|
Poštovani i dragi gospodine Predsjedniče,
Prvoj riječi dodao sam drugu, meni dražu i sadržajniju, koju sam vezao uz vaše ime i ličnost onog dana kada ste prvom predsjedniku Republike, kojoj ste sada na čelu, rekli odlučno ne i time se odrekli svega što vam je do tog trenutka pripadalo kao drugom čovjeku Hrvatske. Draži su vam bili obraz, čista i mirna savjest te poštenje, nego li uspješna karijera, počasti i beneficije, što je, moram reći, rijetkost među političarima. To narod, obični ljudi, u koje ubrajam i sebe, vole i izuzetno cijene, što se najbolje očitovalo i na posljednjim izborima za predsjednika Hrvatske.
Tužan je i mučan povod koji me tjera da vam se obratim molbom da pomognete čovjeku kojemu ste ne baš davno dodijelili izuzetno vrijedno odlikovanje Republike Hrvatske, kao što mu je davnih godina Predsjednik Republike Francuske dodijelio najprestižnije odlikovanje svoje zemlje. Time ste djelomično rehabilitirali u svijetu poznatog Predraga Matvejevića i donekle umanjili odjek i posljedice tri hica ispaljena 1991. godine u njegovo poštansko sanduče sa dodatnom porukom ”komunistički konju”. Obje ”poruke” su kristalno jasne pa ih ne treba objašnjavati. Njihova posljedica je ne baš dobrovoljni egzil Predraga Matvejevića, što je kod starih Grka i Rimljana bilo ravno smrtnoj kazni!
I zato sam iznenađen i šokiran presudom općinskog suda u Zagrebu, koja je Predraga Matvejevića proglasila krivim i osudila ”uvjetno na pet mjeseci u trajanju od dvije godine”! Tri pucnja iz 1991. godine mogu se donekle opravdati ratnim stanjem i nacionalnom euforijom stvaranja samostalne države, ali danas, na početku trećeg milenija i pred vratima Ujedinjene Evrope, Hrvatska ne može sebi dozvoliti ovakvo neodgovorno ponašanje bilo kojeg suda ili suca u njoj.
Jer ovog puta to nije više pucanj u privatno poštansko sanduče, nego smišljeni atak na slobodu govora, kritičkog mišljenja i polemičkog javnog razmatranja pitanja od društvenog, historijskog, umjetničkog i drugog interesa. Ovo je trenutak kada treba reći bobu bob, a popu pop i određene stvari postaviti na pravo mjesto, kao što je učinila Njemačka, i ne samo ona, nakon drugog svjetskog rata. Ovim ne zagovaram, gospodine Predsjedniče, nikakvu čistku niti proganjanje pojedinaca, ali se prostim okom vidi da je ovakvom presudom osuđeno janje, a zadovoljštinu je dobio vuk! Presedan, koji bi najviše mogao da bude opasan i štetan za hrvatski narod i divnu zemlju kojoj ste već drugi mandat na čelu.
|
Lazar Drljača: Stari most, 1930.
|
|
Predraga Matvejevića poznajem od gimnazijskih dana u Mostaru – bili smo susjedi i raja. Kasnije smo studirali i diplomirali na Romanistici u Zagrebu. On je doktorirao na Sorboni, a ja magistrirao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. Do danas smo ostali dobri drugovi i kolege. Oboma nam se svaki susret pretvori u radost. Iako je postao svjetska veličina, slava mu nije udarila u glavu i nije se pokondirio niti distancirao od tzv. običnih ljudi, svoje bivše raje, susjeda i kolega. Zato nas i boli njegova sadašnja nezavidna i neizvjesna situacija, za koju je ”zaslužan” sudija koji nije mogao, a možda nije htio da shvati jednu metaforički upotrijebljenu riječ novijeg datuma (”taliban”) u naslovu jednog kulturološki i istorijski veoma značajnog polemičkog članka-putopisa.
I umjesto da od svoje domovine dobije priznanje za pionirski pokušaj da, kako sam reče, izazove kritičare u drugim bivšim republikama Jugoslavije da svojim perom pokažu i razobliče svoje ”talibane” (koji su se, blago rečeno, ponijeli nedostojno, raspirujući nacionalnu i vjersku mržnju i netrpeljivost), u njegovoj domovini je, kao kontra-udar vašem odlikovanju, organiziran proces koji je namjerno trajao dugo i koji je završio tako da se iz presude vidi šta čeka svakog pojedinca koji pode stopama, u Evropi i svijetu poznatog i cijenjenog, Predraga Matvejevića.
