U Čikago sam sletio, u svojstvu emigranta iz BiH i imigranta u SAD, krajem augusta 1995. godine. Ubrzo se pročulo da sam ”stari i iskusni” novinar, pa me pozvaše na sastanak redakcije Zambak – BiH odjek. Uz nagovještaj da mi ponude mjesto glavnog urednika. Ustvari ”glavni” je u tom trenutku bio Mensur Seferović, koji je htio da se povuče sa te pozicije i da se posveti pisanju knjiga, pa je namijenio meni to mjesto. Kada sam jedno predvečerje ušao u malu, izduženu salu čiji je vlasnik bio Hasan Avdić, ugledni i prilično situirani imigrant starije generacije Bosanaca i Hercegovaca, u njoj se već nalazilo dvadesetak naših zemljaka. Pozdravio sam sa ”Dobro veče”. Ali naišao sam na zid ćutanja. Onda začuh jedan glas koji me upozori: ”Ovdje se pozdravlja sa akšam hajrosum!” Brzo sam se snašao i uzvratio: ”Pošto sam malo duže bio novinar u Kairu, Ujedinjena Arapska Republika Egipat, naučio sam dosta arapskog. Akšam znači veče, hajrosum – dobar. Pošto imamo svoj jezik, kojeg smo nazvali bosanski, pozdravljam njegovim rječnikom. Međutim ukoliko ovdje većina smatra da treba upotrebljavati i tradicionalne islamske pozdrave na arapskom, nemam ništa protiv. Ubuduće ću govoriti i ”dobro veče” i ”akšam hajrosum”, pa kome šta više odgovora neka tako i primi! Meni paše oboje jer ima ista značenja.”
Sudar ”dva svijeta”
Preletjeh pogledom preko glava meni do tada nepoznatih ljudi. Ustanovih da ih veća polovina može biti iz naše starije generacije emigranata – imigranata, poslije Drugog svjetskog rata na ovamo, a druga manja polovina iz perioda 1992 – 1995. godina. Već sam ustanovio da je to bilo vrijeme velikog vrijenja i nacionalno-vjerskih naboja i groznice među našim zemljacima u Čikagu. Tek što je potpisan Dejtonski sporazum koji je zaustavio rat, ali nije ništa riješio. Stalno se u Čikagu priča o pokolju u Srebrenici i na sarajevskim Markalama kao i o rušenju Starog Mosta i podjeli Mostara. Naši u Čikagu su od 92. godine pa dalje skupljali novac, odjeću, medicinske aparate, lijekove i druge robe i slali ih u napaćenu Bosnu i Hercegovini. Svi su bili u ”radnim brigadama” angažovani na humanitarnim akcijama. Bili su, iz razumljivih razloga, naoštreni i naelektrisani protiv agresora na BiH. Često se čulo: ”Nema ni jednog poštenog ni Srbina ni Hrvata, svi su oni krivi za našu tragediju!”
Uočio sam među prisutnim jedno ozbiljno, podosta namračeno lice čovjeka mlađe dobi, u karakterističnoj istočnjačkoj odori i sa kapicom na vrhu tjemena, što je govorilo da je vjerovatno hodža. Ubrzo sam saznao da je riječ o Senadu ef. Agiću, glavnom imamu muslimana Sjedinjenih Država i Kanade. Onda je započeo razgovor o mom imenovanju za glavnog urednika. Mensur je uvjerljivo obrazlagao moje novinarske a i ljudske kvalitete. Dobra većina ostalih je uglavnom ćutala kao zaliveni. Ocijenio sam da pretežu oni koji mi nisu baš skloni. Koji smatraju da sam ”stara novinarska komunjara”, vjerovatno i ”jugonostalgičar” i protivnik novih vremena. Požurio sam zbog toga da kažem: ”Ja sam bio novinar Oslobođenja više od tri decenije. Bio sam član Partije četiri decenije. Ja vidim ovdje ljude čiji se stavovi moraju u mnogo čemu razilaziti sa mojim. Iako sam pošteno obavljao novinarski posao, boreći se uvijek protiv političkih uzurpacija, protekcije, kriminala i kadrovskih namještaljki. Ali zbog razlika u društveno-političkom usmjerenju i odgoju ne bih vam bio pogodan. Hajde da ja budem urednik u redakciji Zambaka, da primam sve tekstove i da od njih pravim prihvatljive novinarske priloge!”
Efendija Agić tada podiže namračeno lice koje se malčice razvedri, a usne mu se razvukoše u jedva primjetni osmijeh. Reče:
– Ovog trenutka mi je pao veliki kamen sa srca. Meni su govorili kako je Karabeg stara komunjara, protivnik vjere i Stranke demokratske akcije. Međutim kako čujete nije baš tako. Ja bih prihvatio da bude urednik u redakciji.
Od tada pa dalje, narednih deset godina u Čikagu, ”iz daljine” sam kritički pratio govorenja i akcije efendije Agića. A vjerovatno i on moje pisanje. I uočavao sam promjene. Njegovi nekad nervozni naboji postali su smireniji a istupi osmišljeniji. Polako je prerastao u djelotvornu sponu muslimana-Bošnjaka na ogromnim prostorima Sjeverne Amerike sa brojnim džematima. Njegova riječ i njegove molitve prerastale su u eliksir razumijevanja i podsticanja mira i sloge. S tim što je istovremeno postao nepomirljivi borac protiv svih zastranjivanja unutar islamske filozofije i prakse kao i brojnih akcija. Odbacujući svaku pomisao na fundamentalne ekscese i upotrebu islama kao duhovnog oružja osvetničkih obračuna za navodna ”pravedna rješenja” koja zaudaraju na barut i na krv najčešće nevinih.
Šta je to ”evropski musliman”
Deset godina kasnije…
Središnja čikaška ”komuniti” odnosno opština Niles. Ulica Western iza Luteranske bolnice. S lijeve strane jedna u nizu jednospratnih kuća. Porodični dom dr. Senada ef. Agića i njegove hanume Nadire. Fasadni zid prema ulici ostakljen od sredine do potkrovlja. Svjetlost po vascijeli dan slobodno se rasiplje po prostranom dnevnom boravku. Iskošeni plafon pridržavaju paralelni redovi širokih, tamnjikavih drvenih greda, što stvara atmosferu intimnosti vlastitog ognjišta. U središtu masivni pravougaoni potporni stup, sazidan od širokih elemenata koji dočaravaju hrapavi tamnjikavi suhozid i dijele dnevni boravak na dva intimnija dijela. Na nešto nižem podestu, sa donje strane stuba, prostor za sjedenje i goste. Na gornjem dijelu trpezarija. Podovi zastrti ćilimima i serdžadama. Na stolovima bijela heklana pletiva. Na zidovima slike i islamske lehve koje odišu i starinom i modernim vremenima. Na oniskom stolu činije sa šarenim slatkišima i suhim voćem. Nekoliko zdjela i činija sa burekom u ”frkovima”, pilećim šniclama, miješanima salatama i u trouglove izrezanim somunom. Supruga Nadira, kose prekrivene smeđim šalom, uzletala se između kuhinje i trpezarije. Pomaže joj jedanaestogodišnja kćerka Fatima koja nam sa osmjehom ”priznade” da ima sve ocjene ”A”, što će reći odlične.
Čitav taj ambijent predstavlja prijatni i prisni kolaž blagog daha tradicije sa okusom Orijenta i savremenih vremena, stvarajući osjećaj smirenog rahatluka i sabura.
|