|
Gotovo chetiri desetljec'a bila je nezamjenjiva na glazbenoj sceni i svojom pjesmom godinama punila koncertne dvorane i srca svoje publike.
Nema Bosne bez sevdaha, a jedan dio tog sevdaha, utkanog u pjesmu, vezan je za ime Nade Mamule. Ona je dio bosanske sevdalinke, dio onoga pravog glazbenog meraka, i sve ljepote te pjesme. Njen prijatni alt prilichno je poznat u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, SCG, a slushali su ga mnogi i u Europi, ali i shire. Rijetko tko c'e uspjeti nadahnuto i sa srcem otpjevati stare dobre pjesme: ”U djul bashti”, ”Bosno moja”, ”Mujo kuje”, ”Omer bezhe”, ”Djevojka sokolu”, ”Svaka majka koja kc'erku ima”, kao shto je to uspijevala Nada Mamula. Pjesmama je ”lijechila ranjene dushe”, a mnogi ljudi koje je ona zabavljala i uveseljavala sjetit c'e se da je njen lik vishe od svega krasilo to shto je osobito cijenila ljude, i oni su to dakako osjec'ali.
|
Nada Mamula
|
|
Nada Mamula rodjena je u Beogradu 9.1.1930. godine. Gimnaziju zavrshava u Sarajevu, a pjevanjem se pochela baviti 1951. godine. Zhivotnim i pjevachkim stazama krenula je nakon svrshetka Drugoga svjetskoga rata, pochetkom pedesetih godina proshloga stoljec'a…
– Znate nikada nisam ni sanjala da c'u tako duboko i toliko dugo ostati vezana za Bosnu, govorila je pochesto Nada. Sluchajno sam doputovala u Modrichu, za vrijeme zimskog raspusta 1947. godine. Sestra mi se udala, njen muzh je bio veterinar, koji je tamo bio dobio sluzhbu. I ja im doshla u goste. Stanovali su kod jedne Nane. Ona je imala sina Mujkana i snahu Azizu. Eh kakva je ta Aziza bila! Ne znam da li sam ikada ljepshe cheljade vidjela. I tako prvi put sam sjela pored mangala, vidjela kako se suche i pravi pita, vidjela siniju…
Nada je tu bosansku pjesmu zavoljela josh kao djevojchica, zhivec'i u Beogradu. Imala je prigodu da slusha Vuku Sheherovic'. Slushala je odlazec'i u shkolu. Bila je tu jedna kavana sa bashtom, tako da je pochesto stajala, odushevljena njenim pjevachkim glasom. Nakon toga slushala je i na koncertima. Chinilo joj se da je svaki dio njene pjesme upijala jer ta bosanska pjesma je ushla duboko u nju.
Pjevachku karijeru zapochinje u Radio Sarajevu 1953. godine. Kao rodjena Beogradjanka, mlada, tek vjenchana, poshla je i ona u Sarajevo sa muzhem, koji je tu takodjer doshao raditi. U jednom intervjuu istaknula je:
– Suprug Nikola i ja slushali smo jednom radio u menzi, gdje smo se hranili. U to vrijeme rijetko je ko i posjedovao radio-aparat. Zapjevushila sam pjesmu koja se emitovala i odjednom saopshtila muzhu. Odoh i ja sutra na audiciju! Pa shto bude, dzha ili bu! Nije se bunio, jer je bio siguran da nec'u uspjeti. Vjerovao je da ja nemam shta trazhiti u Sarajevu gdje su najbolji pjevachi sevdaha. Otprilike ponashao se kao ajde idi, bogati, rijeshi me se. No primili su me otprve!
