|
Njegova pricha (II dio)
(neisprichana)
(pretpostavljeni roman – pochetak)
Moram se vratiti negdje u osamdesete godine proshloga vijeka/stoljec'a kako bih samom sebi mogao objasniti shta ga je vodilo ka sunovratu sopstvenog razuma, ali i zhivota. Bio je uspjeshan doktor medicine u nashem malom gradu. Sve dok se nije desio taj sluchaj.
Naime, u situaciji kada se benzin dijelio na bonove i ulje na tachkice u zemlji opc'ega rasula zvanoj Socijalistichka Federativna Republika Jugoslavija, pravednici tadashnji dovijali su se na razlichite nachine kako bi lazhni san o bogatstvom omedjenoj kvaliteti zhivljenja makar josh malo ostao na horizontu nadanja. I Mehmed Dzhulbic' je to radio. Iako je imao sasvim solidnu plac'u (sada u bonovima) gradskog ljekara ipak mu je nedostajalo gotovine sve vishe i vishe.
Gotovine kojom je mogao kupovati odlaske u Trst u shoping, ali i u Dubrovnik da ne bi zaostajao za lazhnim dzhet-setom toga vremena, zasnovanom na kreditnim chekovima i Viza karticama Jugobanke koje su kasnile sa naplatom i po dva-tri mjeseca. Ostatak chudjenja bi uchinila inflacija. Elem, Dr. Mehmed je ishao i u vizite. U okolna sela. I kod Muslimana, i kod Hrvata ali i kod Srba. A radio je nedozvoljene stvari. Zaista nedozvoljene. Tradicijom oznacheni prostori bivshe Jugoslavije optocheni siromashtvom gonili su mladost sirotoga duha proleterskog da… pravi djecu… I to najvishe po selima. A nije se moglo. Tada bi on stupao na scenu. Iako je bio internista radio je poslove (odnosno, barem pokushao) ginekologa. Radio je na pobachajima. Shirom opc'ine. Znalo se. Chim se u selu prochuje da ide Meho… nechija kuc'a je oplakala. I babo odnosno tata zove hec'ima da ochisti kc'er. Jer, zaboga, kako c'e svijetu u ochi pogledati.
Jugoslavija se raspadala, bash kao i moralne vrijednost hipokratove zakletve koju je Meho polozhio krajem sedamdesetih godina na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Doktor bi stigao, onako suh i prosjed. Izduzhen kao munara lokalne dzhamije odnosno crkveni toranj parohije odnosno zhupe i vezao: E, moj domac'ine, nemoj se sekirati, brzo c'emo mi to… Sad c'e mala biti k’o nova. Samo da pogledam. A ja dok se raspremim, a ti pripremi 300 njemachkih maraka, znash da dinare ne primam. Jadni domac'in bi samo odgovorio: Neka, neka, moj doktore, sad c'u ja, sad c'u… I trchec'i odlazio u kraj kuc'e da bi donio trazheni iznos.
Sve bi ishlo kao po volji da Dr. Meho nije samom sebi presudio. Nikada mu nije bilo dovoljno novca. Rutina kojom je radio abortuse, vremenom se pretvarala u neshto shto bi se moglo nazvati isuvishe jednostavnim poslom, tako da je Mehmed pocheo grijeshiti, a novca je imao sve vishe i vishe. Prvo je to bilo sa Milkom M., kc'erkom lokalnog, ali moc'nog mlinara ovdashnjeg.
Trudnoc'a je vec' bila ushla u 4. mjesec no Meho se nije dao zbuniti vec' je odmah preshao na stvar. Cijena je bila 500 njemachkih maraka i kazao im je da se ne moraju brinuti. Sve je uradio kako treba, ali je jednu sitnicu zaboravio. Za deset dana su novine iz Sarajeva na naslovnim stranicama pisale kako je Milka M. jedva uspjela prezhivjeti.
O chemu se radilo? Meho je zaboravio gazu u njoj. I, infekcija se stvorila. I na zlo bacila. Igrom sluchaja, brat mlinarov je bio neka fora u Socijalistichkom savezu pa su je hitno, po vidjenju problema i bez kontakata sa lokalnim Domom zdravlja direktno odveli u Bolnicu Koshevo u Sarajevo. Jedva je prezhivjela. Dr. Meho se nije osvrtao na to jer, zaboga, on je svoje uradio, a shto je mlinar nije doveo njemu da dovrshi posao, najmanje ga je zanimalo. No, ni mlinar nije zhelio da cijela opc'ina pricha o chemu se radi tako da je pustio prichu kako se radilo o akutnoj upali slijepog crijeva pa je direktno odveo u Sarajevo. I Dr. Meho je ishao dalje. Sve dok nije doshao do Esme, kc'erke imuc'nog zemljoradnika koju je napumpao jedan gradski dzhilkosh tokom njenog dolaska u grad jedne subotnje vecheri. Gluho ne bilo! Da chuje selo kako je moja Esma trudna. Propao bih do Kine… govorio je njen otac, Edhem.
