|
Kontraverze o zapadnoj Hercegovini, o ustaškom pokretu na tom području – trpanje naroda ovog kraja kao izvora zločina, svjedočenje Jure Galića daje objektivnu sliku koja u potpunosti demistifikuje ustaške zločine i klerikalne krugove koji su ga podsticali, a ujedno i približava nam taj puk (narod) kome usud nije bio naklonjen. Zlopatio se taj hercegovački hrvatski katolički seljak, pa mu je njegova radinost jedva mogla da obezbijedi goli život. Ukratko, Jure Galić je čitaocu približio taj narod, i doveo ga u poziciju preispitivanja odnosa i stvorenog negativnog mišljenja o njima. Listajući stranice knjige ”Vrijeme i ljudi” suočavamo se s jednom istinom, s teškim životom naroda toga kraja koji je izvaran od bivših režima, žandarma, finanaca, raznih političkih stranaka i struja, a posebno ustaškog pokreta i klera. Autor ove knjige s malobrojnim aktivistima NOP-a pronalazi ljude koji su osjetili nepravde monarhističke Jugoslavije, okupatora, njemačkih i talijanskih fašista i nove endehazijske vlasti. Kroz ta kazivanja čovjek mora da zastane i konstatuje kakve je sve gigantske ljude imao partizanski pokret – u bezgraničnoj odanosti ideji slobode naroda od fašizma i domaćih slugu, ustaša, četnika i drugih.
Jure Galić je nosilac ”Partizanske spomenice 1941.” i mnogih ratnih i mirnodopskih priznanja. Dobitnik je i jugoslovenske književne nagrade ”Četvrti juli” 1984. za knjigu ”Prelom”. Baveći se književnim i publicističkim radom, objavio je šest knjiga, a ”Vrijeme i ljudi” je sedma. Prihvatajući se da prikaže vrijeme i ljude u zapadnoj Hercegovini 1941-1945. god., dokumentovano, imenujući svakog učesnika i mjesto događanja u tom vremenu, započeo je još poslije II svjetskog rata, a nastavio u ovom sadašnjem vremenu. Dilema je bila da li da ostvari svoju ideju iz više razloga, ali prevladala je njegova moralna obaveza, kako sam kaže, u Napomenama autora na kraju knjige
”i to najviše stoga što sam to osjećao kao moralnu obavezu prema svojim ratnim drugovima i kraju iz kojeg potičem, zatim prema svojoj djeci, potomcima da im ostavim svjedočenje, pouku da patnje i stradanja koje u ovo vrijeme podnosimo u suštini nose iste snage, koje opisujem na stranicama ove knjige, ali ovoga puta, čini mi se, još bestijalnije”.
Knjiga ”Vrijeme i ljudi” ima dva dijela: u prvom su 24 naslova, i uglavnom u njima su opisani rad ilegalaca u Hercegovini na pridobijanju naroda i pojedinaca za NOP, i prikaz stanja u pojedinim mjestima kao posljedice nove vlasti NDH i okupatora.
Tako u tom dijelu zadržao se i na biografiji Jure Galića Velikog (iz Bijače, općina Ljubuški), narodnog heroja, poginulog 18. januara 1943. godine, poznatog organizatora radničkog pokreta u Metkoviću, kao i ustanka u ovom kraju. Još 1939. postao je član KPJ. (U bližoj porodici bio je još jedan narodni heroj, Marijan Primorac, poginuo u borbama sa ostacima odmetnika-škripara na Čitluku 1946. godine).
Podaci o političkom stanju u pojedinim mjestima zapadne Hercegovine fasciniraju svojim objektivnim kazivanjem, ali i deprimirajuće djeluju kada se iznose podaci o zločinima izvršenim u pojedinim selima, bilo od ustaša, četnika, okupatora, te raznih bandi, pljačkaša, pa i grešaka nekih partizanskih jedinica.
Seljaci su pod uticajem ustaške propagande, potpomognute i klerom, mahom odlazili u ustaše i uvlačene u vršenje zločina.
