U Chikago sam sletio, u svojstvu emigranta iz BiH i imigranta u SAD, krajem augusta 1995. godine. Ubrzo se prochulo da sam ”stari i iskusni” novinar, pa me pozvashe na sastanak redakcije Zambak – BiH odjek. Uz nagovjeshtaj da mi ponude mjesto glavnog urednika. Ustvari ”glavni” je u tom trenutku bio Mensur Seferovic', koji je htio da se povuche sa te pozicije i da se posveti pisanju knjiga, pa je namijenio meni to mjesto. Kada sam jedno predvecherje ushao u malu, izduzhenu salu chiji je vlasnik bio Hasan Avdic', ugledni i prilichno situirani imigrant starije generacije Bosanaca i Hercegovaca, u njoj se vec' nalazilo dvadesetak nashih zemljaka. Pozdravio sam sa ”Dobro veche”. Ali naishao sam na zid c'utanja. Onda zachuh jedan glas koji me upozori: ”Ovdje se pozdravlja sa aksham hajrosum!” Brzo sam se snashao i uzvratio: ”Poshto sam malo duzhe bio novinar u Kairu, Ujedinjena Arapska Republika Egipat, nauchio sam dosta arapskog. Aksham znachi veche, hajrosum – dobar. Poshto imamo svoj jezik, kojeg smo nazvali bosanski, pozdravljam njegovim rjechnikom. Medjutim ukoliko ovdje vec'ina smatra da treba upotrebljavati i tradicionalne islamske pozdrave na arapskom, nemam nishta protiv. Ubuduc'e c'u govoriti i ”dobro veche” i ”aksham hajrosum”, pa kome shta vishe odgovora neka tako i primi! Meni pashe oboje jer ima ista znachenja.”
Sudar ”dva svijeta”
Preletjeh pogledom preko glava meni do tada nepoznatih ljudi. Ustanovih da ih vec'a polovina mozhe biti iz nashe starije generacije emigranata – imigranata, poslije Drugog svjetskog rata na ovamo, a druga manja polovina iz perioda 1992 – 1995. godina. Vec' sam ustanovio da je to bilo vrijeme velikog vrijenja i nacionalno-vjerskih naboja i groznice medju nashim zemljacima u Chikagu. Tek shto je potpisan Dejtonski sporazum koji je zaustavio rat, ali nije nishta rijeshio. Stalno se u Chikagu pricha o pokolju u Srebrenici i na sarajevskim Markalama kao i o rushenju Starog Mosta i podjeli Mostara. Nashi u Chikagu su od 92. godine pa dalje skupljali novac, odjec'u, medicinske aparate, lijekove i druge robe i slali ih u napac'enu Bosnu i Hercegovini. Svi su bili u ”radnim brigadama” angazhovani na humanitarnim akcijama. Bili su, iz razumljivih razloga, naoshtreni i naelektrisani protiv agresora na BiH. Chesto se chulo: ”Nema ni jednog poshtenog ni Srbina ni Hrvata, svi su oni krivi za nashu tragediju!”
Uochio sam medju prisutnim jedno ozbiljno, podosta namracheno lice chovjeka mladje dobi, u karakteristichnoj istochnjachkoj odori i sa kapicom na vrhu tjemena, shto je govorilo da je vjerovatno hodzha. Ubrzo sam saznao da je rijech o Senadu ef. Agic'u, glavnom imamu muslimana Sjedinjenih Drzhava i Kanade. Onda je zapocheo razgovor o mom imenovanju za glavnog urednika. Mensur je uvjerljivo obrazlagao moje novinarske a i ljudske kvalitete. Dobra vec'ina ostalih je uglavnom c'utala kao zaliveni. Ocijenio sam da pretezhu oni koji mi nisu bash skloni. Koji smatraju da sam ”stara novinarska komunjara”, vjerovatno i ”jugonostalgichar” i protivnik novih vremena. Pozhurio sam zbog toga da kazhem: ”Ja sam bio novinar Oslobodjenja vishe od tri decenije. Bio sam chlan Partije chetiri decenije. Ja vidim ovdje ljude chiji se stavovi moraju u mnogo chemu razilaziti sa mojim. Iako sam poshteno obavljao novinarski posao, borec'i se uvijek protiv politichkih uzurpacija, protekcije, kriminala i kadrovskih namjeshtaljki. Ali zbog razlika u drushtveno-politichkom usmjerenju i odgoju ne bih vam bio pogodan. Hajde da ja budem urednik u redakciji Zambaka, da primam sve tekstove i da od njih pravim prihvatljive novinarske priloge!”