Naravno, Dr. Dzhulbic' je bio tu da rijeshi problem. E, nije ga rijeshio vec' je, problematichan kakav je i bio, samo napravio josh vec'i. Doshavshi u Edhemovu kuc'u i ponovivshi svoje novchane zahtjeve krenuo je ka raspremanju svojih medicinskih instrumenata – kako ih je zvao. To je znalo dojmiti neuke seljake koji su gledali pincete, gaze i ostale trice i kuc'ine koje se danas nalaze u svakoj kutiji Hitne pomoc'i. Medjutim, u silnoj zhelji da namakne shto vishe novca, Mehmed je zaboravio najvazhniju stvar: sterilizirati medicinske instrumente. Ostalo je informacija za crne hronike. Dvadeset dana kasnije jadno dijete je umrlo zbog sepse dok je Edhem, ne mogavshi izdrzhati bez svoje kc'erke mezimice sam sebi presudio.
Sachmaricom u stomak. Lovachkom. A Dr. Mehmed Dzhulbic'? Ni milicija ga nije mogla stic'i jer je pokrio sve svoje tragove. Njegova rijech protiv Edhemove i Esmine porodice. Iako su ga ispitivali do besvijesti u lokalnoj milicijskoj stanici, imao je alibi jer je Snjezha, njegova ljubavnica (papiri za rastavu su mu vec' bili na Opc'inskom sudu) pod zakletvom tvrdila da on uopc'e te vecheri nije izbivao iz grada.
Cijelo vrijeme je bio kod nje. A on? Onako rastresen i lukav, samo je ponavljao: Moja diploma mi ne dozvoljava da radim takve stvari. Ovo je zavjera onoga mladog Sabahudina, onoga nadri ljekara iz Sarajeva koji mi zheli oduzeti praksu. Malo mu para, shta li?... ponavljao je neprestano, da bi drzhava, koja to nikada i nije bila, povjerovala suludom doktoru i zakljuchila sluchaj uz rijechi suca kako je infekcija nastala kao proizvod ranije Esmine operacije… Zamislite. Upale slijepog crijeva?!
Dr. Mehmed je ostavio medicinsku praksu. Mislite zbog ovoga? Ne, ne. Zbog vec' dovoljno prikupljenih sredstava da pokrene privatni biznis. I to onaj shto oduvijek zheljeshe. Kafanski. No, rat je vec' kucao na vrata.
Nastavic'e se…
Crtice iz nesvijesti (II dio)
bosanskohercegovachke
IV
Ponekad pomislim da je ovdje uvijek stolovala ptichja gripa. Samo je mirovala i chekala pravi trenutak sopstvene objave. I maligna oboljenja. I bruceloze. I… Shta sve ne… No, nikada se nismo upitali da li smo mi prostorom, vremenom i htijenjem predodredjeni za tako neshto. Planina krvi!... Tamni vilajet!... Ne, dragi moji, mi smo samo jedno podruchje pretvoreno u laboratoriju bjelosvjetskih hoshtaplera i domac'ih izdajnika. A ti, zemljo draga, ne plachi. I ovo c'e se zvati jucher. Ono dobro… jucher.
V
Izbori su i ove 2006. godine. Dekade prolaze a mi smo josh uvijek nebuloznim predskazanjima optocheni. Ko c'e ove godine zatalasati mase? Ko c'e ove godine najbolji biti? Bosna i Hercegovina, izranjavana i izmorena suludim nakanama pastira svojih izdrzhac'e i ove, ko zna koje po redu demokratske izbore. Samo ne znam do kada c'e izmanipulisana stoka shto se narodom/ima zove i dalje unutar atara sopstvene krvi opstati. Ne, draga moja opozicijo, nishta vi niste bolji od vladajuc'e pozicije. Vi ste samo oni shto svoju pobjedu imaju na greshkama njihovim a ne na programima i zheljama svojim. Tjeshite se i jedni i drugi. I dalje c'e glasati za Vas, jer drugo, zaista drugo, nismo ni zasluzhili. Mea culpa.
VI
Jasmila je Bosnu (a i Hercegovinu) odbranila… Grabavichka… reche, svojim nemushtim pokushajem da bude bosanskohercegovachkim identitetom optochena, Charlotte Rampling u Berlinu, februara/veljache 2006. g. Nashe prokletstvo je najvishe u tome shto samo u patnji najjachi jesmo. I silovani i ubijani i mucheni i gladni i zhedni. Bosna i Hercegovina je i ovaj put na pijedestalu poshtovanja i zhaljenja. Vec' sutra c'e, bude li trebalo, ponovo biti na operacijskom stolu surovih nakana. Hvala ti, Jasmila. Zbog djece moje.
VII
Mojoj kc'erci je danas rodjendan. Dvanaesti. Dok mi sin putevima studentskim hodi. Eno ga u Sarajevu gdje se studira a ne uchi, kako veli njegov dedo a otac moj. Sarajlija. Osjec'am li se starijim i iskusnijim? Ne, samo umornim jer znam da c'u i ja uskoro putevima predaka krenuti. I ostac'e rijech da odjekuje. U mislima djece. Ne okrec'i se sine (a i kc'eri)!
Sabahudin Hadzhialic'
05.03.2006. g.
Knjizhevnik i freelance novinar
|