U to vrijeme, u Sarajevu je vodec'i pjevach bio Zaim Imamovic'. A pjevale su tada dakako i Zumra Mulalic', Radmila Jagodic', Zora Dubljevic'… Nakon toga im se pridruzhila Nada, doshli su i Beba Selimovic', Zehra Deovic' i Safet Isovic'. Dobro je primljena. Uz potporu svojih kolega, zasigurno lakshe je uspijevala savladati prepreke, koje je i kasnije sretala. Putovali su zajedno, i pod svakakvim uvjetima, Chak i traktorom, ili pod ceradom kamiona, volovskim kolima. Prolazilo je vrijeme dok nije ”uhvatila” bosansku pjesmu. A proshle su i godine dok, s pravom, oni shto znaju shto je pjesma i koji je cijene, nisu istaknuli da tu sevdalinku Nada Mamula odlichno, mozhda i ponajbolje pjeva. Ponosno je govorila:
– Moj muzh nije Bosanac. Mamule su iz Hrvatske, Gorski kotar. No chujte ja sam presretna shto su svi mislili da sam Bosanka! To je bila prava potvrda za mene. A kada sam putovala u Banja Luku 1953. godine, bila sam prestrashena, jer je tamo bila stroga publika. A pravo da budu strogi je tradicija lijepe pjesme. Isto je bilo i sa Mostarom. Pa, tamo je nastala ”Emina”, pa i njima Shantic' daje moralno pravo da budu strogi ocjenjivachi. Nakon toga slava je pochela. Ali mi smo je sticali na posve drugi nachin od ovoga danas. Gostovali smo obichno po domovima armije, i to tamo gdje Radio Sarajevo nadje za shodno. Ja i moje kolege bili smo pjevachi pod platom, i kada bi gostovali dobijali bi i honorar, u to vrijeme pochesto smo ishli na gostovanja i traktorima, kamionima. Jednom smo se nashli u blatu do gushe, izvlachili su nas, malte ne. Ali zadovoljstvo je bilo pjevati. Dolazak pjevacha bio je dogadjaj. Nakon koncerta, okupljali bi se najvidjeniji ljudi iz mjesta, da bi proveli nekoliko sati sa nama.
U to vrijeme pedesetih i pochetkom shezdesetih godina, ljudi su se okupljali pod banderama, jer na elektrichnim stubovima su bili instalirani zvuchnici. I tochno se znalo kada je na Radio Sarajevu emisija sa narodnim pjesmama. Ako bi u kojem sluchaju nestalo struje, slushatelji okupljeni pod stubovima, bili bi razocharani. Glasno bi negodovali. Kada bi onaj shto upravlja ”razglasom” zakasnio na svoj ”radni zadatak”, a emisija sa narodnim pjesmama pochela, mogao je ochekivati pogrde. Sa Sarajevom je bila u dubokoj i prisnoj vezi. Voljela je i grad i ljude. Tu su joj ostali prijatelji koje je upoznala tijekom petnaest godina zhivljenja. Sarajlije su je izabrale za svog dozhivotnog pochasnog gradjanina. Sve se to ostvarilo do 1966. kada se slijedec'i muzha i njegovu sluzhbu, vratila u Beograd. No i potom u Sarajevo je uvijek rado dolazila i gostovala. Rodni grad uvijek je nosila u srcu, ali nikada nije govorila da je Beogradjanka iliti ovo, ono. Primjetila je da ljudi koji su je godinama poznavali, na upit, je li stvarno nije Bosanka, kada kazhe, osjec'ali su se kao da su razocharani, prevareni…
|
Nada Mamula i Zaim Imamovic'
|
|
Koncem shezdesetih, te sedamdesetih i osamdesetih godina glas Nade Mamule proshao je i svijetom. Chuo se i u zabitim krajevima, ali i u Americi, Europi, bivshem SSSR-u, Australiji i Africi – Egiptu, Ugandi, Keniji i Zambiji. Sve sa zheljom da nashim ljudima, koje je zhivot uputio, ko zna iz kojih sudbina, daleko od Balkana, od svojih zemalja, obitelji i prijatelja, da dochara barem djelic' zavichaja. To je veli njen posao. Zato je tu u dvorani. Zaboravljala je i 48. sati puta, i umor, jer mozhe samo zamisliti koliko su ti ljudi preshli da ih vide i slushaju.
– To su za mene bili veliki dogadjaji i tu pare nisu i ne mogu dominirati. Jer shto ochi i srce kazhu, to novac ne mozhe da ti pruzhi. Ne mozhete ga razocharati, da ode nesretan. Morate da pjevate najbolje shto mozhete. Srcem. I ne samo u Australiji, nego i ovdje. Ljudi su svugdje isti,
tvrdila je pochesto Nada.
