|
Sonetna zvijezda kraća je forma od sonetnog vijenca i sastoji se od pet povezanih soneta. Unutrašnja struktura sonetne zvijezde jezički i stilski je harmonizirana i čini zaokruženu literarnu cjelinu. Soneti su uvezani istom temom i radnjom i predstavljaju zaokruženu lirsku priču o ljudima, društvenim pojavama i događajima iz svakodnevnog života.
Ivo Mijo Andrić je literarni realist koji znalački prenosi zbilju u pjesmu, slikajući je onakvom kakva jeste, a ne kakva bi mogla ili trebala biti. Njegov lirski kod usklađen je s matricom izvorne poezije i ne uklapa se u trendove suvremenog pjesništva koje je sklono eksperimentiranju po svaku cijenu, makar to ne donosilo nikakve pozitivne učinke kod čitatelja. Za razliku od mnogih drugih pjesnika Andrić ostaje vjeran tradicionalnoj poeziji iz koje smo učili, a i danas učimo pismenost i koja je ugrađena u emocionalni i stvaralački sustav ranijih pjesničkih generacija. U njegovim pjesmama tako susrećemo Dantea i Petrarku, Tina Ujevića i Branka Miljkovića, kao i mnoge druge klasike poezije, čija su djela bila i ostala stupovima književnosti i ljudske kulture uopće.
Većinu od uvrštenih sonetnih zvijezda Andrić je posvetio svojoj obitelji i prijateljima. Među njima najdojmljivije su one koje su posvećene majci i ocu. Roditelji i njihova ljubav prema djeci izvor su pjesnikove neiscrpne inspiracije. Sve prolazi i nestaje ali roditeljska ljubav ostaje svijetliti i isijavati toplinu do kraja njihova života. Majka i otac, po Andrićevom shvaćanju, stvoritelji su života i u tome ih nikakva natprirodna sila ne može zamijeniti. Zato su bili i ostali vječna i najljepša tema u našoj i svjetskoj poeziji.
Ispisujući dirljive sonetne zvijezde posvećene bratu i sestrama, pjesnik se prisjeća djetinjstva koje je, unatoč materijalnom siromaštvu, bilo lijepo i bogato duhom i obiteljskom slogom. U današnjem vremenu obiteljski odnosi opterećeni su konfliktima, i posve je razumljivo da se pjesnici moraju vraćati prošlosti da bi ih, barem u pjesmi, učinili lijepim i idiličnim. Odnos prema vlastitoj djeci Andrić promišlja u sonetnoj zvijezdi koja obiluje pedagoškim porukama, s nadom da će ga razumjeti i slijediti put koji je i sam prošao. Taj put je omeđen usponima i padovima i ispunjen trnjem i ružama. Za pjesnike život je knjiga koju nikada ne treba zatvarati i u koju uvijek treba dopisivati ono što ranije nije zapisano.
|