|
Ovaj rad zamišljen je kao vodič kroz leksik jednog pjesnika. Preciznije, usmjerila sam se na proučavanje rječnika u Sidranovoj knjizi pjesama Sarajevska zbirka, te ciklusa uvrštenih u ovu zbirku: Pjesme pod opsadom, Stare pjesme, Put kojim smo prolazili, Slijepac pjeva svome gradu, Tri pjesme, Pjesme poslije opsade.
Smatrala sam da ova zbirka i ciklusi pjesama unutar nje najbolje daju primjer Sidranove slojevite i probrane leksike koja jasno oslikava funkcioniranje jednog jezika u cjelini i onoga što se njime može reći.
Iz ovih pjesama shvaćamo da Sidran ne spada u spontane pjesnike, nego je pjesnik koji posjeduje izoštrenu svijest o tome što pjesmom želi kazati.
Leksika njegovih pjesničkih ostvarenja dokaz je kako je od svih stilova književnoumjetnički po svojim leksičko-semantičkim osobinama najspecifičniji. To je individualni stil, koji crpi svoju građu sa svih stilskih područja izraza.
U vezi s tim ruski stilističar Federov ističe: ”Općenarodni jezik u stvaralaštvu pojedinog pisca pretvara se u individualni stil i čini nešto jedinstveno. Kao i jezik umjetničke literature u cjelini, književnoumjetnički stil jednog pisca širi je i raznovrsniji od pojedinih funkcionalnih stilova”.3
Na leksičkom planu ovaj stil karakterizira upotreba raznovrsnih leksičkih slojeva (dijalektizama, historicizama, arhaizama, žargonizama) i postupaka zasnovanih na značenju (metonimija, metafora i dr.). Tako, redovito u književnom tekstu srećemo dva postupka: ”prirodno-jezičke riječi u određenom kontekstu dobivaju dodatna značenja, specifične konotacije, ili se uvode okazionalizmi, nove riječi čije značenje, pa i forma, ne postoje izvan konkretnog teksta”.4
Sidran prerađuje jezičku i stilsku gradu poniranjem u dublje slojeve riječi, tražeći svojim senzibilitetom paralelizme među riječima i asocijativnim slikama kojima stvara nove vrijednosti i sopstveni sklad.
Posuđenice u Sidranovoj poeziji, kao uostalom i sve strane riječi, uglavnom imaju evokativnu funkciju, dočaravaju određeno vrijeme i prostor, obrazovanje i druge uslove u kojima žive i rade oni koji ih upotrebljavaju.5
Autorova nakana da govori o bosanskom miljeu, o ličnostima tog miljea iz prošlosti i sadašnjosti, iziskivala je upotrebu leksika orijentalnog porijekla. U zbirci pjesama Sarajevska zbirka naročito su dominantni turcizmi,6 koji zbog velike čestote imaju izrazitu stilsku vrijednost.
Evo popisa nekih od mnoštva leksema orijentalnog porijekla u već navedenim pjesmama:
arabeske, alkohol, bakrači, baba, avlija, bostan, duhan, dernek, hejbet, ekser, damar, ćumur, hrsuz, šah, kismet, musabak, šejtan…
Orijentalizmi su iskorišteni da bi se postigla poetska izražajnost, koja biva pojačana odgovarajućim kontekstom. Nesumnjiva je činjenica da su orijentalizmi, za koje se Sidran opredjeljuje, bliži jeziku i jezičkom okružju u kojem je rastao i gradio svoj jezički i duhovni identitet.
Pogrešno je kazati da se Sidran orijentalizmima koristi samo onda kada želi dočarati život, običaje i narav bosanskog čovjeka u prošlosti, jer su oni jednako frekventni u pjesmama koje su tematski, prostorno i vremenski vezane za sadašnjost.
Koristeći se orijentalizmima i na dijahronijskoj i na sinhronijskoj ravni, autor nas želi uputiti na činjenicu da je taj dio leksike već davno postao dio našeg načina iskazivanja emocija i refleksija. Osim, svakako najdominantnijih orijentalizama, među posuđenicama u poeziji Abdulaha Sidrana susrećemo i leksičke jedinice iz grčkog, latinskog, talijanskog, španskog jezika.
Poglavito su to riječi koje su se odomaćile u našem jeziku, a ima i barbarizama7 danih u izvornom obliku.
Grčki jezik: anahrona, astrologija, ateizam, drama, stih, harmonija, strofa…
Latinski jezik: aparat, cirusi, satira, kontinent, lavor, placebo…
Riječi iz grčkog i latinskog jezika najviše ima u pjesmi Šetnja sa Stevanom, gdje se Sidran, shodno tematici, za iskazivanje ”pjesničke sudbe” vješto koristi ovim leksičkim slojem (strofa, stih, drama…).
Riječi iz ovih jezika daju notu himničnosti Sidranovoj poeziji, te se ona nudi čitaocu kao dinamičnija, ekspresivnija i pozornija.
