'e Galic' zapisati ponashanje ustasha poslije njihove jedne akcije na partizane:
”Uhapshenih je najvishe bilo iz sela Shipovache. Shto mushkih, shto zhenskih, uhapsheno je oko shezdesetoro i svi su uglavnom bili dovedeni u Grabovo Vrelo. Ustashe su uhapshene podvrgavali uzhasnom zlostavljanju, premlac'ivanju, kakvo je samo mogla izmisliti bolesna ljudska psiha. Zatvorenici su danima bili bez hrane i vode. Drzhali su ih zatvorenim u seoskim shtalama, kokoshinjcima, svinjcima, izbama; muchili su ih na razlichite nachine, pa ih zhive zakopavali u zemlju, gushili u vodi natopnog kanala koji protiche kroz mijesto, premlac'ivali do besvijesti, i od muke su neki umirali… Uhapshenog C'iru Zhivkovic'a, chovjeka koji je imao dva ili tri sina u ustashama, ustashe su iz zatvora u Grabovom Vrelu dovele u njegovo rodno selo Shipovachu (C'iro nije bio pristalica NOP-a, niti partizanski saradnik), objesili ga o orahu u dvorishtu njegove kuc'e, i to su obavili naochigled djece i zhene, gdje je visio tri dana i tri noc'i, a da ga familija, po ustashkoj naredbi nije smjela skinuti i pokopati. Omladinku Kanu Bushatliju, partizansku saradnicu, uchenicu srednje shkole u Mostaru, rodjenu u Vitini, staru 18 godina, ustashe su u zatvoru u Grabovom Vrelu muchili na najsvirepiji nachin, tako da su joj igle zabadali pod nokte, nokte chupali, prinudjivali da prizna da je partizanska saradnica i da oda ljude sa kojima je povezana, shto ona pored svih muka nije uchinila.”
Galic' c'e zabiljezhiti i stradanje Hrvata od strane chetnika koje su doveli Italijani poslije odlaska partizana iz sela Sovic'a, Gorice i Gruda kao svoje saradnike:
”Na zaprepashc'enje seljaka, poslije odlaska partizana, Italijani su sa sobom u ova sela doveli oko 500 chetnika koje je predvodio chuveni chetnichki vojvoda Jevdjevic'. Chetnici su naochigled seljaka, ustasha i domobrana silovali zhene, ubijali ljude, pljachkali sve shto im je dolazilo do ruku, zatim palili kuc'e, a da im ustashe i domobrani nisu smjeli nishta uchiniti da bi ih u tome sprijechili.”
Ilegalci su obilazili sva sela u zapadnoj Hercegovini, a NOP je dobivao sve vishe pristalica. Medjutim, politichka previranja bila su jaka – kretala su se od priklanjanja politici Hrvatske puchke stranke (njeni osnivachi bili su franjevci), zatim je prihvac'en Stjepan Radic' zbog socijalnog i ekonomskog odnosa prema selu, prosvjeti, kulturi, prosvijec'enosti, tradiciji, a narochito njegov izrazheni antiklerikalizam. Poslije smrti S. Radic'a nije prihvac'en Machek, niti njegova politika, nego lijevo orijentisana. Medjutim, desno orijentisane politichke snage organizovale su ustashke organizacije. Dolaskom okupatora stvorena je iluzija da je hrvatski narod dobio konachno svoju drzhavu, svoju slobodu, medju narodom je zavladala gotovo u svim selima nevidjena kleronacionalistichka euforija. Tako, primjerice, sela Sovic'i i Gorica dali su veliki broj istaknutih ustasha i ustashkih vodja, koji su nadaleko poznati po zlochinima. Autor ih rangira:
”Prvi, Ranko Boban, ustasha, emigrant u Belgiji i Italiji. Nakon pogibije chuvenog ustashe Jure Francetic'a, 1943., postavljen je za zapovjednika zloglasne ’Crne legije’, a inache po chinu je bio ustashki krilnik (general) i za svoje ratne zasluge proglashen je vitezom (herojem); drugi, Ante Vokic', pravnik, ustashki pukovnik, zapovjednik Zheljezne bojne BiH, inache jedno vrijeme ministar u Pavelic'evoj vladi; trec'i, Petar Pandzhic', ustashki emigrant, bojnik, stozhernik Ustashkog tabora u Travniku; chetvrti, Ranko Bushic', ustashki emigrant, osobni adjutant poglavnika Pavelic'a; peti, Mate Boban, emigrant, ustashki satnik; shesti, Ante Bushic', ustashki satnik Poglavnikove tjelesne bojne; sedmi Stjepan Prlic', natporuchnik Ustashke ’Crne legije’; osmi Hozo Grubishic', ustashki satnik; deveti Pero Vlashic', ustashki emigrant; deseti Rafo Vulic', ustashki koljach; jedanaesti Ivan Slishkovic', ustashki koljach, itd.”
|
|
Strategija ustashkih ideologa za etnichki chistu NDH
”U emigraciji su ustashki ideolozi razradili metodologiju kako doc'i do etnichki chiste NDH, naravno kada dodju na vlast.