Tako će pojedina držanja i ocjene političke situacije biti zabilježene:
”Svakako, u ovoj prvoj ustaškoj grupaciji koja je djelovala u široj čapljinskoj regiji, posebno istaknuto mjesto pripadalo je jednom dijelu katoličkog svećenstva, kao što su don Ilija Tomas, don Jure Vrdoljak i fra Tugomir Soldo, koji su odigrali užasnu, i za ovaj narod, katastrofalnu ulogu.”
Međutim, bilo je svećenika i na partizanskoj strani, fra Sarafin Dodig, došao je u selo Gorica
”odmah je s oltara pred župljanima, otvoreno i javno kao antifašista, rekao župljanima da su Italijani okupatori naše zemlje, a ustaše da su im sluge i da zločine prave za račun okupatora”.
U čitlučkom samostanu među svećenicima bio je jedan broj starijih ljudi, južnoslovenske orijentacije, i među njima nalazio se i osamdesetogodišnjak fra Silver Vasilj.
U kleronacionalističkoj euforiji (formiranju nacionalističke i šovinističke svijesti) hrvatstva, Hrvatske i kršćanstva među seljanima u regiji uveliko su doprinosili svećenici. Tako, npr.:
”U odašiljanju u ustašku vojsku pojedini svećenici toliko su se strastveno, zanesenjački, politički angažirali, tako da bi i onog posljednjeg omladinca u selu, ako je po njihovim mjerilima prispio za vojsku, a u nju nije otišao, s oltara, javno, imenom i prezimenom prozivali, govoreći da to moraju da učine.”
|
|
Nacionalsocijalizam i religija
”Fašizam je u svojoj biti antireligijski (u našem evropskom iskustvu antijudaistički, antikršćanski, antimuslimanski) jer je rasistički. Međutim, i pored toga ex jugoslovenske kršćansko-islamske religijske vođe nisu hrabrili svoje vjernike za antifašističku borbu, osim pojedinaca.
Pred njihovim očima su fašisti i njihovi domaći epigoni iskorjenjivali Jevreje i Rome (nearijevce), te Srbe i antifašiste. Vjerski autoriteti nisu se dovoljno tome suprotstavljali kad je to bilo aktualno, a nisu ni nakon šezdeset godina na pravi način pokajali za te svoje, po čovječanstvo, pogubne propuste.”
Marko Oršolić, iz knjige
”Zlodusima nasuprot”, Rijeka/Sarajevo 2006.
|
|
Zločine ustaša, četnika i drugih domaćih bandi, te okupatora, Jure Galić prati po pojedinim hercegovačkim mjestima, pa o stanju u čapljinskoj regiji će napisati:
”Okupacijom zemlje i dolaskom ustaša na vlast u ovom čitavom kraju zavladalo je bezumlje i strah kakav je zdravoj pameti bilo teško i zamisliti. Srbi, svi odreda, u gradu i na selu, stavljeni su van zakona i bezobzirno ubijani na svakom koraku. Ljudskim tijelima jame su punjene na svim stranama, a krvavom Neretvom plovili su ljudski leševi.”
Političko stanje u pojedinim selima i gradićima u knjizi se opisuju sa svim svojim posljedicama. Oni se razlikuju od mjesta do mjesta, ali u suštini pogodno tlo za vršenje zločina od strane ustaša bio je isti politički program.
Ustaše su se svetile na svakom koraku, pa će Galić zapisati ponašanje ustaša poslije njihove jedne akcije na partizane:
”Uhapšenih je najviše bilo iz sela Šipovače. Što muških, što ženskih, uhapšeno je oko šezdesetoro i svi su uglavnom bili dovedeni u Grabovo Vrelo. Ustaše su uhapšene podvrgavali užasnom zlostavljanju, premlaćivanju, kakvo je samo mogla izmisliti bolesna ljudska psiha. Zatvorenici su danima bili bez hrane i vode. Držali su ih zatvorenim u seoskim štalama, kokošinjcima, svinjcima, izbama; mučili su ih na različite načine, pa ih žive zakopavali u zemlju, gušili u vodi natopnog kanala koji protiče kroz mijesto, premlaćivali do besvijesti, i od muke su neki umirali… Uhapšenog Ćiru Živkovića, čovjeka koji je imao dva ili tri sina u ustašama, ustaše su iz zatvora u Grabovom Vrelu dovele u njegovo rodno selo Šipovaču (Ćiro nije bio pristalica NOP-a, niti partizanski saradnik), objesili ga o orahu u dvorištu njegove kuće, i to su obavili naočigled djece i žene, gdje je visio tri dana i tri noći, a da ga familija, po ustaškoj naredbi nije smjela skinuti i pokopati. Omladinku Kanu Bušatliju, partizansku saradnicu, učenicu srednje škole u Mostaru, rođenu u Vitini, staru 18 godina, ustaše su u zatvoru u Grabovom Vrelu mučili na najsvirepiji način, tako da su joj igle zabadali pod nokte, nokte čupali, prinuđivali da prizna da je partizanska saradnica i da oda ljude sa kojima je povezana, što ona pored svih muka nije učinila.”