Također su vrlo upečatljivi barbarizmi u izvornom obliku. Njihovo prisustvo poetici daje živost, upečatljivost osjećaja, misli i slike:
Io sono-come si;
Espanoles sin patria, ombre prejado y entelegente, lavador publico dia i tarde…
Clara, no lloras bria mia, no temes la fosa fria;
Madre que non conoce otra justicia, que el perdon ni mas loy que amor…
Strani jezik u poeziji Abdulaha Sidrana zahtijeva od čitaoca intelektualni angažman, osluškivanje zvučanja riječi i njihovo valjano smještanje u kontekst pjesnikove intencije.
Od ekspresivno obojenog leksika (žargonizmi, vulgarizmi, psovke i erotonimi) najzastupljeniji su vulgarizmi i psovke kao poseban sloj žargonskog leksika.
– Ono će – posralo – na Moskova da udari!
– Bilo pa prošlo, sad ga jebaji.
– Registro, odjebi!
– Al hoćeš klinac…
Ovaj sloj leksika intenzificira pjesnikovo osjećanje ljutnje, ironije, ali pokazuje i blizak pjesnikov odnos sa upotrebnom leksikom narodnog govora.
Odsustvo vulgarizama i psovki kao posebno izražajnih riječi pomoću kojih se naglašava i proživljava pjesnička poruka, učinilo bi stihove suhoparnijim i obezvučenijim.
Nerijetko u Sidranovim stihovima opažamo vezu riječi koje njihovo ili ”tuđe” kazivanje čine ekpresivnijim, upečatljivijim. Odsustvo takvih frazeologizama u pjesmi, učinilo bi da ”priča” ne bude ispričana do kraja, do istinitosti i srži autentičnosti kojoj autor teži. Neki od tih frazeologizama jesu:
”Ali je
na njegovom grobu
ispod petokrake
komotno moglo pisati
umro od jezika.”
(Grob i tunel)
Nastali postupkom metaforizacije, frazeologizmi iza svoga konotativnog značenja kriju pravu istinu. Tako će frazeologizam ”umro od jezika” u sebi nositi poruku da je otac, ustvari, žrtva sukoba pojedinca i totalitarnog sistema vlasti.
”Kako se Nedžad
pedeset i devete
trbuhom za kruhom
obreo u Belgiji.”
”Nije život što i polje preći”
Kazivao je svako malo…
(Mezar Hamid-bega Karpava)
Razgovorna frazeologija i kolokvijalne metafore imaju za funkciju prikazivanje Sidranove veze sa narodom, osjećanja za njegov jezik, što smatra izuzetno važnim za razumijevanje sudbine čovjeka smještenog u određeni kulturno-historijski kontekst.
Budući je knjiga pjesama Sarajevska zbirka otvorila najširi prostor pjesničkih zanimanja za događaje iz povijesti i sve drugo što svojom aktualnošću zaokuplja njegova lirska interesiranja, razumljivo je da se kroz pjesme sretno ujedinjuje vrijeme koje na svoj način trpe I.F. Jukić, Mustafa Krilaš, S.S. Kranjčević, T. Ujević…
Kroz tu plejadu ličnosti susrećemo se sa njihovim ličnim imenima koja su dokaz sveopće šarolikosti antroponima na prostorima Bosne i Hercegovine, imenima koja su se začela davno, a egzistiraju i danas.
Antroponimi, njihova frekventnost u pjesmama, kao i ponavljanje nekih sintagmi (”strašno svjetlo”, ”taj način ljudski” i dr.), pjesniku su važna sredstva pomoću kojih želi pojmiti neke suštinske stvari oko kojih svijest mu neprestano kruži: tu je svjetska pustoš ”što istim glasom plače i pjeva” i ”historija bolesti koja kazuje više nego zdravlje”.
Iščitavajući pjesme iz Sarajevske zbirke i ciklusa uvrštenih u nju (Sidran, zapravo, piše jednu knjigu, jer njegove knjige nikad nisu međusobno toliko različite da se ne bi mogle prirodno uključiti pokoji ciklus), primjećujemo da mu antroponimi (kao i druga leksička građa) služe za postizanje tačnosti, uvjerljivosti i preciznosti u izrazu. U tom smislu riječ je o poetici koja duhovno poštenje ističe kao središnji zahtjev, a to, između ostalog, postiže odabirom ličnosti koji su okusili ”trpnju realnoga života” i što su u stanju izdržati provjeru istinitosti.
Antroponimi historijskih ličnosti, ličnosti književnika i drugih, služe pjesniku kao ”žrtve” da bi ostvario svoju odluku o nelaganju. Oni su tu da se ne bi osjetio direktan prodor privatnog u pjesmu, pa osjećamo da stihove stvarno kazuju Bašeskija, Astrolog Kozma i dr.
