|
Knjiga pjesama Na sonetnim otocima nije skrenula pažnju na sebe samo po tome što je proglašena najboljom u prethodnoj literarnoj godini nego i zbog njezinih formalnih elemenata. Naime, Hajdarević se vratio pjesničkoj formi soneta što će aktualizirati priču o ovoj, u poeziji, zahvalnoj ali izuzetno teškoj pjesničkoj formi. Nemali broj čitalaca zastat će na ovoj činjenici što će, opet i stavljati je u prvi plan čime je nanovo izbjegnut razgovor o onom bitnom što Hajdarević poezijom donosi.
U obrazloženju rezultata Konkursa za najbolju knjigu poezije u 2004. godini koju raspisuje pominjani Planjax, predsjednik Komisije, Miljenko Jergović kaže: ”U knjizi se mogu pronaći polušaljivi soneti, soneti kroz koje promiče fina melankolija, pastoralni soneti, soneti zavičaja, kao i oni posvećeni Sarajevu”, čime se Hajdarevićeva knjiga svodi na mogućnosti koje sonetna forma pruža bez isticanja da je riječ o stihozbirci u kojoj je sonet zamka za površna čitaoca a više je riječ o knjizi pažljivo građenoj, uobličenoj na način da svaka od pjesama ima svoje mjesto kao posve novi postament, s jedne i kao izričaj koji se naslanja kako na cjelokupni Hajdarevićev pjesnički rad tako i na recentnu bh. poeziju, s druge strane. Već prvi naslov pjesme koja otvara Hadžemovu posljednju knjigu, upozorava da je ona nastavak njegove prethodne stihozbirke Sutrašnje putovanje brodom jer je naslovljena kao Današnje putovanje brodom, na putu ka sonetnim otocima. Poziv je to na kontinuitet i kontinuirano čitanje, što nismo susreli u ocjeni posljednje Hajdarevićeve knjige.
Vraćamo se na našu ocjenu da je ova knjiga donijela suštinsko zaranjenje u pjesničko tkivo a sonet se javlja kao izvanjski dekor koji i kad se zanemari knjizi ne oduzima od njezina bitna značenja ili značaja. Jer gdje se to do sada, u svekolikoj poeziji okupljenoj oko soneta, susreće naracija u tako viskom stepenu kao u prvom ciklusu pjesama Hajdarevićeve posljednje knjige Na sonetnim otocima naslovljenog kao Osvrtanje. Oslušnimo samo nekoliko stihova iz pomenutog ciklusa:
U bačene mornarske kape galebi
polažu jaja… Mornari znaju
da su sretni smrtnici, koji nikad ne miješaju trajnu žudnju
za rajem i trenutni grijeh… Davno smo, davno krenuli i jedino
to smo pouzdano znali… Nismo uspijevali vratiti se onome
omamljujućem ružinu vrtu u kojem
su opet cvale
otete godine i sumnje u svaki sutrašnji i svaki
jučerašnji dan…
I kao što se moglo čuti u iz obrazloženja prilikom dodjele Planjaksove nagrade za najbolju pjesničku knjigu u prethodnoj godini, knjiga pjesama Hadžema Hajdarevića donosi sonete na najrasnovrsnije teme. Mi, ovog puta izdvajamo temu zavičaja na kojoj je pjesnik zastajao i u svojim ranijim stihozbirkama. Upravo u ovim pjesma sretno su se sreli forma i sadržaj. Poslušajmo najprije pjesmu Skrušene riječi:
Kruh, krušnost, Kruševo, skrušene
riječi
padaju po stolu ko rasuto lišće…
Svaku blago stišćem međ prstima, čišćem
nadajuć se zraku što me sveg liječi.
Ali, nije čišće neg čistije –
utom
jezički čistunci protutnjaše glavom.
Prhnuše riječi nad pregorkom kahvom.
U srok sam ih jedva utjerao prutom.
Kruh je zalog svakoj bešici i grobu.
U krušnosti tvari njušimo osjete.
Kruševo je krug mom djetinjemu dobu
uslijed kojeg me se poreznici sjete
pa za nostalgiju naplaćuju globu:
riječima guleć Ahilove pete.
16.8.1998.
Za potpunije razumjevanje ove pjesme neophodno znati elementarni biografski podatak da je pjesnik rođen u Kruševu. Toponim koji u svom značenju i krije i nudi osnov pjesmi. A opet uzme li se da su završne tercine u sonetu prostor za potpunije postizanje efekta zavičaj izrasta u ono što on i jeste vječiti poreznik, stalna i neminovna slaba tačka.
I druga pjesma naslova Djetinjstvo adresirana na Kruševo:
Jabuku još pamtim, rešetkaste
dane
što sjeckaju vjetar u rupčiće zvuka.
Mehku večer s neba spušta blaga ruka
koja srce nutka na dlane da stane.
Očeva je šutnja teža od brijega
što se o dom krhki naslanja u noći.
Mjesec zategnuti dvoji kamo poći
ako mu ne mahnem prije svog bijega
u san… k majci, doma, u kojemu
ona
premješta svjetlost s prozora na lica
ukućana i na krilat zlatnih ptica
dok slijeću na krov s njena groba,
ko na
traci sunca da su pokreti i glasi
kojim mati ocu suhu šutnju kvasi…
14.8.2003.
Tema zavičaja je samo jedna od brojnih koji se sa manje ili više stihova dotakao Hadžem Hajdarević. Ništa manje zanimljiva nije ni svojevrsna prepiska sa Musom Ćazimom Ćatićem čiji je Hajdarević nastavljač kada je u pitanju sonet, s tim da ne treba zaboraviti na maestralnost Skendera Kulenovića koji stoji kao spona na relaciji Ćatić – Hajdarević kada je ova lirska vrsta u pitanju. Postavivši se nasprama Ćatića na način nepoznat u dosadašnjoj bh. poeziji autor knjige Na sonetnim otocima realizirao je tri pjesme: Ćatić, Ćatićeva Lady Godiva i Ćatić u Zagrebu koje s nemalo ironije uspostavljaju komunikaciju sa ovim, kako iz stihova možemo naslutiti, nepravedno tumačenim bošnjačkim boemom i patnikom.
|