Kako su to planirali, najbolje se vidi iz pisanja lista Ustasha iz 1932.
U tom listu poruka je bila jasna, jeziva, krvolochna. Ona je glasila da je svako sredstvo, nozh, pishtolj, bomba, potoci krvi, dopushteno u stvaranju NDH.”
A.B., iz chlanka Opasne manipulacije,
objavljenog u ”Oslobodjenju” 25.05.2005. god.
|
|
Galic' c'e zabiljezhiti i greshke partizanskih jedinica i pojedinaca:
”Iz meni (ne samo meni) neobjashnjivih razloga, prilikom povlachenja iz Vrgorca partizani su strijeljali dosta velik broj gradjana, pricha se oko 35. Nisam uvjeren da je to uradjeno sa nekim opravdanjem jer kasnije se medju nama, borcima, naveliko prichalo da je tu, medju Vrgorchanima, bilo i medjusobnih, lichnih, porodichnih i svakih drugih obrachunavanja.”
I sljedec'i sluchaj
”Zbog pogreshnog postupanja nashih ljudi, narochito intendanata, iz nekih nashih vojnih jedinica, ponajvishe dalmatinskih, kada su vrshili rekvizicije hrane, a sve pod izgovorom da se radi o ustashama, ustashkim familijama i ustashkom kraju. Bilo je i pojave pljachke iz nekih partizanskih jedinica… protiv ove pojave morali smo se zhestoko boriti.”
Kad se ima sve ovo u vidu, ilegalci su pod rukovodstvom Partije, i prije svega svojom hrabrosti, odanoshc'u ideji ljudske slobode radili na organizovanju naroda za borbu protiv fashista. Tome su doprinijeli i uspjesi saveznika na frontovima i uspjesi NOB-a, narochito nakon Neretve i Sutjeske, tako da su mnoge pristashe, a medju njima i zlochinci, pokushali da se distanciraju od okupatora i domac'ih izdajnika (ustasha i chetnika). Tipichan jedan primjer Galic' navodi nekog Hajrudina Osmic'a, mesara iz Ljubushkog, ustashkog koljacha, ”koji je 1941. u Ljubushkom, na javnom mjestu, naochigled prisutnih gradjana, mesarskim nozhem na komade sjekao Srbe. On i drugi, kao i on iskazuju spremnost da za NOP daju obimnu materijalnu pomoc'; nashim ljudima je strogo zabranjeno da je primaju iako nam je svaka pomoc' bila potrebna.”
Listamo i posljednje stranice ove knjige. Priblizhavale su se borbe za Shiroki Brijeg i Mostar, te c'e tim povodom autor zabiljezhiti jedan susret Marka Shojic'a i Galic'a u Cherinu sa fra Martinom Soptom, sa chovjekom demokratski raspolozhenog
”i antifashistichke orijentacije kako se deklarisalo vishe svec'enika na ovome terenu, a medju njima fra Vojislav Mikulic', fra Zlatko Sivric' i fra Domijan Rozic' (kasnije, nakon izvjesnog vremena chuli smo da je, nazhalost, neko nama nepoznat ubio fra Martina Soptu. Mozhda ga je njegov antifashizam koshtao glave?)”.
Medjutim, to su bili ljudi koji su odbranili chast svoje vjere i svoga naroda, ali su bili rijetki, tako Galic' konstatuje:
”Loshu sliku medju borcima i u narodu Dalmacije i Bosne o zapadnoj Hercegovini svojom zlochinachkom politikom stvorili su upravo oni koji su za vrijeme svoje vladavine u Hercegovini, i medju njima vec'i broj katolichkih svec'enika, stalno i u raznim prigodama na razlichite nachine glorificirali i do neba uzdizali fashizam, nacizam, ustashtvo, te tako podsticali veliki broj, uglavnom zaostalih i primitivnih seljaka na teshke i krvave zlochine koje su vrshili tokom chitavog rata.”
(Zbog ovakvog stanja CK SKBiH je organizovao Mostarsko savjetovanje 1966. godine, i na tom savjetovanju skinuta je politichka hipoteka sa zapadne Hercegovine, A. B.)
Kad sklopimo knjigu, ostaje muchno pitanje: ZASHTO se sve zlo iz II svjetskog rata ponovilo u 1992-1995., i to u gorem obliku?! ZASHTO?! ZATO shto nije napushtena politika krvi i tla (!!!), u chijoj pozadini stoji Tudjmanova kvalifikacija NDH:
”NDH nije bila samo puka ’kvislinshka’ tvorba i ’fashistichki zlochin’, vec'i izraz … povijesnih tezhnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom drzhavom.”,
pa preko lesheva drugih i drugachijih?! Medjutim, savremena R. Hrvatska, nasha su ochekivanja, nac'i c'e snage da se suochi s istinom i zabludama tudjmanovshtine oko BiH i za nas ta ochekivanja nisu beznadezhna.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-12-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|