Efendija Agic' tada podizhe namracheno lice koje se malchice razvedri, a usne mu se razvukoshe u jedva primjetni osmijeh. Reche:
– Ovog trenutka mi je pao veliki kamen sa srca. Meni su govorili kako je Karabeg stara komunjara, protivnik vjere i Stranke demokratske akcije. Medjutim kako chujete nije bash tako. Ja bih prihvatio da bude urednik u redakciji.
Od tada pa dalje, narednih deset godina u Chikagu, ”iz daljine” sam kritichki pratio govorenja i akcije efendije Agic'a. A vjerovatno i on moje pisanje. I uochavao sam promjene. Njegovi nekad nervozni naboji postali su smireniji a istupi osmishljeniji. Polako je prerastao u djelotvornu sponu muslimana-Boshnjaka na ogromnim prostorima Sjeverne Amerike sa brojnim dzhematima. Njegova rijech i njegove molitve prerastale su u eliksir razumijevanja i podsticanja mira i sloge. S tim shto je istovremeno postao nepomirljivi borac protiv svih zastranjivanja unutar islamske filozofije i prakse kao i brojnih akcija. Odbacujuc'i svaku pomisao na fundamentalne ekscese i upotrebu islama kao duhovnog oruzhja osvetnichkih obrachuna za navodna ”pravedna rjeshenja” koja zaudaraju na barut i na krv najcheshc'e nevinih.
Shta je to ”evropski musliman”
Deset godina kasnije…
Sredishnja chikashka ”komuniti” odnosno opshtina Niles. Ulica Western iza Luteranske bolnice. S lijeve strane jedna u nizu jednospratnih kuc'a. Porodichni dom dr. Senada ef. Agic'a i njegove hanume Nadire. Fasadni zid prema ulici ostakljen od sredine do potkrovlja. Svjetlost po vascijeli dan slobodno se rasiplje po prostranom dnevnom boravku. Iskosheni plafon pridrzhavaju paralelni redovi shirokih, tamnjikavih drvenih greda, shto stvara atmosferu intimnosti vlastitog ognjishta. U sredishtu masivni pravougaoni potporni stup, sazidan od shirokih elemenata koji docharavaju hrapavi tamnjikavi suhozid i dijele dnevni boravak na dva intimnija dijela. Na neshto nizhem podestu, sa donje strane stuba, prostor za sjedenje i goste. Na gornjem dijelu trpezarija. Podovi zastrti c'ilimima i serdzhadama. Na stolovima bijela heklana pletiva. Na zidovima slike i islamske lehve koje odishu i starinom i modernim vremenima. Na oniskom stolu chinije sa sharenim slatkishima i suhim voc'em. Nekoliko zdjela i chinija sa burekom u ”frkovima”, pilec'im shniclama, mijeshanima salatama i u trouglove izrezanim somunom. Supruga Nadira, kose prekrivene smedjim shalom, uzletala se izmedju kuhinje i trpezarije. Pomazhe joj jedanaestogodishnja kc'erka Fatima koja nam sa osmjehom ”priznade” da ima sve ocjene ”A”, shto c'e rec'i odlichne.
Chitav taj ambijent predstavlja prijatni i prisni kolazh blagog daha tradicije sa okusom Orijenta i savremenih vremena, stvarajuc'i osjec'aj smirenog rahatluka i sabura.
|