Zemlja je smrtnim sjemenom
posijana
Ali smrt nije kraj, Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja, Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda
Mehmedalija Mak Dizdar
 Letimičan pogled na biografiju rahmetli Džafera Obradovića uistinu otkriva jednu posebnost, nemiran duh, vješto zaklonjen iza uobičajene fizike, koja se u modernom vremenu, kako je to slikovito primjetio Abdullah Šarčević, doima za jedinu metafiziku. Dječačku znatiželju nije zadovoljio ni snažan vidik koji se prostire ispred njegovih rodnih Borojevića, niti pentranje po strmim stazama kanjona Bregave, koja protiče ispod sela, u kome je odrastao. Uvjeren da bi mu isplovljavanje iz morske luke omogućilo da upozna nepoznata prostranstva za kojima je žudio, nakon završene Gimnazije odlučio se upisati Pomorsku akademiju u Splitu. Njegov nemirni duh, međutim, nije se uklapao u stroge vojničke rezone i disciplinu, zbog čega je dječačkom izboru, ispunjenim nadom, brzo okrenuo leđa. Okusio je i gastarbajtersku težinu života, radeći godinu dana u Njemačkoj. U studiju filozofije konačno je prepoznao sebe u svijetu i svijet u sebi.
Sjećanje na Džafera isključuje svaku vrstu patetike, koja nadilazi zemaljsko i kosmičko pravo čovjeka da na primjeren način žali za dragim osobama. Takvo sjećanje mora isključiti ”prigodne govore” o ”preranoj smrti”, ”iznenađenju”, ”neočekivanom šoku”, sintagme koje se u komemoracijskom kontekstu nadgrađuje i opservacijama šta bi sve rahmetlija uradio da je kojim slučajem poživio više. Ozbiljnije razumijevanje svijeta i života, na kome je Džafer posebno istrajavao, naprosto isključuje takav odnos spram vremena, koji određuje Stvoritelj. S druge strane, takvim kvalifikacijama skloni su uglavnom oni, kojima za ispunjenje zemaljske misije, ostavljanja prepoznatljivog djela, ne bi bilo dovoljno ni nekoliko stoljeća a kamo li koja decenija života.
Džaferu je za ispunjenje zemaljske misije bilo potrebno tačno onoliko koliko je proteklo od prvog plača tog jesenjeg dana 1947. do ljeta 2005. godine.
Potvrđuju to i drugi ”detalji” iz njegovog života. Duboko uvjeren da čovjek snuje Bog određuje vrijeme, u koje mu se valja uklopiti, nije se libio latiti puške, kada su njegova zemlja i Sarajevo, u kome je živio, bili bestijalno napadnuti. Ni na kraj pameti mu nije bilo da se zaklanja iza ”intelektualnih pravdanja”, koja su drugi obilato koristili, naivno uvjeravajući javnost da na ”drugom planu”, mogu dati daleko veći doprinos u odbrani zemlje. Šta više, prema takvom odnosu gajio je vidljivi prezir.
Iza Džafera su ostali sjajne filozofske analize, rasute u brojnim časopisima. Posebno, dakako, treba spomenuti eseje sabrane u knjizi ”Bosna u ogledalu” koje, zbog razine promišljanja Bosne u svijetu i svijeta u Bosni, valja brižljivo iščitavati. Tu je i saga o ”Borojevićima – Selu uzvjetar”, kao i ”Dubravske kukrice”, priče o posebnosti duha njegovih zemljaka, koji su se znali našaliti ali i narugati životu. Puno toga je iza Džafera ostalo, dovoljno da istinski ljubitelj ozbiljnije literature ispuni jedno poduže vrijeme.
Ljudski je žaliti, sjećati se jednog zaista posebnog čovjeka, izbirljivog kako u odabiru tema za promišljanje ali i sagovornika, koje je sa primjerenim poštovanjem nalazio, kako među visokoobrazovanim svijetom tako i ljudima koji su vlastite živote ispisivali alatkama puno težim od pera. Jasno je da njegov odlazak najbolnije osjeća njegova porodica. Ne treba, međutim, zaboraviti ni njegove komšije, koji su prema Džafi, kako su ga od milja zvali, gajili posebno poštovanje. Mada prirodi ovog teksta nije svojstveno, moram da kažem da Džaferovo odsustvo osjećaju i autor ovih redova i njegov veliki ahbab Kasim Korjenić. Nas dvojica, neka neko pogrešno ne shvati, imali smo ekskluzivno pravo da prilikom ulaska u zgradu ”Preporoda”, pitamo da li je tu ”Džo”. Njegov odlazak osjetit će i brojni autori, pisci, čije tekstove nakon njegovih intervencija, skoro da ni sami ne bi mogli prepoznati, jer on je zaista, kako bi to Kasim volio reći, bio ”majstor rečenice”. Neka je veliki rahmet njegovoj duši.
|