Medjutim, koncem shezdesetih godina uslijedilo je doba ”ekspanzije” novokomponovane pjesme. U pochetku se, priznaje, teshko snalazila:
– Pokushavala sam se prilagoditi trzhishtu i u pochetku nisam uspijevala. Mozhda i zbog toga shto nisam bila bash spremna da nachinim veliki ustupak i u svoj repertoar unesem bash sve ono shto je bio trend u novokomponovanoj pjesmi. A i da bi se doshlo do dobre pjesme trebalo je biti hitriji, trebalo je trchati, mozhda vuc'i nekog za rukav. Ni kompozitori nisu bili spremni na saradnju, jer su valjda smatrali da njihove pjesme, treba da lansiraju mladi, nepoznati pjevachi. Mozhda su vjerovali da ja vishe ne mogu da napravim ”bum”, kao neki anonimusi. Na kraju, sam sebi rekla: Zashto ne bih i ja! Mada sam se dugo opirala takvoj odluci. Vidim na kraju dok ja razmishljam o ukupnom kvalitetu pjesme, dotle drugi prave pare i slavu, imaju prednost u koncertnim dvoranama, radiju i televiziji.
I opet je krenulo. Sa Safetom Isovic'em snima novokomponovanu i popularnu duet pjesmu ”Oj Safete Sajo Sarajlijo” kojom se uvrshtava u novokomponovani stil. Tu su i slijedec'i naslovi: ”Ostavljena zhena”, ”Bolujem ti majko”, ”Samo ti”, ”Gdje si noc'as kada kisha pada”, ”Ej malo ja malo ti”, ”Pjevaj Liko”, ”Sunce jarko pomoli se”, ”Hajde, hajde ukolo”, ”Smederevo grade od starina”. Ostale su i njene pjesme o gradovima kao shto su: ”Oj Mostaru moj beharu”, ”Oj Mostaru shirok li si”, ”Sarajevo mjesto najmilije”, ”Bosanka sam”, ”Herceg-Bosna”, ”Kolika je Jahorina planina”. Pjevala je i o rijekama kao ”Moshc'anice vodo plemenita”, ”Bosa Mara Bosnu pregazila” i mnoge, mnoge druge. Prvu plochu snimila je 1957. godine u PGP. I svi naredni nosachi zvuka ”singl i longplej” dosezali bi zlatni tirazh, a bilo ih je puno i u mnogim kuc'ama kao shto su: Jugoton, Diskoton, Diskos i PGP. Srec'om, fonoteke radija i televizije svuda chuvaju njene snimke. Velik broj tonskih zapisa ostao je sachuvan i u Radiju Federacije BiH – studio Sarajevo. TV Beograd je sachuvala emisiju pod nazivom ”Dame biraju” iz 1977. godine u trajanju od pola sata, gdje pjeva pet bosanskih pjesama. Sudjeluju i Reihan Demirdzhic' i Rudi Alvadj koji su zaduzheni za bosanski humor, te Nedjeljko Bilkic'. Trebao je biti gost i Safet Isovic', ali zbog svojih koncerata nije mogao doc'i. Tu je i emisija ”Siluete” iz 1985. godine gdje osim izvedbi bosanskih i jedne novokomponovane pjesme govori o svojemu zhivotu i radu. Postoji i neshto Nadinih snimaka gdje je nastupala na ”Beogradskom proljec'u”. Posljednji CD sa 19 sevdalinki mozhe se nabaviti u Beogradu.
Suradjivala je i radila sa mnogima: Jozo Penava, Ismet Alajbegovic'-Sherbo, Jovica Petkovic', Antus Gabric, Tosha Elezovic' – harmunikashi, te sa narodnim i tamburashkim orkestrom RTSA. Na turnejama, festivalima i koncertima, prije svih na Ilidzhi nastupala je i u duetu sa Sajom Isovic'em i Zaimom Imamovic'em te drugima. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, prije svih zvanje istaknutog umjetnika - 1976. godine, plaketa RTSA za 20. godina pjevachkog rada 1973. godine, kao i sa festivala ”Ilidzha”, te festivala u Sisku 1971, pa ”zlatni mikrofon” Radio Beograda za 1974. i 1976. godinu za pjevacha godine. Posjedovala je plaketu estradnih djelatnika Srbije, i dakako priznanje Crvenog krizha za humanitaran rad. A na pochasnom mjestu bila joj je plaketa grada Sarajeva za srcem otpjevanu sevdalinku!