Na kontroverzni članak sudac je donio kontroverznu presudu u prvoj instanci, na koju se ponosni Mostarac i Hrvat neće sigurno žaliti. Znam ga dobro, a znam mu i pokojnog oca, koji u koncentracionom logoru u Njemačkoj nije bio spreman na bilo kakve ustupke i nagodbe, pa je zbog toga snosio konsekvence, a jedna od njih je mogla biti i smrt! Ako je po narodnoj ”Kakav otac – takav sin”, ja već vidim u hrvatskom zatvoru gospodina Matvejevića, a onda će već biti kasno da se bilo šta učini. Sudac je bio siguran da će, nakon žalbe, u drugoj instanci presuda biti ukinuta, ali ”optuženi”, maltretiran u dosadašnjem dijelu procesa, nema namjeru da bilo kome dozvoli da se to ponovi – radije će otići u zatvor svoje domovine, kad ona tako hoće…
Znam, gospodine Predsjedniče, kao što i vi znate, da svaki građanin treba i mora poštivati zakone svoje zemlje, kao što je slučaj sa mnom, sa vama, a onda i sa Predragom Matvejevićem. Međutim, iz čitanja presude ”za klevetu i uvredu” (zato rekoh da je kontroverzna) očito je da optuženi nije klevetao Milu Pešordu, jer je govorio istinu, koja na sudu nije pobijena! Kleveta nije dokazana! Zato se pitam da li je moguće bilo koga oklevetati – I s t i n o m!? Tužitelj se sigurno ne bio osjećao ”uvrijeđenim” niti bi ga iko javno pozvao na moralnu odgovornost, da nije svoje pero opoganio primjerice člankom ”Posrbica gori od Srbina” (u Večernjem listu, 28.08.1993.), u kojem je pokazao da mrzi sve što nije hrvatsko i u stanju je da osudi jedino nedjela koja su počinjena hrvatskom stanovništvu, a ona koja su počinili Hrvati drugima za njega ne postoje! I tu činjenicu sudac je ”jednostavno” ignorirao, pa je time postao saučesnikom u nepravdi učinjenoj optuženom Predragu Matvejević.
Uz zahvalnost za vaše strpljenje i u nadi da ćete učiniti sve što je u vašoj moći da pomognete neosnovano osuđenom Predragu Matvejeviću, trenutačno najpoznatijem i najcjenjenijem intelektualcu Hrvatske i njenom najboljem kulturnom ambasadoru u Evropi, srdačno vas pozdravlja
Dr. Mirza Muštović
redovni profesor u penziji (i egzilu)
|
|
P.S. Ovom pismu iz Londona pridružilo se s oduševljenjem veoma mnogo egzilanata (Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja iz bivše Jugoslavije) te Britanaca, kojima sam ga predočio, zahvalni da sam ih upoznao sa svojom namjerom da vam se obratim, i omogućio im, dragi gospodine Predsjedniče, da i oni budu dio ove molbe vama, koju bih, da je bilo sreće, više volio da nisam morao da napišem.
London, 22.11.2005.
|
|
Napomena
Ovo pismo objavljujem obzirom da, nakon dva mjeseca čekanja, od Predsjednika Hrvatske, gospodina Stjepana Mesića, nisam dobio nikakav odgovor, iako je u zaglavlju mog pisma bila moja adresa u Londonu (za pismeni odgovor) i broj mog telefona (za usmeno obavještenje).
Možda je Predsjednik imao razloge ili opravdanje da odšuti svoj odgovor, ovo pismo ipak objavljujem, zato što sam zabrinut za sudbinu svog prijatelja i diljem Evrope poznatog kulturnog pregaoca i polemičara, mudrog i hrabrog Predraga Matvejevića, koji je na samom početku rata, koji je poveo S. Milošević, imao petlju da od ovoga preko javnih glasila zatraži da podnese ostavku, a malo kasnije istu poruku je javno uputio i F. Tuđmanu! Zbog toga je, i ne samo zbog toga, u Zagrebu i Hrvatskoj postao persona no grata i morao da napusti svoj dom i posao. Ni u tuđini se nije odrekao kritike politika koje su prakticirale genocid i etničko čišćenje, s ciljem stvaranja nekakve velike Srbije, odnosno Hrvatske. Nakon nepotpunog poraza takvih politika, za što je dokaz i sramni proces u Zagrebu, P. Matvejević je opet hrabro i javno, i bez dlake na jeziku, ”prozvao” najistaknutije intelektualce, a sve druge pozvao na odgovornost (želeći time ”prisiliti one koji su sijali mržnju da pognu glave kad prolaze kraj onih koji su najviše stradali, naučiti ih da se stide”, februara 2003.), zato što su u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili vrlo grlati sijači mržnje i netrpeljivosti prema ”drugima”, čime su u svojoj zemlji i izvan nje dali veliki nacionalistički i šovinistički ”doprinos” politici etničkog čišćenja.
Umjesto da za takav pionirski poduhvat dobije priznanje i da se za njim povedu intelektualci drugih država i naroda na takvom politikom zahvaćenim prostorima, Matvejević je nedavno u Zagrebu osuđen na pet mjeseci zatvora zbog navodnog delikta mišljenja, koji je davno brisan iz zakona u svim demokratskim zemljama svijeta!
To je razlog zašto se obraćam redakciji vašeg cijenjenog časopisa, uvjeren da ćete za ovo pismo, koje nije samo moje, naći potreban prostor i tako mu omogućiti da dođe do javnosti, na čemu vam se zahvaljujem u svoje ime i mnogo mojih istomišljenika, u koje bih, nakon njegovog objavljivanja, s radošću i ponosom ubrojao i vas.
Uz ponovljenu zahvalnost, srdačno vas pozdravlja
M. Muštović, London, 25. januar 2006.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-07-16
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|