Galić će zabilježiti i stradanje Hrvata od strane četnika koje su doveli Italijani poslije odlaska partizana iz sela Sovića, Gorice i Gruda kao svoje saradnike:
”Na zaprepašćenje seljaka, poslije odlaska partizana, Italijani su sa sobom u ova sela doveli oko 500 četnika koje je predvodio čuveni četnički vojvoda Jevđević. Četnici su naočigled seljaka, ustaša i domobrana silovali žene, ubijali ljude, pljačkali sve što im je dolazilo do ruku, zatim palili kuće, a da im ustaše i domobrani nisu smjeli ništa učiniti da bi ih u tome spriječili.”
Ilegalci su obilazili sva sela u zapadnoj Hercegovini, a NOP je dobivao sve više pristalica. Međutim, politička previranja bila su jaka – kretala su se od priklanjanja politici Hrvatske pučke stranke (njeni osnivači bili su franjevci), zatim je prihvaćen Stjepan Radić zbog socijalnog i ekonomskog odnosa prema selu, prosvjeti, kulturi, prosvijećenosti, tradiciji, a naročito njegov izraženi antiklerikalizam. Poslije smrti S. Radića nije prihvaćen Maček, niti njegova politika, nego lijevo orijentisana. Međutim, desno orijentisane političke snage organizovale su ustaške organizacije. Dolaskom okupatora stvorena je iluzija da je hrvatski narod dobio konačno svoju državu, svoju slobodu, među narodom je zavladala gotovo u svim selima neviđena kleronacionalistička euforija. Tako, primjerice, sela Sovići i Gorica dali su veliki broj istaknutih ustaša i ustaških vođa, koji su nadaleko poznati po zločinima. Autor ih rangira:
”Prvi, Ranko Boban, ustaša, emigrant u Belgiji i Italiji. Nakon pogibije čuvenog ustaše Jure Francetića, 1943., postavljen je za zapovjednika zloglasne ’Crne legije’, a inače po činu je bio ustaški krilnik (general) i za svoje ratne zasluge proglašen je vitezom (herojem); drugi, Ante Vokić, pravnik, ustaški pukovnik, zapovjednik Željezne bojne BiH, inače jedno vrijeme ministar u Pavelićevoj vladi; treći, Petar Pandžić, ustaški emigrant, bojnik, stožernik Ustaškog tabora u Travniku; četvrti, Ranko Bušić, ustaški emigrant, osobni ađutant poglavnika Pavelića; peti, Mate Boban, emigrant, ustaški satnik; šesti, Ante Bušić, ustaški satnik Poglavnikove tjelesne bojne; sedmi Stjepan Prlić, natporučnik Ustaške ’Crne legije’; osmi Hozo Grubišić, ustaški satnik; deveti Pero Vlašić, ustaški emigrant; deseti Rafo Vulić, ustaški koljač; jedanaesti Ivan Slišković, ustaški koljač, itd.”
|
|
Strategija ustaških ideologa za etnički čistu NDH
”U emigraciji su ustaški ideolozi razradili metodologiju kako doći do etnički čiste NDH, naravno kada dođu na vlast.
Kako su to planirali, najbolje se vidi iz pisanja lista Ustaša iz 1932.
U tom listu poruka je bila jasna, jeziva, krvoločna. Ona je glasila da je svako sredstvo, nož, pištolj, bomba, potoci krvi, dopušteno u stvaranju NDH.”