Mozhemo istaknuti da je otprilike ovako izgledalo ”zhivotno zrcalo” Nade Mamule. Uz izuzetnog dragog i dobrog muzha, prozhivjeli su 35. godina u braku, negdje do 1985. godine kada ostaje bez svoga Nikole. Iako nisu imali djece, nikada nije bilo problema. On nije bio chovjek koji bi je sachekivao, spochitavao, vozio autom, bio pokraj nje dok pjeva. Jedno drugomu su chinili i lijepo organizirali svoj zhivot. Voljela mu je prichiniti malu radost i veselje. U to vrijeme bila je i brizhna kc'erka, i jako emotivna osoba. Uz njene koncerte ishao je i topli pljesak, od kojih se kako je sama kazivala, dizhe kosa na glavi. I sva ona stajanja na jednoj nozi, putovanja kamionom, traktorom, shto se gazilo i blatom i snijegom, shto se ishlo od zheljeznichkog kolodvora do ledene dvorane, sve je to lijep ugodjaj jer je obozhavatelje podigla na noge.
Koncem osamdesetih godina komentirajuc'i novokomponovanu glazbu govorila je:
– Svu muziku svijeta ja zaista volim, samo ne bi trebalo previshe forsirati samo novokomponovane pjesme, jer mi imamo od chega da stvaramo nashu autohtonu muziku. Nismo bez tradicije. Da ne idemo iz Bosne u svijet, da ostanemo u Bosni. Mi moramo da ostanemo ovdje gdje su najizdashnija vrela nashe muzike. Vidite tu je jedan Mostar, pa Banja Luka kakvih sve pjesama o njima samo ima. Pa Lika, Slavonija. Zashto da onda idemo u nekakvu bestragiju i otuda da donosimo samo stran zvuk nashem uhu! Sada je drugachije, ne pjeva se vishe narodna pjesma. Danas odrzhite koncert, izadjete na zadnja vrata, publika na prednja, i nikom nishta. Gotovo zavrshen posao, sjedaju u kola i fiju-u drugo mjesto na drugu tezgu. Gotovo sve se svodi na to hoc'e li biti novca ili ne…
Doshle su tako i devedesete godine, s njima i nova ratna zbilja. A samo prije pola stoljec'a i Nadino djetinjstvo oteo je Drugi svjetski rat. Nevjerica, tuga, zebnja u njenom srcu, vishe joj nisu dale zapjevati. Od 1992. godine zhivjela je sa svojom majkom Smiljom, povucheno, izbjegavajuc'i medije i novinare. Dakako, kolege je nisu zaboravljale. Nedjeljko Bilkic' ju je uchestvujuc'i u TV emisijama pochesto pozdravljao. Safet Isovic' u ”Bashcharshijskim vecherima”, ljeta 2001. u Sarajevu istaknuo je jednom prigodom i ljepotu Nadine pjesme. Listopada 2001. godine, predosjec'ajuc'i da joj se blizhi kraj, zazheljela je da i njen odlazak proteche skromno, bez velike medijske pozornosti, u krugu obitelji i prijatelja. Preminula je 11.X. u jednoj beogradskoj bolnici, i nashla spokoj ne u Aleji zasluzhnih gradjana, vec' po osobnoj zhelji, pokraj svojih roditelja na beogradskom Novom groblju. Pa ipak beogradski tisak i elektronichki mediji rastali su se od nje sa po nekoliko skromnih redaka. Potonje shto je ponavljala prijateljima bilo je:
– Presretna sam onim shto sam postigla i vishe od toga ne trazhim nishta. Za moje ime se zna, za moju pjesmu se zna. Neka me pamte samo po pjesmama mojim!
Pamtimo je sa nadom da je ovo podsjec'anje ipak bilo neizbjezhno.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-26
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|