U nekim pjesmama pak, kroz antroponime poznatih historijskih ličnosti, uspostavio je dijalog, razmjenu smislova dva razdaleka svijeta, i tako postigao da prošlost, pomalo mitska, postane izvor vanrednih poetskih efekata.
U više Sidranovih pjesničkih zbirki uočljiv je njegov centralni motiv – Sarajevo (Planeta Sarajevo, Sarajevska molitva, Bolesnik Sarajeva, Govori Sarajevo, Dernek u Sarajevu, Tin u Sarajevu). No, to nije jedini lokalitet koji njegovu poetsku misao proširuje do neslućenih simboličkih granica, obuhvaćajući značenja koja daleko prevazilaze historijsko-geografske, pa i dosadašnje kulturološke vidokruge.
Koliko su geografske destinacije važne i kao vrsta duhovnog putovanja, te koliko Sidran posredstvom njih kozmičke i ljudske pojavnosti stapa u jedno, vidi se iz prisutnosti toponima:
Ja vjerujem u tu moć, jer ne
sumnjam:
Ona me je, pedeset godina, i više,
Vodila na dugom, izukrštanom putu:
Sarajevo, Belgija, Carigrad, Egipat, Japan,
Petrograd, Teheran, Bombaj, Atina…
Kada toponime nabraja u nizu, Sidran pokazuje uskomešanost emocija, stanje uzbuđenja. Nabrajanje teče brzo, što utječe na emocionalnu liniju koju gradi tempo i intonacija.
Pisana riječ Abdulaha Sidrana višestruko je zanimljiva za proučavaoce jezika i nudi raznolike teme: frekvencija upotrebe pojedinih riječi, povezanost stila i ljudske ličnosti, metatekstualnost, jezička organizacija… U ovoj studiji obuhvaćene su samo neke od njih, ali i one traže dodatna podrobnija istraživanja. Nesumnjivo je da ovaj pjesnik posjeduje širok i raskošno probran leksik, te u ovom kratkom radu nije konačno obuhvaćen, prepoznat i protumačen.
O Sidranu se pisalo kao književniku, ali se sa jezičkog aspekta nije temeljitije pristupalo njegovim ostvarenjima, iako nude obilje materijala za fonetska, sintaktička, leksička istraživanja. Naročito je interesantna, i vrlo zastupljena u njegovim djelima, intertekstualnost, koja daje osobitost Sidranovoj sveukupnoj pisanoj riječi.
Književnoumjetnička ostvarenja modernih pisaca u Bosni i Hercegovini otvaraju mogućnosti drugačijem književnom i lingvističkom pristupu u cilju doprinosa rasvjetljavanja literarne i jezičke misli.
Bibliografija
1 Agić, Senad, Muslimanska lična imena, El-kalem, Sarajevo, 1999;
2 Bugarski, Ranko, Lingvistika o čoveku (knjiga II), sabrana dela, Čigoja: XX vek. Beograd, 1996;
3. Federov, A., Jazyk i stil hudožestvenogo proizvedenija, Moskva, 1963;
4. Fowler, R., Linguistic Critism, Oxford, 1996;
5. Katnić-Bakaršić, Marina, Stilistika, Ljiljan, Sarajevo, 2001;
6. Muratagić-Tuna, Hasnija, Jezik i stil Ćamila Sijarića, Filozofski fakultet Priština i ITP Damad, Novi Pazar, 1993;
7. Škaljić, Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo,
1979.
Rječnici i pravopisi
1 Andrić, Dragoslav, Dvosmerni rečnik srpskog žargona, Bigz, Beograd, 1976;
2. Mićunović, Ljubo. Suvremeni rečnik stranih reči, Književna zajednica Novog Sada, Univerzitetska riječ, 1988;
3. Klajić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1978;
4. Anić, Vladimir i grupa autora, Hrvatski enciklopedijski rječnik. EPH i Novi Liber, Zagreb. 2004.
____________________
1 H. Seidler, Allgemeine Stilistik, Vandenhoeck und Ruprecht. Göttingen, 1953.
2 Fowler, R., Linguistic Critism, Oxford, 1996.
3 A.V. Fedorov. Jazyk i stil. Moskva, 1963.
4 Marina Katnić-Bakaršić, Stilistika (priručnik za studente), Ljiljan, Sarajevo, 2001.
5 Hasnija Muratagić-Tuna, Jezik i stil Ćamila Sijarića, ITP ”Damad”, Novi Pazar, 1998.
6 Uobičajeno je u našoj nauci o jeziku da se riječi koje smo primili iz turskog, arapskog i perzijskog jezika nazivaju turcizmima, pošto su došle u naš vokabular posredstvom turskog jezika. Tako su postupili i raniji leksikografi, kao npr. Škaljić u svom rječniku turcizama. Većina se takvih posuđenica odomaćila u našem jeziku te ih ne možemo smatrati barbarizmima (tj. stranom leksikom).
7 Barbarizmi - lingv. kovanica, fraza ili stil jezika ropski udešen prema stranim jezicima, Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1974.
|