A.B., iz članka Opasne manipulacije,
objavljenog u ”Oslobođenju” 25.05.2005. god.
|
|
Galić će zabilježiti i greške partizanskih jedinica i pojedinaca:
”Iz meni (ne samo meni) neobjašnjivih razloga, prilikom povlačenja iz Vrgorca partizani su strijeljali dosta velik broj građana, priča se oko 35. Nisam uvjeren da je to urađeno sa nekim opravdanjem jer kasnije se među nama, borcima, naveliko pričalo da je tu, među Vrgorčanima, bilo i međusobnih, ličnih, porodičnih i svakih drugih obračunavanja.”
I sljedeći slučaj
”Zbog pogrešnog postupanja naših ljudi, naročito intendanata, iz nekih naših vojnih jedinica, ponajviše dalmatinskih, kada su vršili rekvizicije hrane, a sve pod izgovorom da se radi o ustašama, ustaškim familijama i ustaškom kraju. Bilo je i pojave pljačke iz nekih partizanskih jedinica… protiv ove pojave morali smo se žestoko boriti.”
Kad se ima sve ovo u vidu, ilegalci su pod rukovodstvom Partije, i prije svega svojom hrabrosti, odanošću ideji ljudske slobode radili na organizovanju naroda za borbu protiv fašista. Tome su doprinijeli i uspjesi saveznika na frontovima i uspjesi NOB-a, naročito nakon Neretve i Sutjeske, tako da su mnoge pristaše, a među njima i zločinci, pokušali da se distanciraju od okupatora i domaćih izdajnika (ustaša i četnika). Tipičan jedan primjer Galić navodi nekog Hajrudina Osmića, mesara iz Ljubuškog, ustaškog koljača, ”koji je 1941. u Ljubuškom, na javnom mjestu, naočigled prisutnih građana, mesarskim nožem na komade sjekao Srbe. On i drugi, kao i on iskazuju spremnost da za NOP daju obimnu materijalnu pomoć; našim ljudima je strogo zabranjeno da je primaju iako nam je svaka pomoć bila potrebna.”
Listamo i posljednje stranice ove knjige. Približavale su se borbe za Široki Brijeg i Mostar, te će tim povodom autor zabilježiti jedan susret Marka Šojića i Galića u Čerinu sa fra Martinom Soptom, sa čovjekom demokratski raspoloženog
”i antifašističke orijentacije kako se deklarisalo više svećenika na ovome terenu, a među njima fra Vojislav Mikulić, fra Zlatko Sivrić i fra Domijan Rozić (kasnije, nakon izvjesnog vremena čuli smo da je, nažalost, neko nama nepoznat ubio fra Martina Soptu. Možda ga je njegov antifašizam koštao glave?)”.
Međutim, to su bili ljudi koji su odbranili čast svoje vjere i svoga naroda, ali su bili rijetki, tako Galić konstatuje:
”Lošu sliku među borcima i u narodu Dalmacije i Bosne o zapadnoj Hercegovini svojom zločinačkom politikom stvorili su upravo oni koji su za vrijeme svoje vladavine u Hercegovini, i među njima veći broj katoličkih svećenika, stalno i u raznim prigodama na različite načine glorificirali i do neba uzdizali fašizam, nacizam, ustaštvo, te tako podsticali veliki broj, uglavnom zaostalih i primitivnih seljaka na teške i krvave zločine koje su vršili tokom čitavog rata.”
(Zbog ovakvog stanja CK SKBiH je organizovao Mostarsko savjetovanje 1966. godine, i na tom savjetovanju skinuta je politička hipoteka sa zapadne Hercegovine, A. B.)
Kad sklopimo knjigu, ostaje mučno pitanje: ZAŠTO se sve zlo iz II svjetskog rata ponovilo u 1992-1995., i to u gorem obliku?! ZAŠTO?! ZATO što nije napuštena politika krvi i tla (!!!), u čijoj pozadini stoji Tuđmanova kvalifikacija NDH:
”NDH nije bila samo puka ’kvislinška’ tvorba i ’fašistički zločin’, veći izraz … povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom.”,
pa preko leševa drugih i drugačijih?! Međutim, savremena R. Hrvatska, naša su očekivanja, naći će snage da se suoči s istinom i zabludama tuđmanovštine oko BiH i za nas ta očekivanja nisu beznadežna.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-12-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|